(Raz)očarani Karamarkom

Dok vlast svaki dan otvara prostor za  glasnu kritiku, oporba je utihnula.  Misli se to prije svega na HDZ koji  poput raštimanog orkestra ugađa svoje  instrumente.
Samo povremeno zagude kontrabasom oni (raz)očarani Karamarkom.
Naime, umjesto da je stranka pod  dirigentskom palicom Karamarka, politički prirodno nasrnula na poteze  vlasti koji zasad ne daju opipljivih rezultata kada je u pitanju standard  građana, predsjednik HDZ-a krenuo je  u obračun sa svojima, što je neke članove, poput bivšeg kandidata za predsjednika stranke dr. Milana Kujundžića toliko ražalostilo da je neustrašivo prozvao stranačkog šefa za nedemokratske postupke smjene čelnika  nekih ogranaka. Iako se zagrebački,  varaždinski, riječki ili osiječki HDZ ni  do sada nije mogao pohvaliti izbornim  rezultatima, Karamarkovi oponenti u  samom članskom korpusu ne smatraju  pametnim ekspresne smjene čelnih  stranačkih ljudi na tim područjima jer  to, kako reče Kujundžić, ne ide u smjeru demokratizacije stranke i čvrstog  zajedništva kako je obećao Karamarko, nego razjedinjavanja što bi u konačnici veliku stranku moglo gurati na  političke margine. A s tim bi se prekaljeni HDZ-ovci poput Vladimira  Šeksa ili Jadranke Kosor teško mogli  pomiriti. Još kada se podigne medijska  prašina da se ovaj dvojac sastaje sa  šutljivim aktualnim potpredsjednikom  stranke Prgometom onda je slika o  stvaranju frakcija, a ne zajedništvu  kompletna. HDZ-ovo članstvo staje uz  jedne ili uz druge, raspravlja o tome tko  je u pravu, a vlast, bez prave oporbe  mirno provodi odluke za koje nitko ne  nudi drugo mišljenje, raspravu ili prijedloge.
Mada Karamarko može reći kako ima  mandat konsolidirati stranku za lokalne izbore i da ima pravo pozicioniranja  ljudi unutar stranke, ostaje činjenica da  je Karamarko trenutačno u poziciji da  ga prozivaju njegovi, a on da bi unio mir  u svoju kuću uglavnom pušta na miru  Milanovićeve,  osim kada se radi o političkoj polemici. Na prozivke da se  stranka uspavala, da nema nikakvih  konstruktivnih prijedloga on odgovara  da ih čuva za pravi trenutak.
Možda će čvrsta Karamarkova ruka  uspjeti na uzdi zadržati one koji su se  drznuli prigovoriti mu za unutarstranačku križaljku, no tada bi oštrica napada na vladajuće mogla otupjeti.
Iz političke mirovine nekada istaknuti HDZ-ovac Hebrang poručuje da  je razočaran Karamrkom, a Kosor i  Šeks koji su se uvijek rado „javljali za  riječ” zamukoše tako sumnjivo da čovjek lako može pomisliti da nešto studiozno snuju.
Radi se, naime, o osobama koji su se  čvrsto vezali za politiku da bi s ovakvim mukom sišli najprije s vlasti, a  onda i sa stranačke scene.
S obzirom na to da je Karamarko  dobio unutarstranačke izbore moglo bi  se reći da je ipak više očaranih Karamarkom i da mu daju potporu, no i  njih će Karamarko morati uvjeriti da je  u ovakvoj situaciji „šutnja zlato”.
Kada je riječ o onome što je izjavio  Ante Ćorušić, njegov ministar zdravlja  u sjeni doista bi bolje bilo da je šutio jer  bi njegova izjava da će bogatijima biti  omogućeno da imaju bolju zdravstvenu  skrb, dok bi se siromašni trebali pomiriti sa standardnom razinom zdravstvene skrbi, mogla izazvati gnjev onih  kojih je sve više – siromašnih. 
HDZ valjda šuti jer se boji da bi  odgovor na njegovu kritiku vlasti lako  mogao naći izvorište u vremenu njegove vladavine pa se Karamarko politički mudro pritajio dok malo ne potone „blato” koje bi vladajući rado na  njega bacali.
„Tko muči, dva uči”?