“Majstore, aj slikaj jednu mene i mog kuma!”

S napretkom tehnike počele su se raditi perverzije u smislu režiranja nekakvih kićenih uvoda u ceremoniju koji izgledaju poput uvodne špice meksičkih sapunica, tako da se nižu fotografije mladenaca od rođenja pa do dana današnjeg, njihove i obiteljske, a sve popraćeno najljigavijom mogućom glazbom. Upravo je nevjerojatno da ljudi koji su završili nešto više od pučke škole pristaju da ih se snima kako šeću zagrljeni po rivi, sjede u sutonu i gledaju u daljinu, nose jedno drugo u naručju

“Neš´ ti pameti što ti treba. Neš´ ti posla. Uzmeš aparat ideš za njima i slikaš. To može svaka budala koja ima opremu” – govorio mi je Neven lukavo se smješkajući i gladeći svoju trbušinu nadutu od konstantnih prežderavanja, konkretan dokaz prisutnosti na nebrojenim vjenčanjima, krštenjima, krizmama, a bogami i pogrebima, na svim mjestima gdje ljudi žele imati uspomenu u obliku slika ili filma.
Činjenica je da se radi o relativno lakom poslu (osim što te remeno od aparata stežu oko vrata), iako, kada se realno pogleda, nije sve tako jednostavno kako izgleda. Prije pojave digitalnih aparata samo su rijetki imali opremu kojom se moglo kvalitetno snimati, a i takva je, zbog nepostojanja automatike, zahtjevala određeno umijeće. S vremenom se nakotilo malih pokit-aparatića, digitalaca i mobitel-kamera, ali sukladno cijenama i ograničenim mogućnostima takvih sprava, dobijale se se loše slike, a ako bi neko i kupio pravi aparat, ne bi znao kadrirati, zumirati i ostalo, te bi rezultat i dalje bio porazan. Stoga je taj “domaći” način snimanja, ostavljen za dječje rođendane, dok se za ozbiljnije prigode poput vjenčanja i pogreba ipak, uzimaju profesionalci. 
Za ovu temu je svejedno snima li se kamerom ili fotoaparatom, s obzirom da su motivi i redoslijed manje više jednaki, osim što je snimanje kamerom ipak malo teže i nezahvalnije. Zašto? Zato što ste aparatom uhvatili i ovjekovječili samo jedan trenutak, dok kamerom morate uhvatiti cijeli događaj. Prije bi pijani svat zagrlio onoga do sebe i zaurlao “ajde mali slikaj mene i ovog mog kuma!”, a sada je to “snimaj mene i ovog mog kuma!” I dok je slikanje trajalo pola sekunde i bilo je dosta napraviti neku grimasu pa da bude donekle zanimljivo, dotle vrijeme snimanja malo dulje i  treba ga ispuniti nečim zabavnim i duhovitim, što je u ovom slučaju, s obzirom da se radi o ljudima ispodprosječne nadarenosti, jako teško, pa svjedočimo vrlo mučnim i neukusnim situacijama koje bi bilo najbolje preskočiti.
KOLIKO TO TRAJE
Od svih sudionika na svadbi vremenski najviše nadrapa snimatelj. On je zauzet doslovno cijeli dan. Dok muzičari svatove prvi put vide pri ulasku u plesnu dvoranu, snimatelj mora biti s njima od samoga početka. Prva mu je destinacija mladoženjina kuća gdje mora slikavati njegove prijatelje i rodbinu. Zatim žuri da prije njih stigne kod mlade gdje jedva izvuče živu glavu u njenoj djevojačkoj sobi, s obzirom da ga ona i njene pajdašice doslovno napastvuju, jer sve su se posebno uredile za tu priliku i žele da ih se dolično ovjekovječi. Kada konačno snimi mladoženjin dolazak i sve što uz to ide, a o čemu ćemo govoriti malo kasnije, mora opet biti prvi kod matičara, u crkvi, pred izlazak iz auta i ulaz u restoran, a malo može predahnuti tek kada snimi i prvi ples i gosti navale na hranu. Tijekom večeri mora trčati amo-tamo i slikati svakoga tko ga povuče za rukav i cijela ta predstava završava tek pred zoru kada se podjele konfete.
Na veliku žalost, posao ni tada nije gotov jer predstoji ono najmučnije a to je pregledavanje snimaka i fotografija, eliminiranje  neuspjelih i uređivanje dobrih materijala, i nesretni ljudi moraju još jednom prolaziti  kroz taj pakao. Čudi me da u svoj toj zbrci i junjavi pola tih snimatelja ne plati glavom, s obzirom kako se i koliko vozi, a posebna je opasnost ako su svati malo primitivniji pa žele trubiti kroz grad, pri čemu sam jednom sjedio sa snimateljem koji je s obje ruke držao kameru i snimao ih vozeći paralelno s njima preko pune crte, dok je volanom upravljao koristeći koljena.
KAO U MEKSIČKOJ SAPUNICI
Nekada se snimalo samo ono najvažnije, iskrcalo bi se na VHS kazetu i posao bi bio gotov. Onda se počelo komplicirati i snimati dvostruko više sati koji bi se kasnije kompilirali, ali to nije dugo potrajalo s obzirom da bi višesatno pregledavanje takvog materijala kod snimatelja izazvalo određene zdravstvene tegobe vezane za psihu i probavu, tako da svi nastoje snimati direktno i ekonomično. S druge strane, s napretkom tehnike počele su se raditi perverzije u smislu režiranja nekakvih kićenih uvoda u ceremoniju koji izgledaju poput uvodne špice meksičkih sapunica, tako da se nižu fotografije mladenaca od rođenja pa do dana današnjeg, njihove i obiteljske, a sve popraćeno najljigavijom mogućom glazbom. Upravo je nevjerojatno da ljudi koji su završili nešto više od pučke škole pristaju da ih se snima kako šeću zagrljeni po rivi, sjede u sutonu i gledaju u daljinu, nose jedno drugo u naručju (što ipak češće radi mladoženja), a omiljene su im destinacije kompleks Morskih orgulja i daske na Boriku. To strahovito podsjeća na one grozne razglednice s motivom zaljubljenih parova kakve su cure slale momcima koji su služili vojsku daleko od rodnog doma i srca njihove najdraže ljube.
Postoji i nezgodan običaj da se nekoliko dana nakon slavlja, kada se malo smire prvotne strasti, pozovu najbliži prijatelji i upriliči zajedničko gledanje snimljenog materijala. Ali, umjesto da se pogleda samo ono najvažnije, tj. ceremonija vjenčanja i ono osnovno, mora se gledati sve, uključujući i ples i zabavu što traje satima i treba zbilja biti mazohistički nastrojen da bi se u tome uživalo. Mladenci teško shvaćaju da ne dijele svi njihovo oduševljenje, a osim toga, zna biti vrlo neugodno gledati kako se neko glupira ošamućen alkoholom. 
UGOVARANJE OSNOVNIH PRAVILA
Pri ugovaranju posla, važno je upozoriti mladence da taj posao košta i da im nije pametno pretjerivati. Oni, onako poneseni na krilima tog događaja, u početku žele da slikate sve i svašta, od dolazaka svatova i kupovine ruzmarina (ili kako se već zove ono što se stavlja u rever) pa sve do podjele konfeta i to svakome gostu posebno. Na taj način dolazite do brojke od preko tisuću fotki što je naravno previše, i nakon što im objasnite koliko to košta, nađete se na pristojnoj brojci od 200-300 komada. Važno je znači dogovoriti se s mladencima, i onda slobodno možete, kada vas veseli svati budu povlačili za rukav i vikali “slikaj mene”, klikati na prazno i praviti se da ih snimate. Poslje se ionako nitko ne sjeća što se sve događalo pa nema veze. Neki vole da im se dok još traje pir napravi nekakva razglednica-čestitka na kojoj su oni zagrljeni pred oltarom, i onda to podjele uz konfete na oproštaju, što se posebno plaća pa vam u biti to i odgovara.
Nikako ne smijete dozvoliti da vam zaviruju na displej i gledaju kako su ispali, što je svima velika želja, jer ćete potrošiti bateriju samo na gledanje, a dolazi i do nepotrebnog intimiziranja, što nikako nije dobro. Nema gledanja slika i gotovo, jer onda tome nikada kraja. Morate pravilno rasporediti količinu na svakoj postaji, jer ako ste prije ulaska u vijećnicu već ispucali stotinjak slika, morat ćete šparati ostatak večeri što nema smisla.
DIO PRVI – ZAHUKTAVANJE
Kao što smo već rekli, snimajući pir treba poštovati uvriježeni raspored. Prvo se ide kod mladoženje gdje se skuplja “njegov” dio ekipe. Tu se najmanje radi. Uhvati ga se par puta sa roditeljima, braćom i sestrama, kumom i pajdašima, spakira se oprema i žurnim se korakom uputite kod mlade. Tamo je situacija složenija, s obzirom da se mlada mora po posljednji put slikati u svojoj djevojačkoj sobi, a i njene su se prijateljice uparadile i žele se ovjekovječiti sa njom svaka posebno, što vi srežete tako da ih sve zajedno ugurate u njenu sobu i skupno snimite, prvo ozbiljne pa nasmijane, i to je to. Dolazak mladoženje se mora posebno popratiti, kao i tradicionalna kupovina mlade. Tu najčešće nastaju tehnički problemi jer arhitekt nije stambeni prostor predvidio za stotinjak ljudi koji se guraju po uskim hodnicima i nema tog širokokutnog objektiva koji ih može sve obuhvatiti pa se morate snalaziti pentrajući se po stolicama, prozorskim okvirima ili po svemu što vam se nađe pod cipelom, rušeći pri tome plastično cvijeće, gondole sa tv-prijemnika, vaze iz dinastije Ming i ostale zanimljive stvari kakve se već mogu naći u kućama naših ljudi.
Nakon što ste snimili zajednički izlazak mladih iz kuće, sjedate u auto i hrlite prema vijećnici ili crkvi gdje ih morate posebno dočekati s obzirom da su oni zauzeli najskuplji i najveći automobil, posebno ukrašen po tradiciji domaće provincije, a čiji korijeni sežu još od vožnje ukrašenim drvenim karom po glavnoj seoskoj cesti. Sada pak dolaze najvažniji trenuci koji vam moraju dobro ispasti i koji se ne mogu kasnije ponoviti. Zato se ne treba ustručavati cijelokupnu svitu vratiti deset koraka unazad da ponovo svećano uđu unutra, a jednom sam se toliko obezobrazio da sam tražio da dva puta stavljaju prstenje i ljube se pod meni pogodnim kutem. Taj trenutak neugodnosti prava je sitnica prema onoj neugodnosti koja bi nastala da godinama poslije, gledajući slike, prigovaraju kako ih niste dobro uhvatili i kako nemate pojma.  
DIO DRUGI – VRHUNAC
Radi se dakle o važnom trenutku i treba beskompromisno iskoristiti svaku priliku za napraviti što bolje slike, i ne obraćati pažnju na mrke, prijekorne poglede upućene od strane matičara ili svećenika. Posljednjih se godina zna dogoditi da se matičar preskoči i da se sve obavi u crkvi što je malo nezgodno s obzirom na postotak kasnije raskinutih brakova, ali to je već stvar pravilne procjene sudionika. Kada je službeni dio gotov, izbacite svatove iz crkve, i ostanete nasamo sa mladencima, roditeljima i kumovima, pa ih postavite pred oltar i na miru napravite njihove portrete, one koji će kasnije krasiti obiteljske albume i zidove u kućama, naravno ako brak potraje.
Sljedeći važni korak je grupna fotografija. Ovisno o mjestu odigravanja cijele ceremonije nađete nekakve stepenice (one kraj 5 bunara ili kina Pobjeda su idealne) tu ih poslažete prema nekom redu i obavite što imate. Važno je povikati “priprema, pozor”, ili nešto slično, da ne trepću i ne glupiraju se, i za svaki slučaj okinuti više puta. Onda i opet treba biti brz i stići prije njih do restorana i tamo ih dočekati, snimiti kako ulaze, kako nazdravljaju, i naravno prvi ples. Za svaki slučaj ih još snimite kada svi zajedno sjednu za glavni stol jer to je zadnja prilika dok ih još možete uhvatiti uredne, dok se nisu raskopčali i razbarušili,  nakon čega se možete malo i odmoriti.  
DIO TREĆI – PRIVOĐENJE KRAJU
Nakon svih ovih ceremonija do kraja večeri snimatelj se može opustiti i do kraja fešte snimati ono što on misli da je zanimljivo. Naglašavam – što ON misli da je zanimljivo, a ne što misli svaki pijani svat koji spazi kameru. Oni se jako vole slikati i misle da fotke njihovih oznojenih tjelesa sa razdrljenim košuljama imaju povijesnu vrijednost za obitelj, grad i domovinu općenito. Ako ih zanemarite, jedini vam je zadatak snimiti još nekoliko “bitnih” faza svakog pravog pira, a to su bacanje buketa, skidanje podvezice (po mogućnosti zubiman) i rezanje torte. Zadatak je i odgovoriti mladence od sulude ideje snimanja podjele svakog konfeta pojedinačno jer to je dug i mukotrpan zadatak, a to će te najefikasnije napraviti ako im prikažete koliko će dodatno koštati pravljenje tolikih slika.
Prije pojave digitalnih aparata najgora stvar je bila čekanje sutrašnjeg dana kada su slike trebale biti razvijene i kada se mogao konačno vidjeti rezultat napornog rada. Uvijek je naime, postojala opasnost da je film neispravan ili da se prilikom razvijanja nešto zezne. Ta je mogućnost bila vrlo mala, ali zamislite sebe, dan nakon pira, kako ulazite u dnevni boravak mladenaca koji, u društvu razdraganih roditelja i prijatelja, željno iščekuju da se vide na slikama, a vi im morate objasniti da slika nema. To je bio jedini razlog zbog koga sam vukao sa sobom dva aparata zbog čega mi je vrat kasnije izgledao kao da sam proveo ugodnu noć u razgovoru sa bostonskim daviteljem. Osim te opasnosti, sve je drugo relativno lako. Tehnika je moćna, a jedino na što je trebalo obratiti pažnju je dominantna bijela boja koja vas cijelo vrijeme prati, počevši od mladenkine vjenčanice, preko svećenikove odore, pa sve do bijelih stolnjaka i košulja u restoranu, a što je važno s obzirom na to da toliko bijelila remeti sklad svjetlosti i boja na slikama.
Sve u svemu, ako ste sve to preživjeli dobro je, ali ipak ostaje činjenica da snimateljski dio nije ništa laški od muzičarskog, pa u nekim stvarima i odgovorniji. Ako ste malo falšali i ispadali iz ritma, to će se pričati dva dana i zaboraviti, ali ako su vam slike ispale loše, one će same o tome svjedoćiti sljedećih nekoliko stoljeća ili bar dok traje njihov brak, što danas u prosjeku i nije previše dugo.