Razgovarali smo s novom predsjednicom uprave Ine: ‘Procjene su bile dobre, izgubili smo novac u plinskoj aferi prošle godine’

Zsuzsanna Ortutay, MOL-ova menadžerica s 25-godišnjim stažom na različitim pozicijama unutar MOL grupe ovog ljeta je imenovana predsjednicom Uprave Ine, u kojoj je u prethodnih dvije i pol godine bila članica Nadzornog odbora. Ortutay je upravljanje Inom pruzela nakon niza skandala i afera u kompaniji, od kojih je najveća prošlogodišnja afera s prodajom plina po cijenama daleko ispod tržišnih, na čemu je Ina, prema procjenama, izgubila oko milijardu kuna.

Osim toga, nacionalna naftna kompanija ostala je bez jedne od plinskih platformi, Ivane D, upletena je u novi skandal oko prodaje HEP-ovih viškova prirodnog plina, a muku muči i s konstantnim zagađenjima mora iz podzemlja Rafinerije nafte Rijeka u kojoj traju radovi na najvećoj investiciji u novijoj povijesti ne samo Ine nego i Hrvatske – postrojenju za preradu teških ostataka nafte. O svemu tome, kao i o budućnosti Ine razgovarali smo s Ortutay koja je na čelu Ine zamijenila Petera Rataticsa.

Korak naprijed

Zašto ste odlučili prihvatiti poziciju predsjednice Uprave i iz kojih je razloga MOL odabrao baš vas?

– Mogu reći da sam bila polaskana ponudom da postanem predsjednica Uprave Ine. Za mene je to svakako bio korak naprijed, nakon što sam posljednje dvije i pol godine bila članica Nadzornog odbora Ine. Dobro poznajem poslovanje Ine, a u Hrvatskoj sam već živjela i radila u dva navrata, od 2003. do 2006., a nakon toga 2009. i 2010. godine. Želim pridonijeti uspješnom poslovanju Ine, ovo je moj jedini posao kojemu sam potpuno predana. Već sam se preselila u Zagreb, ovdje sam da dugoročno osiguram stabilno poslovanje tvrtke.

Koji su vaši ciljevi i gdje vidite Inu na kraju svojeg mandata?

– Ina ima dobru priču i velik potencijal, a moj je cilj da postigne rezultate u skladu sa svojim potencijalima. Ponajprije je to završetak i puštanje u pogon postrojenja za preradu teških ostataka nafte DCU u Rafineriji nafte Rijeka, najveće Inine investicije koja će riječkoj rafineriji omogućiti dugoročno ekonomski održiv rad. Također već vidimo na koji način Ina može sudjelovati u zelenoj tranziciji i nadam se da će uskoro biti još projekata vezanih uz proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.

Govorite li o proizvodnji energije iz obnovljivih izvora na industrijskoj razini ili o manjim, pojedinačnim projektima ograničenog kapaciteta?

– Vidjet ćemo o kojim će sve projektima biti riječ. Primjerice, velik potencijal krije se u geotermalnoj energiji. Imamo potrebno znanje i iskustvo te se nadamo pozitivnom ishodu natječaja na koji smo se prijavili. Također želim nastaviti unapređenje maloprodaje koja s našim Fresh Cornerom već postiže značajan uspjeh i dobre rezultate. Sve u svemu u Ini želim vidjeti kvalitetnu poslovnu zajednicu predanih, dobrih profesionalaca, najboljih u zemlji, koji će biti zadovoljni svojim poslom.

U proteklih malo više od godinu dana Inu su zadesile brojne ozbiljne afere i problemi – od skandala s prodajom golemih količina plina ispod tržišne cijene preko serije onečišćenja mora u Kostreni, oko Rafinerije nafte Rijeka do upletenosti u HEP-ovu prodaju viškova plina. Sve su to ozbiljni problemi za kompaniju koja, kako kažete, teži uspjesima i stabilnom poslovanju. Počnimo s plinskom aferom prošle godine. Smatrate li da je Ina tim ugovorima oštećena i jeste li utvrdili za koji iznos?

– O tome se opširno izvještavalo prošle godine i ne želim govoriti o brojkama. Članovi Nadzornog odbora detaljno su informirani, mislim da se o tome dovoljno govorilo i pisalo. Procjene su bile korektne i da, prema mojoj interpretaciji Ina je izgubila novac. Važno je naglasiti da je istraga koju provode nadležna tijela još u tijeku. Pričekajmo konačne rezultate.

Interni procesi

Nakon tog slučaja izmijenjeni su procesi kontrole i nadzora za ulazak u poslovne odnose. Jamče li sadašnje poslovne procedure da se takvo što više neće ponoviti u plinskom ili nekom drugom segmentu poslovanja Ine?

– Situacija se promijenila. Prvo, otpušteni su svi koji su bili povezani sa slučajem. Interni procesi i propisi izmijenjeni su tako da danas direktor Plina i energije ne može više sam donositi takve odluke niti može samostalno sklapati ugovore. To je podignuto na višu razinu upravljanja – na razinu operativnog direktora ili Uprave. Povučene su ovlasti koje su pojedini direktori nekad imali i mislim da je taj proces sada daleko bolje organiziran i kontroliran.

Nakon plinske afere smijenjena je i Uprava Ine, no dio javnosti tada je smatrao da je dio odgovornosti trebao snositi i Nadzorni odbor, odnosno da su i članovi Nadzornog odbora, među kojima ste bili i vi, trebali podnijeti ostavku. Što mislite o tome?

– Nadzorni odbor bilo koje kompanije nije odgovoran za njezino svakodnevno poslovanje. U ovako velikoj i kompleksnoj organizaciji odgovornost je preuzela i Uprava podnijevši ostavke, što je u korporativnoj praksi mnogo viša razina od uobičajene. Vjerujem da je to bio izoliran slučaj te da su sve aktivnosti naposljetku bile posljedica aktivnosti pojedinaca.

Spomenuli ste velike projekte, a najveći je DCU u riječkoj rafineriji. Dokle je stigla njegova realizacija, što je od radova još preostalo i kada će novo postrojenje, uz sve prateće, biti u pogonu?

– To je dugotrajan projekt, no odvija se u predviđenim rokovima, uobičajenima za ovako kompleksne projekte. Projektiranje je počelo prije gotovo četiri godine te bi u bilo kojem dijelu Europe ili svijeta trebalo jednako vremena za njegovu realizaciju. Zasad smo blizu 80 posto realizacije projekta i sve ide prema planu. Radovi će biti završeni sredinom ljeta sljedeće godine, nakon čega počinje vrlo složena procedura puštanja u rad. S tako složenim postrojenjem ne može se samo pritisnuti tipka i početi s radom, taj postupak traje nekoliko mjeseci. Očekujem da će krajem sljedeće godine DCU biti u punom proizvodnom pogonu.

Znači li to da nije bilo kašnjenja nakon što je dio radnika podizvođača iz Rumunjske otišao s gradilišta zbog neisplaćenih plaća? Ili ste nadoknadili izgubljeno vrijeme?

– Nije bilo kašnjenja koje bi ugrozilo krajnje rokove projekta jer smo drugačije rasporedili izvođenje radova i rokove. I prije smo, zbog COVID-19, svi mi, uključujući i glavnog izvođača KT, morali revidirati rokove i raspored te se od tada poštuju rokovi.

Kada DCU bude u pogonu, što će to značiti za rafineriju u kontekstu kvalitete proizvoda, ali i povećanja kapaciteta proizvodnje?

– Rafinerija će proizvoditi više visokovrijednih proizvoda. Projekt će povećati iskoristivost bijelih proizvoda za 13 posto u odnosu na sadašnje kapacitete usporedimo li preradu iste vrste nafte, posebno dizela koji Hrvatska trenutačno ne proizvodi dovoljno nego se dio uvozi. U budućnosti ćemo moći opskrbiti hrvatsko tržište svim gorivima iz vlastite proizvodnje. Važno je i to što Ina više neće morati uvoziti VGO, sirovinu za proizvodnju dizela čije su podrijetlo i uvoz vrlo zahtjevni, da se tako izrazim. Rezultat svega toga bit će profitabilan rad rafinerije. Naravno, profitabilnost rafinerije ovisit će i o drugim čimbenicima, npr. stanju na tržištu, ali će dugoročno, vjerujem, biti ekonomski održiva.

Crni produkti

Kada govorite o opskrbi tržišta u okruženju, mislite li na Sloveniju? Hoće li se benzinske crpke koje su MOL i Ina u toj zemlji preuzele od OMV-a opskrbljivati gorivima iz Rijeke, kad DCU bude u pogonu, ili iz MOL-ovih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj?

– Ina ima priliku opskrbljivati slovensko tržište, stoga kad to bude moguće Ina planira opskrbljivati svih 138 maloprodajnih mjesta na tom tržištu.

Kakav će biti ekološki utjecaj DCU-a i povećanja proizvodnje u Rijeci?

– Ne vidim da bi moglo biti štetnih posljedica jer će se smanjiti udio takozvanih crnih produkata u proizvodnji. Logistički, veće količine transportirat će se na razne načine, no imamo kapacitete za to. Dodatno, nova postrojenja projektirana su i grade se prema novim, najvišim standardima zaštite okoliša.

Treba li javnost vjerovati takvim najavama nakon višekratnih incidenata s curenjem ugljikovodika iz podzemlja rafinerije u more oko nje? Taj problem još nije riješen i građani se s pravom boje novih problema s novim postrojenjima, ne samo DCU-om nego i s, primjerice, trakom i lukom za prekrcaj petrol-koksa na brodove.

– Moj prvi posjet, nakon što sam imenovana, bio je riječkoj rafineriji da vidim kako izgleda obalni pojas i kako funkcionira sustav brana i zaštite od zagađenja, kao i što možemo učiniti. Cijelo vrijeme nastojimo izvući što veće količine ugljikovodika iz podzemlja koji su ondje nakupljeni u prošlosti, a pritom nije riječ o izljevima ugljikovodika koji se sada nalaze u rafinerijskim pogonima. Rafinerija ima gotovo 80 bušotina kojima, među ostalim, izvlačimo ugljikovodike iz podzemlja i sprečavamo njihovo istjecanje u more. U njima se povremeno pojavljuju određene količine ugljikovodika koje se u takvim slučajevima odmah ispumpavaju. Također, ako uočimo masni sloj u moru, odmah se pristupa čišćenju. Paralelno, tražimo trajno rješenje ovog problema pa smo angažirali stručnjake koji su već obavljali takve poslove u rafinerijama također smještenima na krškom terenu. Dakle ne teoretičare, nego etablirane stručnjake. Proces je u tijeku, moramo provesti seizmička istraživanja, utvrditi koliko je ugljikovodika pod zemljom i gdje su točno. Nakon toga trebamo utvrditi možemo li ih izvući ili na neki drugi način osigurati sprečavanje daljnjeg curenja.

Propuštaju li rafinerijski tankovi ugljikovodike? Dio javnosti sumnja da je i to dio problema.

– Riječ je isključivo o ugljikovodicima koji su u podzemlje dospjeli u prijašnjim razdobljima rada rafinerije, ne u novije vrijeme. Trenutačno nema propuštanja, a ako se i dogodi, imamo sustav zadržavanja i prikupljanja, tako da nije riječ o sadašnjim propuštanjima iz spremnika, nego o ugljikovodicima iz podzemlja.

Kada bi trajno rješenje moglo biti primijenjeno? Građani okolnih naselja gube strpljenje i ovog ljeta dio plaža i priobalja u blizini rafinerije nije upotrebljiv za kupanje. Kada će ugljikovodici biti uklonjeni?

– Do kraja ove godine bit će, nadamo se, poznato kako se taj problem može riješiti. To ne znači da će implementacija plana za trajno rješenje biti odmah moguća jer ne znamo koliko će potrajati. Dotad ćemo neprestano nadzirati bušotine i more oko rafinerije i odmah djelovati. Znam da je riječ o vrlo neugodnoj situaciji, ali zaista se trudimo da posljedice budu što manje.

Platforma Ivana D

Zapadnije od Rijeke u more je potonula plinska platforma Ivana D. Bušotina je zatvorena i osigurana te iz Ine tvrdite da nema nikakve opasnosti za okoliš, no ekološke udruge smatraju da kršite zakonske odredbe već samim ostavljanjem platforme na morskom dnu jer je Ina dužna potonuli objekt izvaditi o svojem trošku. Kršite li zakone i hoćete li izvući platformu?

– Ne kršimo zakone, nego apsolutno poštujemo svu regulativu. Ne možemo raditi na svoju ruku, postoje pravila i vlasti koje će donijeti odluke, a mi ćemo ih se pridržavati. Trenutačno smo u fazi izrade Studije utjecaja na okoliš, u skladu s odlukom Ministarstva gospodarstva, koja će elaborirati kako vađenje ili ostavljanje čelične konstrukcije platforme utječe na biljni i životinjski podmorski svijet.

Gubitkom platforme izgubljen je i dio proizvodnje plina na sjevernom Jadranu, no vaši prethodnici pokrenuli su istraživanja i bušenja u sklopu projekta razrade postojećih plinskih polja te bi proizvodnja trebala biti povećana, uz gradnju novih platformi i crpljenje plina iz novih bušotina. Koliko Ina kani uložiti u taj projekt i koliko će biti povećanje proizvodnje plina iz Jadrana?

– Konačnu odluku o ulaganju tek trebamo donijeti. Kampanja istraživanja sastojala se od bušenja 11 bušotina, od kojih su neke već stavljene u proizvodnju. Na nekoliko lokacija za proizvodnju plina bit će potrebna i nova infrastruktura, odnosno nove platforme. Svakog dana imamo sve više informacija o ekonomskoj isplativosti takvog ulaganja i sve smo bliže konačnoj odluci – procijeniti hoće li takvo ulaganje doista imati smisla za Inu. S jedne strane posvećeni smo povećanju proizvodnje plina jer to znači stabilnu, neovisnu opskrbu domaćim plinom za hrvatsko tržište, ali s druge strane takvo povećanje mora biti i ekonomski razumno i opravdano. Jednostavno mora biti isplativo za Inu.

Ako nastavite prodavati plin HEP-u, možda bi i moglo biti?

– Obveza prodaje HEP-u je, kao što znate, završila i sada smo ovisni o kretanjima na plinskom tržištu. Što se tiče količina povećanja proizvodnje plina iz domaćih ležišta, očekujemo da bismo udio domaćeg plina na tržištu mogli podići sa sadašnjih oko trideset posto potrošnje na četrdeset posto. Konačnu odluku o projektu donijet ćemo ove jeseni.

Kad smo kod prodaje HEP-u, jeste li kontaktirali s Ministarstvom gospodarstva glede cijena po kojima je Ina prodavala plin HEP-u, a koje su ovog proljeća bile više od tržišnih, ili ste trljali ruke zbog dobre cijene i niste poduzimali ništa?

– Tijekom devet mjeseci Ina je sav plin morala prodavati HEP-u po unaprijed određenoj cijeni. Govorimo o otprilike 400 tisuća megavat sati mjesečno, odnosno oko 3,6 milijuna megavat sati ukupno. Većinu tog vremena Ina je gubila potencijalnu zaradu jer je HEP-u morala prodavati plin po cijenama znatno nižim od tržišnih. Nitko ne smije ni trenutka povjerovati da je to bilo dobro za Inu. Ina je ionako bila na gubitku. Veličina onoga što je Ina kupila u okviru energetskog bilanciranja jest mikroskopska. O postocima ne možemo ni govoriti, to je gotovo na razini statističke pogreške.

Hoće li donošenje odluke o ulaganju u nalazišta plina na sjevernom Jadranu biti otežano ako Vlada na jesen ponovo odluči ograničiti cijene plina i opet uvesti praktički potpuno reguliranu prodaju plina iz domaćih nalazišta?

– Svakako moramo uzeti u obzir da bi se mogla mijenjati regulativa u skorašnjem razdoblju i koliko će tržište plina i ostali segmenti biti izloženi utjecaju državne regulative. Problem s regulativom jest taj što se može vrlo brzo i uvelike mijenjati, praktički od jednog do drugog dana. To nam otežava posao.

Velik potencijal

Očekujete li nova ograničenja cijene plina s dolaskom zime?

– Teško je to procijeniti, no vidim da i Vlada shvaća da intervencije u tržišne mehanizme mogu imati neplanirane i nenamjeravane učinke. Vjerujem da su zbog tog shvaćanja obustavili obveze prodaje domaćeg plina HEP-u.

Cijene goriva i dalje su ograničene, zbog čega su neki distributeri najavljivali čak i pokretanje tužbi protiv države. Razmišlja li i Ina o tužbama zbog izgubljene dobiti?

– Nije bilo takvih razgovora među članovima Uprave.

Unatoč svim ograničenjima Ina je i dalje ostvarila visoke zarade, prošle godine i u prvih šest mjeseci ove godine. Kako je to moguće?

– Cijene plina bile su ograničene, kao i cijene goriva u maloprodaji, a riječka rafinerija nije radila određeno vrijeme. Sve su to za nas bile nepovoljne okolnosti, ali Ina je i dalje jako dobra tvrtka s velikim potencijalom te iz godine u godinu postaje sve bolja.

Ina je otvorila prve kapacitete u proizvodnji električne energije iz sunčeve energije. Sljedeći je veliki projekt iskorištavanje geotermalne energije. Koliki su potencijali i kako tu energiju namjeravate koristiti?

– U pogonu je jedna solarna elektrana, Virje, a uskoro će biti i ona u Sisku. Postoje i planovi za gradnju solarne elektrane u riječkoj rafineriji koja će služiti za opskrbu postrojenja za proizvodnju vodika. Zeleni vodik koristit će se za potrebe transportnog sektora, ali i Rafinerije nafte Rijeka. Kada govorimo o obnovljivim izvorima energije, tu nije riječ o jednom velikom projektu, poput DCU-a, nego o mnogo manjih projekata koji se uklapaju u veliku slagalicu portfolija Ininih kapaciteta u obnovljivim izvorima. Kada govorimo o geotermalnoj energiji, sudjelujemo u natječaju za koncesije i nadamo se pozitivnom ishodu. Međutim, kao i u svakom proizvodnom projektu, još ima dosta neizvjesnosti, pa proizvodnja, kao i kod nafte i plina, ovisi o potencijalnoj količini energije koja se može proizvesti. Ispune li se očekivanja, pokrenut ćemo proizvodnju električne energije uz korištenje geotermalne energije. No moramo vidjeti hoće li to biti potencijalno isplativo. Ina je u dobroj financijskoj poziciji, čak i uz plaćanje poreza na ekstra dobit i isplatu dividende, tako da imamo prostora za takva ulaganja. Ulaganja će biti potrebna i za proizvodnju zelenog vodika u Rijeci, gdje smo vrlo blizu donošenju odluke. Vjerujemo da ćemo za to povući i bespovratna sredstva iz EU-a, odnosno iz nacionalnog Fonda za otpornost i oporavak te da ćemo moći proizvoditi vodik na ekološki prihvatljiv način.

Što je sa sisačkom rafinerijom? Ina je najavljivala veliki logistički centar, proizvodnju biodizela i razne druge projekte? Što se od toga događa ili ne događa u Sisku?

– Rafinerijske prerade više nema, no Sisak funkcionira kao logistički centar, a pripremamo i izgradnju pogona za proizvodnju biometana iz poljoprivrednog otpada.

Razmatramo rješenja za prostor na Mlaki

Riječku javnost također već godinama zanima što će biti s ugašenom rafinerijom Mlaka. Dosadašnje uprave Ine nisu ponudile nikakav plan ni namjere vezane uz taj vrijedni prostor.

– Ispituju se sve mogućnosti kako bi se donijela odluka koja bi u najvećoj mjeri bila zadovoljavajuća za sve dionike – i lokalnu zajednicu i kompaniju. U bliskom smo kontaktu s lokalnim vlastima i razmatramo najbolja rješenja.