Nasilje je postalo stil života, zabava, a sve češće i nagrada

Sve brojniji su primjeri kada nastavnici koji gube svoj autoritet podilaze učenicima, postavljajući kriterije koji su sve “niži”, pravila koja su sve manje jasna, čvrsta, ujednačena i dosljedna. Isto tako, sve je veći broj indiferentnih i popustljivih roditelja. Sve to doprinosi dezorijentiranosti kod mladih. Mladi nisu izgubljena, nego izigrana generacija!
U povodu eskalacije nasilja (na stadionima), predsjednik dr. Ivo Josipović izjavljuje da je “država zakazala u prevenciji i primjeni zakona”. Kada sam se odazvao pozivu Saborskog odbora za obitelj, mladež i šport, 6. travnja 2009., na tematsku sjednicu “Efikasnost pravosuđa u slučajevima kaznenih djela koja su počinili maloljetnici” bio je i dr. Josipović, koji za vrijeme trajanja sastanka nije dizao glavu od prijenosnog računala, niti se jednom riječju obratio političarima i nama stručnjacima, dok su ostali kolege i ja iznosili konkretne argumente u detekciji problema nasilja i preventivnih programa. Sada mu, još jednom ukazujem na isto, uz napomenu da se ne pridružuje „socijalnim nojevima” iz resornih ministarstava koje sada „s visoka” proziva…
Mladi su ogledalo odraslih, a problem je u tome što odrasli u tom “ogledalu” ne žele vidjeti sebe. Mladi žive u društvu krize, koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika kojeg je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a neki se i počinju ponašati rizično.
Nasilje je postalo stil života, zabava, a sve češće i nagrada. Ekspanzija ovisnosti i nasilja je poprimila razmjere epidemije, osobito internetskog zlostavljanja. Nasilje nad mladima generira nasilje među mladima. S promicanjem “diktature relativizma” proizlazi vrijednosna matrica da sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Evidentan je opći gubitak brige za druge i moralnog ponašanja: pred ničem ne treba prezati, gdje sredstvo opravdava cilj. Sve brojniji su primjeri kada nastavnici koji gube svoj autoritet podilaze učenicima, postavljajući kriterije koji su sve “niži”, pravila koja su sve manje jasna, čvrsta, ujednačena i dosljedna. Isto tako, sve je veći broj indiferentnih i popustljivih roditelja. Sve to doprinosi dezorijentiranosti kod mladih. Mladi nisu izgubljena, nego izigrana generacija!
Devijantno ponašanje nije nužno i delikventno ponašanje. Na žalost to se sve češće izjednačava, ako što se i navijačke skupine ili grafitomane nazivaju vandalima i/ili nasilnicima (po sebi). Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, delikventno ponašanje, destruktivni stavovi i dr.
Odgojna atrofija škole
Navodim druge glavne čimbenike nasilja:
Nepostojanje (državne) vizije za mladu generaciju. “Socijalni nojevi” i /ili nezainteresirani za probleme i potrebe mladih su ministarstva znanosti i obrazovanja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, pravosuđa, policije te zdravstva i socijalne skrbi. Između njih ne postoji nikakva koordinacija!
Sve je veća odgojna atrofija škole. Problem jesu prenatrpane škole koje rade u više smjena. Sadašnje pedagoške mjere, odnose se isključivo na problematične učenike. “Vidljivi” su učenici koji su pod sankcijama. Svi govore o njima. Isti postaju „heroji” škole (u očima mladih). Učitelji nemaju nikakvih mogućnosti osim svojim autoritetom utjecati na njih, a sve veći problem učitelja je izgubljeni autoritet. Nastava je okrenuta didaktičkom formalizmu i grupi, a ne pojedincu.
Paradigma oslobađanje od rada, percepcije mladih da je zabava bolja što je droga dostupnija; poveznice nasilja i raznih opijata i ovisnosti (o brzinama, klađenju, tabletama, medijima, seksu, klađenju, novcu, izgledu, nekontroliranom konzumiranju hrane, kupovanju, ljepoti, voajerstvu, ovisnici o ritualima, hipohondri…) Sve te i druge ovisnosti sve više dijele ljude na depresivce i agresivce. Osoba može biti izložena različitim oblicima nasilja – fizičkom, psihičkom, spolnom i ekonomskom, (kada je žena koja nije zaposlena u potpunosti ovisna o svom bračnom partneru). Najagresivniji oblik medijskog nasilja je cyber-bulling. Internetski forumi umjesto dijaloga postaju “arene” u difamiranju “protivnika”. U porastu je nasilje nad nastavnicima i roditeljima. Nezainteresiranost ili nekooperativnost roditelja. Posljedice toga su “fast food obitelji” u kojima je sve determinirano brzim i nekvalitetnim odnosima i/ili nasilničkim ponašanjem u obitelji. Roditelji rade službeno od 8 do 16 sati, a u praksi i puno duže. Loša komunikacija u obitelji. Nagrada nasilničkog ponašanja (blage kazne za nasilničko ponašanje adolescenata, a osobito “recidivista” – nasilnika). Trendovi noćnih izlazaka djece i mladih, urbani aspekti života u kojima ljudi postaju “gomila usamljenika”, tolerancija nasilničkog ponašanja navijačkih skupina. Subkulturne i alternativne skupine s elementima nasilja, anarhistički pokreti u funkciji negiranja svih autoriteta (Grčka, Francuska, Brazil, Velika Britanija, Rusija, Italija…) Sukobi kontrakulturnih skupina mladih (punkeri, reperi, skeanheadsi, navijačke skupine i dr.). Vršnjački utjecaji (biti cool, slušati rep, folk, hard rock, ići na “ludi” party, itd.) u kojima je sve predodređeno identificiranju s grupom, a ne (i) razvoju osobnosti. Rat i tranzicija doveli su do promjena u ponašanju i stavovima mladih, neuspjeh u školi, kriza identiteta, nepostojanje adekvatnih mjera za maloljetnike nasilnike- recidiviste.
Neka rješenja
– Osvijestiti problem da se nasilje se događa drugima, a ne meni – senzibiliziranje javnosti, (osobito putem medija). Svaka akcija usmjerena na smanjivanje ili uklanjanje nasilja mora biti višestruka i usmjerena na različite uzroke. Nužna je koordinacija gore spomenutih ministarstava u konkretizaciji preventivnih programa. Nužno je pridobiti roditelje za programe odgovornog roditeljstva. Treba razmotriti stanje i učinke provedbe zakonskih propisa o navijačima, zabrani noćnih izlazaka i zabrane posjete kladionicama, sudjelovanja u igrama na sreću, i sl. Pri težim povredama zakona, dijete od svoje trinaeste godine treba krivično odgovarati pred zakonom, tako da se nakon punoljetnosti realizira kaznu (predviđenu) za odrasle. (Ovo podrazumijeva žurnu izmjenu zakona!) Roditelji nasilnika maloljetnika recidivista trebali bi imati oštrije sankcije, osobito novčane. Naime, Kazneni zakon u članku 213. spominje kažnjavanje roditelja i to zatvorom od tri mjeseca do tri godine, što se u pravilu mijenja novčanom kaznom od 1.000 kuna (rijetko) više (za imućnije roditelje). Najviša novčana kazna za nasilje u obitelji iznosi 50 tisuća kuna, koja se nikad nije dogodila u praksi. Obveza je da se predmeti vezani uz obiteljsko nasilje na sudovima žurno rješavaju. Službe socijalne skrbi i zdravstvene ustanove, stručno razvojne službe u školama moraju policiji ili tužiteljstvu prijaviti nasilje za koje doznaju da se dogodilo. Prijedlog je da se uvode i novčane kazne za sve koji su uočili, a nisu prijavili nasilje. Za to je (opet) potrebno mijenjati zakone – prvenstveno Obiteljski i Kazneni.
Treba izbaciti ili drastično smanjiti programe u medijima nasilničkog sadržaja i preporučiti istima da što više prikazuju primjere „dobre prakse”. Ukazati mladima na opasnosti poticanja voajerstva, egzibicionizma, dokoličarenja, ironiziranja privatnosti i/ili intime. Zatražiti od televizija da neetične emisije, kao što su Big brother, Trenutak istine, Farma… zabrane! Ovo nije rigidna zabrana nego jedina etički ispravna solucija. Sankcionirati one medije koji krše etičke kodekse i/ili Zakon(e) o (elektroničkim) medijima, postizanje cjelovite koordinacije obitelji, škole, crkve, lokalnih zajednica, udruga… Ekipiranje u odgojno-obrazovnim ustanovama stručnjaka u stručno-razvojnim službama. Osnovati škole za odgovorno roditeljstvo u svakoj školi! U svim treba školama uvesti izborni predmet “Zdravstveni odgoj”. U okviru istog svaka bi škola morala imati četiri usklađena (odgojna) programa: l. Prevencija ovisnosti, 2. Prevencija nasilničkog ponašanja, 3. Učenje prosocijalnim vrijednostima, 4. Stjecanje medijskih kompetencija za nastavnike, roditelje i učenike. Prelazak osnovnih škola na rad u jednoj smjeni. Sada u Hrvatskoj ima nešto više od 6 posto škola koje rade u tri smjene. Uvesti obvezu da svaki učenik bude uključen barem u jednu izvanškolsku aktivnost. Svaka škola trebala bi imati akcijski plan kod promicanja prosocijalnih vrijednosti, osmišljavanja slobodnovremenskih aktivnosti i programe za stjecanje nastavničkih i roditeljskih kompetencija (u radu s mladima) za medijski odgoj. Na svim nastavničkim fakultetima treba uvesti kolegije “Medijski odgoj” i “Nasilje nad i među mladima”, formirati Centre za mlade u svim gradovima i općinama, formirati u svim gradovima Poliklinike za zaštitu djece od nasilja. Nužan je zajednički rad institucija koje imaju zakonsku obvezu reagirati na maloljetničko nasilje i delikvenciju mladih (policija, državno odvjetništvo, sudovi za mladež, službe i ustanove socijalne skrbi). Pokrenuti izmjene zakonskih propisa da se propišu prekršajne sankcije za roditelje (ili skrbnike) maloljetnika koji se opet zatiču u nedopuštenom noćnim izlascima i/ili pijankama, da se propišu prekršajne sankcije za ugostitelje koji dopuštaju boravak maloljetnika bez pratnje odraslih nakon 23 sata, da se propiše ovlast policijskog službenika da se takav lokal odmah privremeno zatvori, pokrenuti donošenje zakonskih propisa kojim će se na mjestima kojima gdje se okupljaju djeca i mladi propisati zabrana pristupa osobama koje su evidentirane kao konzumenti opojnih droga, a koji su počinitelji kažnjivih djela. Pri težim (ponovljenim) povredama zakona, dijete od svoje 13 godine može krivično odgovarati pred zakonom, da se nakon punoljetnosti kazna maloljetničkog zatvora prevodi i produžuje u zatvorsku kaznu, izvršiti pritisak na zakonodavca da uskladi radno vrijeme roditelja i škola, poticati i motivirati veću zastupljenost roditelja kao partnera u radu škola. Dokinuti UNICEF-ovu agresivnu kampanju: “Iskorijenimo nasilje u školama”, “Stop nasilju među mladima u školama”, “Škole s nultom stopom nasilja”, Ništa se takvim kampanjama ne postiže, jer se nasilje kao ni droga ne može “iskorijeniti”. Može se tek raditi na “smanjenju štete”!
Pozitivni primjeri…
The Arf of Living Foundation je neprofitna, obrazovna i humanitarna organizacija osnovana daleke 1981. u SAD-u s podružnicama u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji, Africi i Australiji. Kao jedna od najvećih svjetskih nevladinih udruga djeluje u 146 zemalja, s nekoliko milijuna članova, s posebnim savjetodavnim statusom pri Ekonomskom i socijalnom vijeću (ECOSOC) Ujedinjenih naroda te surađuje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO). Svrha djelovanja organizacije je povećanje kvalitete života svakog pojedinca. Programi su namijenjeni i prilagođeni svim dobnim i socijalnim skupinama. Udruga “Umijeće življenja” iz Rijeke djeluje sukladno tom programu i aktivno djeluje u gotovo svim većim gradovima.
U Zadru su kvalitetni programi hrvatskog Caritasa s obiteljskim savjetovalištima, odgovornog roditeljstva koje realizira dr. Mira Klarin i program „Vršnjačka pomoć„ Vere Šušić. Pored tih, treba poticati slične inicijative civilnog sektora kao, na primjer, „Želim ulice slobodne od nasilja”, građanske inicijative (Željka Zoričića) iz Zagreba. Svaka škola bi se trebala uključiti u zadarski projekt Deset dana bez ekrana imati svoje najbolje učenike u promicanju empatije i altruizma! Ovaj prvi projekt sam inicirao u Zadru 2008. godine preko udruge CINAZ, a sada diljem Hrvatske širim ideju da se proglasi u svim školama tjedan realizacije prosocijalnih programa i/ili razvoja takvih vještina djece i roditelja. Proizlazi iz svega da je nevladin sektor učinkovitiji i umreženiji nego vladini „socijalni nojevi” s početka ovog teksta (koje proziva predsjednik Josipović)!