Mladi Tyson vratio se kući: I glavom ću boksati tata, ako ne može drukčije!

Ima tih Biletića na otoku Viru: u virskom naselju Prezida u obiteljskoj kući supružnika 41-godišnje Ivanke i sedam godina starijeg Ratka Biletića pet je djece; četvoro braće i jedna sestra, jedni drugima od uha do uha, a dvoje najstarije braće – Marin i Damir – trenutačno su u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Svi oni; redom 19-godišnji Antonio koji je završio srednju prehrambenu školu u Zadru i koji se s ocem Ratkom sprema otvoriti i voditi obiteljski restoran, potom 10-godišnja Anamarija koja će na jesen u privlačku osnovnu školu, 9- godišnji Emanuel koji će u četvrti osnovne virske područne škole i najmlađi 6-godišnji Marko, „Ribica” iz Dječjeg vrtića „Smješko” na Viru, okupili su se u jučerašnje nedjeljno popodne oko 16-godišnjeg Josipa, novog europskog prvaka u boksu u superteškoj kategoriji.
Samo nekoliko sati prije toga, Josip se s ocem Ratkom i trenerom Draganom Vidaićem vratio iz mađarskog Kaposvara, gdje je na spektakularan način osvojio europsko zlato. S njima je i Ratkova sestra Nevenka, a čestitke im stižu od cijele rodbine s očeve i majčine strane; iz Viteza gdje je Ratko rođen i iz Zenice otkud je rodom majka Ivanka, rođena Lučić. Dovoljno je samo „prelistati” facebook stranicu „Virskog lista”, nakon svake objavljene vijesti o Josipovom nastupu – javljaju se Biletići i Lučići sa svih strana ponosni zbog uspjeha svoga Jope.
A ono što je Josip napravio u Mađarskoj zaista je ravno – čudu! Nanizao je četiri suparnika u četiri dana natjecanja, sve odreda predstavnike ruske ili nekadašnje sovjetske škole boksa, ili još preciznije – intimuse ruske boksačke federacije koja, kaže nam Ratko, svake godine učlani 30 tisuća novih boksača. Dobiti Rusa u finalu zato je zaista čudo, a dobiti – imenom i prezimenom Timura Slachchinina, do finalne borbe aktualnog europskog prvaka – istinska sportska senzacija i uspjeh kojega u Josipovim godinama, na primjer, nisu dosegli ni legendarni svjetski šampion Mate Parlov ili najbolji hrvatski boksač novije generacije Filip Hrgović.
Bilo je ravno čudu
Turnirske okolnosti u kojima se dogodila priča o osvajanju zlatne medalje – najsjajnije od ukupno 11 zlata, koliko ih je Josip već osvojio na državnim prvenstvima ili međunarodnim turnirima na kojima je redovito proglašavan najboljim boksačem – također su ravne čudu. Prvo, izvrsnom Bjelorusu Ilyi Ilchuku u četvrtfinalu „osiguran” je dan odmora više, nakon što mu je Talijan predao borbu ne stupivši nogom u ring, a ista situacija ponovila se uoči finalnog meča kada je ruskom šampionu Slachchininu mađarski teškaš unaprijed predao meč. Josip je, s druge strane, odradio sve mečeve, a od četvrtfinala je vukao ozljedu šake i ramena te nekoliko teških modrica na desnoj ruci. Polufinalni meč s Austrijancem armenskih korijena Ahmedom Hagagom odradio je do kraja s bolovima u ruci, pa se uoči finala, nakon tri meča, postavljalo zdravstveno pitanje Josipovih mogućnosti i nastupa. No proradila je krv Biletića, nevjerojatna volja, a na naplatu je došao i mukotrpan rad s trenerom Draganom Vidaićem.
– Pobijedio je na volju i genetiku! Josip nije mogao stisnuti šaku od bolova, pa sam se kao roditelj pitao treba li nastupiti u finalu. Ne možeš svoje dijete gledati da pati … Pitao sam ga: sine, kako će boksati bez ruke? Odgovorio mi je: i glavom ću tata, ako ne može drukčije, opisuje Ratko sinovu volju i snagu koja je pobijedila rusku mašineriju. A u finalnoj borbi to je za ruskog šampiona moralo izgledati zastrašujuće: nije prošla ni minuta borbe, a već je nakon teške serije udaraca bio u nokdaunu! U ostatku borbe pokušavao se vješanjima spasiti od nokauta i težinom oduzimati hrvatskom i novom europskom prvaku na dahu i snazi. Nije mu pomoglo …
– Izdržao sam. Jednostavno sam morao. U dvorani je bilo toliko vruće da sam 30 posto snage izgubio samo dolaskom do ringa. A ni Rus mi nije bio drag, priča nam Josip. Koliko mu nije bio simpatičan ili drag, Josip je demonstrirao u ringu ne dopustivši ruskom šampionu ni tračak nade. Tri runde ga je udarao vješto eskivirajući pokušaje Slachchininovog vješanja i natezanja. Na naplatu je došlo ono što su na EP-u svi uočili: neprimjerena bahatost ruskog borca i njegov status najveće boksačke zvijezde. No, na kraju balade, svjetla pozornice bila su samo na mladom Viraninu.
– Rusi su ostali u čudu! Nisu vjerovali da se to može dogoditi. Koliko god zlata osvojili na turniru, nisu bili sretni jer nemaju pobjednika u superteškoj. To je tako u boksu, teškaši su najcjenjeniji borci, čak i kada govorimo o juniorima. To su djeca od preko 100 kilograma i dva metra visine, nije to šala, govori tata Ratko.
A kako se Josip osjećao nakon trijumfa?
– U prvi trenutak sretno nakon pobjede, a potom i veoma ponosno, dok sam slušao hrvatsku himnu. To mi je bilo skoro nestvarno, nešto neopisivo. Poslije se sve vrati u normalu, kao i uvijek, govori Josip.
Jutro uoči finalnog meča mir i koncentraciju Josip je potražio s trenerom Vidaićem u kaposvarskoj katedrali, a potom je uraganskim stilom krenuo u finalni meč. „Hoću Rusa!” – još je zatražio ostvarujući savršeni skor u četiri natjecateljska dana. Pao je Estonac, pa Bjelorus, potom Armenac koji boksa za Austriju i na koncu dosadašnji europski šampion. Rusi nisu mogli vjerovati …
Hvala Davoru i Jadranki, treneru Draganu i boksaču Gospiću …
Obitelj Biletić bira riječi kada govori o ljudima kojima upućuju zahvalu zbog pomoći koju su dobivali – bilo da su u pitanju geste, velikodušnosti ili brige za Josipa.
– Hvala velikom gospodinu Davoru Kapoviću i istinskoj dami Jadranki Kapović. To su ljudi koji su nam pomogli i koji uvijek brinu za Josipa. Hvala treneru Draganu Vidaiću, to je čovjek koji je Josipa naučio prve boksačke korake, podučio ga vještini boksa i doveo do naslova prvaka Europe. Dragan je veliki čovjek, trener, sportaš i vjernik. Hvala i zadarskom boksaču Jakovu Gospiću koji se uvijek odazvao na sparing. Nikad nije odbio Josipa. Jakov je čovjek do neba! Evo, trebali smo u Bosnu kod rodbine, ali mi Josip kaže da mora sparirati Jakovu jer se sprema za meč. Takvog čovjeka ne možeš odbiti! – u dahu nam je tata Ratko nabrojio osobe kojima duguje zahvalnost. S druge strane, upućuje apel:
– Želimo biti prepoznati u Hrvatskoj, što do sada nismo. Za Josipa sada zna cijela Europa, a zbog njega je u Mađarskoj svirana hrvatska himna, pa bi bio red da nam pomognu Hrvatski boksački savez i Zadarska županija. Tražit ćemo da se poštuju sportski rezultati.
Financirati mladog sportaša, koji pokazuje vrhunski talent, zahtijeva jednako tako – vrhunsku logistiku. Do sada su se Biletići snalazili kako su znali i mogli, a od sada, kaže Ratko, mora drukčije:
– Josip je sada prvak Europe! On mora imati tim ljudi oko sebe, paziti na prehranu i na svaki detalj kako bi mu se osigurao daljnji razvoj. Logično je sada, nakon europskog, napasti svjetski naslov, a to nije lako financirati. Samo njegov put u Mađarsku koštao me cijele mirovine, jer ne možeš odbiti dijete koje zaslužuje pažnju. Evo, vidi kakav je Josip – davao sam mu 50 eura prije puta, ali ih nije htio uzeti. Kaže: nemoj tata, neka ostane vama, za braću i seku”.
Bit će pravih bosanskih ćevapa i pita na Viru
Biletići su u završnoj fazi radova na restoranu „Vlašićka kuća”, kojega će najvjerojatnije sljedećeg tjedna otvoriti na virskom Starom putu. Bit će to, govori nam gospođa Ivanka, istinski mirisi i okusi Bosne i Hercegovine na otoku, a restoran će voditi tata Ratko i Antonio poštujući tradicionalnu i izvornu recepturu bosanskih pita i ćevapa. Zato je i izbor imena restorana – „Vlašićka kuća” – asocijacija na planinu u srednjoj Bosni. (Virski list)