Oj, Slavonci, manite se žita, za konoplju sve se više pita! Počelo je s bolesnim djedom, pretvorilo se u uspješan posao

Majko Božja, na svemu ti hvala, što si nama ti konoplju dala! On je Zvonimir Kalić. I on je najbolji mladi poljoprivrednik. A bome je i Greenlider, dobitnik prestižne nagrade za održivost koja mu je, nema koji dan, dodijeljena na Greencajt festivalu. I on nikad ne kuka i ne priča o problemima, a nije da ih nije bilo u ovih deset godina, koliko sa svojom obitelji uzgaja konoplju u slavonskom Vrpolju. Vazda osmijeh, vazda optimizam, vazda predanost obitelji i poslu.

– Samo, ne može ni Greenlider bit’ imun na činjenicu da kiše padaju, korovi rastu. A i poetično je nekako krenuti od kamilice koja je opkolila stabljike konoplje. Jer, ekološka poljoprivreda je sve samo ne kamilica – velimo Zvonimiru.

Zvonimir Kalić / Privatna arhiva

Smije se Zvonimir, a onda ozbiljan posve kaže kako ekološka proizvodnja uistinu jest specifična proizvodnja.

– S ekološkom proizvodnjom, s problemima i obavezama uz nju vezanim, vi zaista liježete i ujutro se s njima dižete. Nije to poput posla u nekoj firmi gdje zatvorite vrata u 15 ili 16 sati i do sutra ujutro vi za probleme ne znate. Poljoprivreda je velik izazov zato što je to tvornica pod otvorenim nebom – veli nam Zvonimir.

Veliko priznanje

A kad je tako, onda se često suočavaju poljoprivrednici i s prilikama i s neprilikama, a te su neprilike, kaže, ove godine zadesile mnoge.

– Ljudi presijavaju svoje kulture, zaoravaju, ponovo tanjuraju, jer im kultura kao takva nije uspjela. Vlaga kao vlaga, kiša je dobra jer nam je potrebna da biljke mogu rasti, pogotovo u Slavoniji gdje su preko ljeta velike suše i biljke dosta stradavaju. Ne možemo drukčije mi u ekološkoj proizvodnji kad prihranjujemo samo prihranama na ekološkoj bazi preko lista i ovo što kiša padne. No, s ovim velikim oborinama stvaraju se problemi. Ali, borimo se! Nosimo uspješno titulu Greenlidera koja je zaista veliko priznanje za našu malu proizvodnju – ističe Zvonimir.

A onda ponavlja ono u što istinski, posve skromno i realno, vjeruje.

– Mi smo mali OPG. Tako sam i rekao: »Pa kud ste vi tako veliko priznanje dali nama malima!?« Naših 30 hektara je za nekog tko ima 300 ili 3000 hektara zaista malo – na dvoji Zvonimir.

Na polju industrijske konoplje u slavonskom Vrpolju

Ali, tih 30 hektara je očito po svemu posebno. Da nije, ne bi mu Greencajt dao nagradu, i njemu i obiteljskom OPG-u, koja se dodjeljuje za svjesnost o okolišu, o klimatskim promjenama, za proizvod koji je ekološki.

– Mi prvenstveno uzgajamo konoplju za zdravstvene potrebe. Govorimo o prehrambenim proizvodima koji nemaju u sebi nikakve pesticide i herbicide. To je za nas jako bitno i važno, zato što u puno slučajeva možemo vidjeti koliko je određeni tip proizvoda tretiran. Niste možda ni svjesni koliko se žito, soja, kukuruz tretiraju raznim gnojivima da bi prinosi bili bolji, veći. Ali, što na kraju krajeva mi onda jedemo!? Kakvu hranu!? – pita se Zvonimir.

– Bolje nam je ne znat’ – priznajemo.

– Mi proizvodimo zdravu hranu. Svjesni smo da su prinosi u takvoj proizvodnji manji, ali se trudimo imati što kvalitetnije proizvode za našeg čovjeka. I sami smo imali slučaj s didom koji je koristio proizvode konoplje na ekološkoj bazi i zahvaljujući tome imao savršene rezultate za svoje zdravstvene potrebe.

To je nama bio vjetar u leđa da krenemo s proizvodnjom i da budemo na korist ljudima koji imaju još veće ili slične probleme – kaže Zvonimir.

Dida Mato

Dida! Od dide sve kreće, njega Zvonimir često spominje i to samo po dobru.

– Dida Mato. Prezivao se Tunuković. Okosnica priče su roditelji moje majke, zato što je dida s tatine strane, dida Zvone, jako brzo otišao – veli Zvonimir.

Kad su izgubili dida Zvonu, Zvonimirovi roditelji su se bavili maloprodajom autodijelova.

– Imali su firmu, napredovali su u tome, radili jako dobro – priča Zvonimir.

A onda se dogodilo štošta što je dovelo do odluke da krenu nekim drugim putevima. Recesija je došla, pa je umrla baka Vera, supruga dida Mate, makar je 13 godina bila mlađa od dide. Dida je doživio i moždani udar s 58 godina.

– U tom trenutku dida je praktički stao s proizvodnjom na polju, na način da više nije sjedao na traktor i obrađivao svoje površine po Slavoniji. Usmjerio se na to da zemlju obrađuju njegovi prijatelji koji su za to imali adekvatne strojeve – priča Zvonimir.

A imao je Mato sve strojeve osim kombajna.

– Baka je za života uzgajala i krave, i svinje, prije toga su bili i bikovi, roditelji su uz prodaju autodijelova imali i mesnicu, tako da je svašta bilo. Okosnica svega bio je taj privatni sektor i poljoprivreda, ali dogodila se na kraju bolest moga dida Mate. Spoznali su da je obolio od galopirajućeg tumora na mozgu i rekli nam da se u mjesec dana pripremimo na najgore – kaže Zvonimir.

Samo, tad je proradio onaj slavonski, obiteljski odgoj.

– Odgojeni smo tako da idemo pomoć svome što više možemo. I usmjerili smo se na ekološku hranu, na 40 dana bez ugljikohidrata i na ulje konoplje. Preporučili su nam ulje konoplje kao ono koje bi mu s alternativne strane moglo malo pomoći. Njemu je pomoglo jako puno. Dida nam je u 40 dana zaista povratio snagu govora i hoda – pripovijeda Zvonimir.

Obitelj Kalić na okupu

Bila je to industrijska konoplja hrvatske proizvodnje, hladno prešano ulje, ništa drukčija od ove kojom se i sami danas bave. Dida je poživio godinu dana. U međuvremenu se ugasio i privatni biznis. Zvonimirova majka bila je i vani po Njemačkoj da vidi može li se u toj branši autodijelova štogod napraviti nanovo.

– Sjećam se jedne njene rečenice, kako se vratila u Hrvatsku i rekla: »Ja ću biti rob na svojoj zemlji, a ne na tuđoj!« I tad su moja teta i majka odlučile krenuti u proizvodnju konoplje, u uzgoj – priča Zvonimir.

Svi na Z

Legalizacija industrijske konoplje dogodila se u nas 2012. godine. OPG Kalić počinje s uzgojem 2014.

– I te iste godine imali smo najbolji prinos sjemena u ekološkoj proizvodnji na području cijele Hrvatske. Bio je to veliki vjetar u leđa da krenemo s proizvodnjom, u finalizaciju proizvoda. Sve se nekako razvijalo svojim tokom – kaže Zvonimir.

Sada valja doznati i kako se ostali junaci ove priče zovu.

– Teta je Jasna, majka Zvjezdana, otac Zdravko, ja sam Zvonimir. Svi na Z – smije se Zvonimir.

Nego, kad je proizvodnja počela, Zvonimir je bio student.

– Završio sam tri godine poslovne ekonomije i potom diplomirao međunarodne odnose i diplomaciju. Gajio sam tad neke potpuno drukčije ljubavi i strasti, ne misleći se baviti poljoprivredom, ali život ponekad krivim crtama piše pravo. Sve se više oslanjam na to da je gore taj netko tko zaista piše lijepe živote, pa je tako ispisao i moj – kaže Zvonimir.

– U redu je to, ali mladi ste taman toliko da je nekako za očekivati da s njim ipak katkad uđete u neke sukobe – kazujemo Zvonimiru.

– S njim nikad ne bih ušao u sukobe. S njim mogu samo u pobjede. Ja mislim da je sve ovo što smo u životu postigli samo dragog Boga blagoslov. I mogu slobodno reći; svako zlo za neko dobro. Dogodilo se to što se dogodilo mom djedu, kojeg danas više nema, a ja sam s velikom željom i strašću, emocijama, želio ostati na selu.

Želio sam biti primjer mladima da se i u ruralnim područjima može uspjeti ako se trudiš, radiš i zalažeš. Želio sam jednostavno biti odraz pozitive u ovom današnjem vremenu i svijetu. Priklanjajući se molitvi, u blagoslov toga svega, koliko toliko smo postigli nešto i uspjeli – ističe Zvonimir.

Obitelj, vjera, to je ono što je Zvonimiru od najveće važnosti. Neobično je to, ipak, u današnje doba, baš kao i život u malom mjestu koji Zvonimira nije učinio ništa manje urbanim od nekog njegovog vršnjaka u Zagrebu, Rijeci…

– Ja sam samo prilike što se danas nude mladom čovjeku iskoristio za potrebe posla. Društvene mreže sam maksimalno okrenuo preme OPG-u. Kažu, jesi to postao influencer!? Ma nisam, ali svoje trenutke u poljoprivredi prenosim na društvene mreže da ljudi budu u tijeku što mi radimo, kako radimo, gdje to prodajemo. Naša društvene mreže su postale mjesto druženja i mjesto dijeljenja iskustva i rezultata u onih koji koriste naše proizvode – kaže Zvonimir.

Ljubav i zajedništvo

Vesele njega sve dobre reakcije na njihove proizvode, a čak je i svoj diplomski rad usmjerio k temi »Plasman proizvoda od konoplje na inozemno tržište«. Sve se uvezalo i to toliko valjano da je lani o Kalićima snimljena i jedna epizoda hvaljenog HTV-ovog serijala »Dulum zemlje« koja baš o ovakvim poduzetnicima i ljudima priča. Bit’ će da je za sve kriv dida Mato!

– Naši preci su ti koji su svojim odgojem održavali tu ljubav i zajedništvo da je ostala i došla i do mene kao djeteta. Primao sam najveću podršku, ljubav od svojih roditelja. Puno je tu razgovora, priče, motivacije. Naučio sam velike vrijednosti od svoje bake i svoga dide i odlučio sam i sam na takvom putu biti. Susrećemo se za života svi s raznoraznim ili pozitivnim ili negativnim izazovima, najčešće možda u mladenačkoj dobi, ali uz razgovor s roditeljima čovjek se može othrvati svakom zlu i ići pravim putem. Puno je ljubavi usađeno u mene i te zdrave vrijednosti želim prenositi na buduće naraštaje – naglašava Zvonimir.

Pa dok ga sluša, novinaru ne ostade ništa drugo nego da primijeti: »Vama će najteže biti naći suprugu koja isto tako promišlja!«

Grohotom se na to nasmijao Zvonimir, čini se da se tim i ne zamara, ali se isto tako dade predvidjeti kako ona koja je navikla sve dobiti na pladnju tu i nema neke šanse. Jer, pamti Zvonimir i dane kad su roditelji imali bukvalno 70 kuna da mu daju da u Zagrebu proslavi Novu godinu.

– Bilo mi je teško što nisam išao van, ali bilo mi je teško i zbog roditelja jer imamo samo toliko. Ali imao sam veliko razumijevanje i odlučio sam taj trenutak u životu više nikada ne doživjeti – veli Zvonimir.

Vratimo se mi konoplji, tom samom početku. Nije njima poljoprivreda bila strana, ali ona s klasičnim ratarskim kulturama. Odlučili su se za inovaciju, a konoplja je bila baš to.

– Mama i teta su odlučile na svim površinama našeg dide što ih je ostavio nama nakon svog života, na osam i pol hektara, posijati konoplju. Jednu kasnu sortu koju smo dobili na preporuku, koja je pogodna za naše podneblje i da ima kvalitetne vrijednosti hladnog prešanog ulja – veli Zvonimir.

Tako su krenuli i na tih osam i pol hektara imali odmah preko deset vagona sjemena. U Zavodu za statistiku ostadoše u šoku od takve brojke.

– A te godine su isto bile kiše, te godine je Gunja poplavila. Sjećam se da je iznad konoplje izrasla ambrozija, divlji korovi izrasli i ostavili konoplju na maloj visini, a sve iznad nje ne da joj zraka da izraste. I mama se primila posla, pozvala svoju ekipu žena, primile su se motika i udri po ambroziji! Sasjekle su sve i nama se konoplja digla i dala savršen prinos – prisjeća se Zvonimir.

Počelo je sa sjemenom i s idejom da će ga dalje prodati kao sirovinu, bilo ljudima za ribolov, ili onima koji su ga prerađivali u ulje ili neke druge finalne proizvode. Oni strojeve za preradu nisu imali, odnosno u posao s konopljom su krenuli bez ijednog stroja, samo s motikom.

– Dan danas nemamo traktor, pa je ljudima čudno da ga najbolji mladi poljoprivrednik i Greenlider nema – smije se Zvonimir.

Za obradu zemlje plate uslugu onom koji ima velike i dobre strojeve. Ono što zarade radije usmjere u pogone finalnih proizvoda.

– Po tome smo drukčiji od klasičnih poljoprivrednika. U Slavoniji svi oni proizvedu žito, kukuruz, ili bilo što drugo, pa to prodaju, dobiju novce i mirni. A mi tek tad ulazimo u posao, jer tada ide prerada – kaže Zvonimir.

Croaticana

Lepeza njihovih proizvoda od konoplje je široka, svega tu ima, od ulja do kozmetike. I tržište je reagiralo dobro i zato što su drukčiji. I ime su primamljivo za brend smislili stručnjaci koje su unajmili prije dvije godine, spoj riječi Croatia i Cannabis, Croaticanna.

Reći će Zvonimir kako su se u početku susretali s onima koji su preprodavali proizvode od konoplje, imali sve uvozno, imali niže cijene. Bila je borba, a danas ih prepoznaju odmah i kupuju jer znaju da je kvalitetno. U početku su imali samo četiri proizvoda: ulje, brašno, proteine i sjemenke. Išli su od sajma do sajma, obišli u prvoj godini sto gradova, od Iloka do Dubrovnika. I vidjevši sve, odlučili su striktno razvijati proizvode od konoplje, biti specijalizirani i drukčiji.

– Danas iza nas stoji 10 godina uspješnog uzgoja industrijske konoplje i 40 naših proizvoda. Razvili smo prehrambeni dio, a i kozmetički dio koji vodi brigu o ljepoti kože – veli Zvonimir.

Danas svi prepoznaju Croaticanu i novu etiketu na kojoj je silueta lista konoplje crvene k’o ona crvene kockica što nas prezentira u svijetu, a ta silueta je obavijene narodnim, šokačkim vezom.

– Ta Croaticana je zagrlila sve naše proizvode – reći će Zvonimir.

Nego, konoplja. Kako je još uvijek u puka neznanja što industrijska konoplja jest, molimo Zvonimira da nam pokuša u dvije rečenice izreklamirati svoj proizvod, ako se uopće može.

– Ja volim i pričati i pjevati u stihovima, pa ću samo reć’: »Konopljin cvijet, za zdraviji svijet« – sažima sve Zvonimir.

Jer, nema toga a da mu konoplja dobro ne čini, ili, kako kaže Zvonimir, konoplja zbog svih svojih vrijednosti ljekovito djeluje na organizam, a ni u jednom trenutku ne izaziva ovisnost, ne stvara kontraindikacije i nuspojave, već se može uzimati i kao dodatak svim farmakološkim proizvodima, lijekovima i terapijama pa dodatno pospješiti terapije. A gdje naći kvalitetnu konoplju, odnosno tko je proizvodi, i to znamo. Pitati još treba koji su planovi OPG-a Kalić, a oni su i opet takvi da gledaju šire od OPG-a.

– Konoplja je biljka koja može otvoriti mnoge industrije u Hrvatskoj, zaposliti mnoge ljude, vratiti mnoge u domovinu. Da sve to nekako krene, da netko uz potpore i fondove krene, i mi mali bismo bili sretni, a ne da zaoravamo zemlju – poručuje Zvonimir.

A onako osobno!?

– Greenlider je nama veliki vjetar u leđa i moja želja je da jednog dana budem lider u Hrvatskoj u proizvodnji konoplje. Možda me taj netko gore zaista posluša – smješka se dobroćudno Zvonimir.

Odmor od briga i obaveza

Zvonimir voli pjevati, duhovna glazba ga zanima, pjeva u crkvenim zborovima i ima svoj bend koji se zove Noel.

– Ljudi često kažu da je to moj ispušni ventil, ali ja to tako ne shvaćam. Meni je to gušt gdje ja proširim svoje vidike i odmorim od briga i obaveza. S druge strane, ja zahvaljujem kroz pjesmu, jer znamo svi da je u duhovnosti pjesma dvostruka molitva – veli nama Zvonimir.

Zato kad god je slobodnog vremena, ima vremena za crkvu i pjevanje, jer to ga ispunjava. Zato ne zaboravlja spomenuti podršku svoga mješovitog zbora »Josip Valinger« iz Vrpolja, dok je s druge strane bend Noel koji spaja Vinkovce, Đakovo, Vrpolje, Novu Grdišku i Zagreb. Pa pjevaju i na koncertima, misnim slavljima, duhovnim obnovama, a i na vjenčanjima!

Konoplja u bećarcu

Stih koji kaže: »Majko Božja na svemu ti hvala, što si nama ti konoplju dala«, potpisuje susjeda Kalićevih koja im je pomogla i pomaže u usjevima konoplje. Ali, nije to sve!

– Prije toga smo osmislili i bećarac: »Oj Slavonci, manite se žita, za konoplju sve se više pita!«