Ne prođe ni dan da ne pomislim kako će mi na vrata banuti moj sin, i tako već 13 godina!

Možda je otišao u inozemstvo da izbjegne vojsku i da tamo započne neki bolji život. Možda negdje tamo, u nekoj europskoj zemlji danas lijepo živi, ima ženu i djecu… Ne znam ni sama. A možda je završio tragično…

Nitko ne zna kako mi je, koliko je bolan svaki moj novi dan u posljednjih 13 godina. Neopisiva je to tuga, neizvjesnost. Nemam ja novaca, nisam ih imala ni prije 13 godina… O, da sam ih imala, što bi ja sve bila napravila! Nema toga što ne bih učinila, što ne bih pokrenula da se moj sin pronađe, da se sazna istina, njegova sudbina…, nabraja sitna 70-godišnja Biserka Benussi iz Obrovca, majka Emila Benussija koji je netragom nestao još u srpnju 2000. godine. Ova umirovljena policijska službenica kaže kako se posljednji put kod policije raspitivala o novostima vezanim za nestanak njezina sina jedinca prošle godine, ali da je dobila isti odgovor kao prije 13 godina.
– Uvijek isto. Kažu da rade na tome, ali da na žalost nemaju nikakvih novih saznanja o mom Emilu. Kad insistiram da mi daju neke detalje što su zadnje napravili i poduzeli obično mi onda kažu kako to radi drugi kolega, ali da on sad nije tu. Klasika. Na terenu su, zovi drugi dan – priča neutješna majka koja je Emila sama odgojila. Osnovnu školu pohađao je u Zadru jer je bio rat, a njihov Obrovac okupiran. Potom i srednju tehničku nakon čega je otišao na Fakultet prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Živio je u studentskom domu na Jarunu gdje su i ostale sve njegove stvari: knjige, garderoba, kozmetika, neke sitnice. Sve to policajci su u paketima dovezli u Obrovac i predali majci nakon što je ona prijavila njegov nestanak 4. srpnja 2000. godine.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU