Kardinal iz Srbije: Danas se rat koristi kao način rješavanja problema, ali nema pravednog rata

Ladislav Nemet prvi je kardinal Katoličke Crkve koji dolazi iz Srbije. Rođen je u Odžacima 1956. godine, u katoličkoj obitelji mađarskih roditelja. Teologiju je završio u Lublinu u Poljskoj, doktorat iz dogmatske teologije stekao je u Rimu, a služio je u Mađarskoj, Austriji i na Filipinima. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je biskupom Zrenjaninske biskupije 2008. godine, gdje je služio dok ga papa Franjo nije imenovao beogradskim nadbiskupom i metropolitom 2022. godine, da bi ga dvije godine kasnije kreirao i kardinalom.

Kao jedan od 117 kardinala izbornika, s kojima Papa održava sastanke o potrebama Crkve, kardinal Nemet za Novi list govori o potrebi prorokovanja mira, o zanimanju mladih za vjeru, o tradicionalnim vjernicima, ali i o stanju Katoličke Crkve u Srbiji, odnosima sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i drugim temama.

Katolici u Srbiji

Možete li nam predstaviti zajednicu katolika u Srbiji? Čini je oko 300 tisuća katolika, od kojih 70 posto govori mađarskim, 25 posto hrvatskim, a pet posto drugim jezicima?

– Tako je. Imamo pet biskupija na području Srbije, odnosno četiri biskupije latinskog obreda i jednu grkokatoličku eparhiju koja pokriva cijelu Srbiju. Najviše katolika živi u Vojvodini koja je stoljećima bila dio Ugarske ili Austro-Ugarske pa je bila povezana s katoličkom vjerom. Subotička je biskupija najveća. Od 300 tisuća katolika, sigurno ih je 180 tisuća ili 190 tisuća na području Subotičke biskupije.

S kojim se problemima Katolička Crkva u Srbiji najviše suočava?

– Nemamo katoličkih institucija i većih centara redovničkih ustanova, primjerice škole, teologiju ili sjemenište. Zbog toga naši kandidati za svećeništvo, ovisno o nacionalnoj pripadnosti, odlaze u Mađarsku ili Hrvatsku, a neki koji se bolje snalaze u inozemstvu školuju se na drugim sveučilištima. To je svakako nedostatak.

Nedostatak je i to što je na području Srbije sve manje redovnika. Redovničke su zajednice povezane sa Zagrebom ili Ljubljanom. Salezijanci i lazaristi, da navedem samo dva primjera, povezani su sa slovenskom provincijom. Franjevci su povezani sa Sarajevom, a isusovci sa Zagrebom. Govorim samo o redovnicima jer je redovnica još manje. U Beogradu imamo grupicu od pet sestara, također iz slovenske provincije. Sve su već starije od 70 godina. Aktivno su prisutne u karitativnom radu, ali više ne možemo računati na njih kada su u pitanju župe ili neke druge zadaće. U Vojvodini postoje dvije ženske redovničke zajednice koje su također pri kraju svojega djelovanja. Zbog godina, starosti i nedostatka zvanja ne mogu više biti toliko prisutne u pastoralnom radu. To su naše slabosti.

Koliko je katoličkih svećenika u Srbiji?

– U cijeloj Srbiji imamo oko 210 svećenika. U Beogradskoj nadbiskupiji imamo ih 24. Šestorica su redovnici: trojica franjevaca i trojica isusovaca. Ostali su biskupijski svećenici.

Stagnira li taj broj ili raste?

– Rekao bih da će sigurno opadati. Otkad sam u Beogradu, zaredio sam dvojicu svećenika. Sada imamo jednoga bogoslova. Za naše potrebe to je još uvijek dobro. Kao što sam rekao, imamo 20.000 katolika u Beogradu i 24 svećenika. To je jako dobar omjer. Najgora je situacija možda u Srijemskoj biskupiji. Ondje ima jako malo ljudi i nema mladih pa nema ni vlastitih duhovnih zvanja. Srijemski se biskup stvarno muči da popuni sve župe.

Koje su snage Katoličke Crkve u Srbiji?

– Jaka je strana Crkve i katolika to što su dobro povezani sa Svetom Stolicom. Povezanost s Papom jako je važna. Nema problema s biskupima u smislu da bi se ljudi bunili protiv njih ili nešto slično. Pučka je pobožnost zdrava. Stvarno se mnogo radi na tome da se sačuvaju sakramenti i ostali oblici pobožnosti. Situacija je dobra. Naravno, postoje pitanja jezika, posebno u najvećoj biskupiji, Subotičkoj biskupiji, jer je ondje gotovo svaka proslava dvojezična. U Zrenjaninu smo, dok sam bio zrenjaninski biskup, uveli mise u kojima je dio bio na mađarskom, a dio na hrvatskom, bugarskom ili češkom, ondje gdje ima tih katolika. U Subotici se uglavnom još uvijek posebno slavi na hrvatskom, a posebno na mađarskom. To je povezano s poviješću, ali i s brojem katolika.

Kardinalska zaduženja

Na zimu će se navršiti dvije godine vaše kardinalske službe. Koja su vaša zaduženja?

– Službeno sam član Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana. Prefekt je kardinal Koch, a ja sam redoviti član toga Dikasterija. To je jedna od mojih zadaća. S kardinalskim imenovanjem povezane su i zadaće na svjetskoj ili europskoj razini. To nisu obveze, nego su jednostavno povezane s mojom službom potpredsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija. Drugo, živio sam u mnogo država pa imam mnogo prijatelja s kojima sam i prije bio u dobrim odnosima, a i danas smo u kontaktu. Dobivam mnogo poziva na sjednice i konferencije, pa čak i na svete mise na kojima trebam propovijedati. Bio sam pozvan i kao papinski legat, odnosno papa me poslao kao svojega izaslanika. Mnogo je takvih poziva povezano s mojim imenovanjem kardinalom. Čak su i oni koji prije nisu bili veliki prijatelji sada postali prijatelji. S kardinalskom su službom povezani i različiti susreti u Vatikanu, osobito konzistoriji koje je papa Lav počeo prakticirati. Već smo se dva puta sastali, u siječnju i krajem lipnja. Također, u Beogradu sam pastir i ondje moram biti prisutan.

Kako izgledaju konzistoriji, sastanci kardinala s Papom?

– Na redovite se konzistorije očekuje dolazak svih kardinala, dok na izvanredne konzistorije dolazak nije obvezan. Zbog zdravlja, drugoga posla ili nekoga drugog razloga čovjek može ostati kod kuće. Ipak, većina kardinala nastoji doći. Na cijelom svijetu sada ima oko 240 kardinala. Mnogi od njih žive u Rimu. To su umirovljeni kardinali koji su radili u Kuriji ili obavljali slične službe i oni redovito dolaze na susrete. Međutim, od tih 240 kardinala sigurno ih je oko 60 starijih od 90 godina pa fizički ne mogu dolaziti. Kardinala izbornika, odnosno nas koji bismo u slučaju konklave mogli sudjelovati u izboru pape, sada je 117. Svi uglavnom dolazimo jer je to povezano s našom službom i bliže smo povezani sa Svetom Stolicom.

Jezik mira

Tema Mediteranskih teoloških susreta je mirotvorstvo u dobu militarizma. Papa Lav XIV. jasno apelira za mir otkad je izabran, što je činio i kad je napadnut Iran. Na koje se još načine, osim javnim govorenjem, crkveni dostojanstvenici mogu zauzimati za mir?

– Prednost je Katoličke Crkve to što ima jednoga vrhovnog poglavara. Imamo jedan glas koji je jako važan. Bogu hvala, u posljednje vrijeme, rekao bih u posljednjih 80-ak godina, računajući samo vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, imali smo dobre pape. Oni su stvarno prisutni na međunarodnoj sceni i poštuje ih se zbog dosljedne borbe za mir. Ali i to je borba. Mir ne dolazi kao dar koji padne poput zrele kruške. Za mir se stvarno treba boriti i raditi.

Druga su stvar međunarodni kontakti Svete Stolice, ali i naši kontakti. Budimo iskreni, biskupi i biskupske konferencije međusobno surađuju i vrlo često razgovaraju. Ovisno o državi u kojoj djelujemo, ovisi i koliko utjecaja imamo na političare ili na javno mnijenje. Javno je mnijenje također jako važno. Ako konkretno govorimo o Srbiji, mi smo samo jedan glas vapijućeg u pustinji, da tako kažem. Međutim, naš se glas ipak čuje zato što je u svim teškim prilikama, od velikih poplava u Bosni i Srbiji 2014. godine, preko migrantske krize i pandemije koronavirusa, da ne govorim o vremenu rata, koji je doveo do raspada Jugoslavije, Katolička Crkva preko Caritasa i svojih biskupa zastupala jasnu liniju pomoći, mira i pomirenja. No, nemamo stvarni politički utjecaj jer smo malobrojni.

Kako svaki čovjek može doprinositi širenju mira?

– Sve počinje u ljudskom srcu. To je i naš Papa lijepo rekao. Prvo trebamo paziti na svoj govor, na govor mržnje i govor isključivanja onih koji su drukčiji. To svatko od nas može učiniti. U svojem uskom krugu možemo očistiti svoje misli i svoja sjećanja. Treba iskoristiti sve mogućnosti kako bi naš glas bio jasan i primjetan u društvenim razgovorima. Jako je važno da Katolička Crkva stvarno govori jezikom mira.

Nažalost, nije uvijek tako. Znamo da neke biskupske konferencije slabo ili nedovoljno idu u tom smjeru. Neki biskupi zagovaraju konkretne i drastične korake koji mogu voditi čak i ratu, a to nije dobro. Trebali bismo više slijediti smjer našega Pape, koji je jasno rekao što katolici trebaju činiti. Također, važno je da se obični ljudi organiziraju u udruge ili grupe, bilo da je riječ o intelektualcima ili drugim ljudima, kako bi iznosili svoj glas. Na našim područjima Zajednica svetoga Egidija radi upravo to. Njihov se glas cijeni čak i među političarima. Bez konkretnih organizacija teško je zamisliti da će katolici moći utjecati na političke strukture. Pogledajmo objektivno koliko političari slušaju glas naroda. Nakon izbora sigurni su da ih je narod izabrao i onda se koriste argumentom: »Mi smo izabrani i to je narod htio.«

Rat i migracije

Što vidite kao neke od najvećih problema danas na koje Katolička Crkva treba odgovoriti?

– Široko je to pitanje. Najveći je izazov svakako utrka u naoružanju i raspad svjetskih organizacija koje su bile zadužene za suradnju, multilateralizam i dijalog. Primjerice, Ujedinjeni narodi imaju strašne probleme. Tu su i druge međunarodne organizacije iz kojih velike države polako izlaze ili ih napuštaju. To nije povezano samo s financijama, nego je riječ o gubitku političke kulture multilateralizma. Ponovo dolazimo do pravila jačega. Jači odlučuje, a slabiji to mora prihvatiti. Tu su i nedostatak dijaloga u svijetu i činjenica da previše novca odlazi na naoružanje, a premalo na odgoj, socijalne izdatke i zdravstvo. Zdravstvo je također jako važno. Također, danas se rat koristi kao način rješavanja problema. Ali rat nikada ništa nije riješio. Jedna od tema na nedavnom susretu kardinala bila je i ideja pravednog rata. Katolička Crkva odbacila je nauk o pravednom ratu.

Možete li to objasniti? Ne ratuje li se pravedno ako se brani vlastita zemlja?

– Postoji pravedna obrana, ali ne i pravedan rat. Pogledate li prvu encikliku pape Lava, Magnifica Humanitas, ondje se jasno govori da nema pravednoga rata. Nijedan rat nije pravedan. Postoji pravo na obranu, ali ona mora biti proporcionalna i pravedna. Na kraju se mora sačuvati dostojanstvo svih strana. Ne smije se kažnjavati ili ponižavati neki narod ili narode. Rat koji se sada vodi na Bliskom istoku očito nije ni pravedan ni potreban. Budimo iskreni, riječ je o političkoj kalkulaciji. Crkva je jasna u stavu da se takvi ratovi ne smiju voditi.

Dodatan su problem migracije. Migracije neće prestati zbog toga što su zakoni u Europskoj uniji sve stroži, a o Americi da i ne govorimo. Migracije su prisutne otkad postoji čovjek. Ljudi su uvijek putovali, odlazili i mijenjali mjesto života. Zato bi svjetski dogovor o migracijama bio jako važan. Migracije, legalne ili ilegalne, imaju različite izvore i različite povode.

Promjena religioznosti

Prema podacima Papinskog godišnjaka udio katolika u Africi u ukupnom broju katolika prešao je europski udio. Prema tim podacima u Africi živi 20,3 posto svih katolika, a u Europi 20,1 posto. Razgovarate li o tim promjenama na sastancima kardinala?

– O tom pitanju nismo razgovarali, da budem jasan. Ali promjena se primjećuje po broju prisutnih kardinala. Broj kardinala izvan Europe za vrijeme pape Franje gotovo se udvostručio. To jasno pokazuje smjer u kojem ide Katolička Crkva ako promatramo statističke podatke. Što se tiče katoličke vjere u Africi, ona je ondje nova. Iza nas je stotinu ili 150 godina misijskoga rada i sada dolaze prvi veliki plodovi. To su valovi novih katolika koji su izabrali Katoličku Crkvu. Još je više onih koji se već rađaju u katoličkom okruženju, u katoličkim obiteljima. Oni ulaze u Crkvu kao što su naši kršćani ulazili prije nekoliko stotina godina.

Današnja je situacija u Europi drukčija. U Europi već dulje traje val areligioznoga ponašanja, u kojem religija nije važna. To traje gotovo 60 godina, od francuskih studentskih prosvjeda 1968. godine povezanih sa zelenim i liberalnim pokretima, koji su bili protiv kršćanstva, ili religiju uopće nisu smatrali važnom. No, taj val ideologija polako jenjava, a jača struja koja više govori o religiji. Na Zapadu raste broj mladih koji se vraćaju u Crkvu, kao i broj odraslih koji se vraćaju ili prvi put traže krštenje. Moda se mijenja, da tako kažem. Religija postaje »in«. To ne mora biti religija kakvu smo mi navikli susretati, potpuno vezana uz sakramente i tradicionalne oblike. Mladi traže otvoreniji oblik religije i susret s Bogom. Statistički podaci jasno pokazuju da se religioznost mijenja u zapadnoj Europi. Prema mojem mišljenju, to je jedan od dobrih znakova.

Ne traže li mladi koji se vraćaju u Crkvu više tradicionalni pristup?

– Statistički gledano, broj mladih koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju i određene oblike pobožnosti vidljiviji je u javnom prostoru od broja onih koji nisu vezani uz te oblike. Navest ću jedan primjer. Prije izbora novoga pape prošle godine pratio sam društvene mreže i stvarno sam stekao dojam da je 90 posto svih kardinala za tradicionalnu latinsku misu. Zašto? Zato što se na tim platformama može napraviti film, objaviti ga i umnožavati. Ljudi to gledaju, a onda algoritam odlučuje što će im dalje prikazivati. S druge strane, oni koji nisu za tradicionalni način uzimaju kao nešto normalno da je ono što radimo u redu. Nema se što posebno reklamirati da je svećenik bez čipke ili da je okrenut licem prema narodu, a ne leđima prema narodu. Kada je okrenut leđima prema narodu, to se odmah smatra tradicionalnim i konzervativnim. Ali ne vjerujem da će doći do velikih promjena u tom smjeru.

Kada smo se mi kardinali prvi put sastali u siječnju, imali smo mogućnost birati teme. Sveti Otac dao nam je četiri teme za razgovor. Prvih 90 minuta proveli smo u grupama razgovarajući o tome koju temu želimo kasnije obrađivati. Glasovali smo tajno i na prvom mjestu je sinodalnost, na drugom evangelizacija i misijski rad Crkve, a tek je treća bila liturgija. Tradicionalna linija nije toliko važna cijeloj Katoličkoj Crkvi koliko je važna u nekim državama, primjerice u SAD-u, Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, te donekle u Njemačkoj. Na drugim područjima toga gotovo uopće nema. U Srbiji imamo neke mlađe svećenike koji vole da je sve formalno, kao što je bilo do 1965. godine, ali ne bih rekao da je to smjer ili val koji bi mogao promijeniti cijelu Crkvu. Kao što ste rekli, u Africi broj katolika najbrže raste. Mnogo sam putovao po Africi, ali nigdje nisam vidio potrebu da se slavi na latinskom jer narod voli sudjelovati u liturgiji. Mislim da je u redu da tradicionalne zajednice postoje u Crkvi. Apsolutno se slažem da trebaju imati slobodu čuvati tradiciju, ali trebale bi živjeti zajedno s drugima. Katolička je Crkva velika i u njoj ima mjesta za sve.

Izgradnja identiteta

Kakav je odnos građana i vlasti prema Katoličkoj Crkvi u Srbiji?

– Rekao bih da se nalazimo u dobrom trenutku. Biskup sam u Srbiji od 2008. godine, dakle već 18 godina. Mogu reći da je 2008. još uvijek bilo dosta napetosti zbog bombardiranja NATO-a 1999. godine. Oni koji žive izvan Srbije trebaju znati da je, prema shvaćanju radikala i četnika, jedan od glavnih uzroka bombardiranja bila Sveta Stolica. Prema toj je ideologiji Sveta Stolica nagovorila NATO da bombardira pravoslavne Srbe na Kosovu. Takva se ideologija u ono vrijeme još često mogla čuti. Prisutna je i danas na Facebooku ili platformi X, ali ne toliko koliko je bila prije 18 godina. Drugo, od toga su se vremena promijenila već dva patrijarha: patrijarh Pavle i nakon njega Irinej. Sada imamo trećega patrijarha, kojega poznajem od 2008. godine. Rekao bih čak da smo u dobrim prijateljskim odnosima. To svakako utječe na stvaranje otvorenije klime u cijeloj Srbiji prema katolicima.

Spomenuo sam i da pokušavamo izgraditi identitet katolika u Srbiji, odnosno Katoličke Crkve u Srbiji. Jako je važno u razgovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i državom Srbijom uvesti pojam Katoličke Crkve u Srbiji kao subjekta na vlastitom području. Mi nismo dio Crkve u Mađarskoj i ne treba nas gledati kroz Budimpeštu. Nismo ni dio Crkve u Hrvatskoj i ne treba nas gledati kroz Zagreb. Ta je svijest, prema mojem mišljenju, tek na početku: kada razgovaramo o katolicima, razgovaramo o katolicima u Srbiji, a ne o katolicima općenito ili samo o katolicima Hrvatima.

Kakav je odnos sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom?

– Imamo normalan odnos. Naravno, riječ je više o odnosu u svakodnevnom životu nego o službenom dijalogu. Teološkoga dijaloga nemamo, kao ni zajedničkih radnih grupa. Ove je godine, u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana, Srpska pravoslavna Crkva prvi put nakon pandemije koronavirusa poslala svojega predstavnika. Uz njega su bile prisutne i protestantske zajednice, s kojima uvijek surađujemo i zajedno molimo. To je bilo prvi put u šest godina. To su mali znakovi, ali jako važni. Pretprošle je godine zbor Sikstinske kapele boravio u Srbiji i održao koncert u Nišu, koji je bio jako zapažen. Nakon toga pozvan je zbor Niške eparhije da 25. siječnja pjeva u bazilici svetoga Pavla u Rimu. Bilo je to prvi put da je jedan pravoslavni zbor pjevao u toj bazilici u prisutnosti Svetoga Oca. To je bila velika stvar. To su male stvari, ali pokazuju da se nešto može napraviti. Na cijeli ekumenski pokret gledam kao na nastojanje da dođemo do toga da mirno živimo i da se možemo susresti ondje gdje je potrebno. Naši ljudi, posebno mladi, povezuju se i kroz ljubav. Opet imamo mješovitih brakova i uvijek će ih biti. Mislim da je to normalan tijek života.

Imate li kontakata sa zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom?

– Imam, ali više službene. On je dugo bio u Rimu i došao je iz Rima, a prije toga bio je u Istri. Geografski i fizički nismo bili toliko u kontaktu. Naravno, kao nadbiskup bio sam na njegovu ustoličenju kada je preuzeo Zagrebačku nadbiskupiju. Susrećemo se i u Rimu. Sve je prijateljski i nema nikakvih problema. Kada čovjek nema poseban razlog, onda se ne susrećemo često, ali odnos je korektan.

Financije kao kočnica

Vratimo se na nedostatak škola i institucija. Što je glavni razlog za taj nedostatak?

– Financije. Prema Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama svaka crkva ima pravo osnivati škole. U Srbiji imamo kategoriju tradicionalnih crkava. To su pravoslavna, katolička i protestantske crkve. Svi imamo pravo osnivati škole, ali sve moramo platiti sami, sto posto. Država u tome ne bi financijski sudjelovala. Primjerice, ne znam koliko se o tome izvještavalo u Hrvatskoj, Srpska pravoslavna Crkva želi osnovati pravoslavno sveučilište. Sada je pitanje tko će to platiti. Država je rekla da podupire projekt, ali zasad samo moralno.

Tu je i problem povrata imovine. Restitucija u Srbiji postoji na papiru, još nije potpuno provedena i mnogo toga nedostaje. Mi smo kao Katolička Crkva imali 27 predmeta, a jedan je predmet riješen. Dobili smo natrag stan od 80 četvornih metara. Sve ostalo što je vrjednije nismo dobili. I Pravoslavna Crkva još potražuje mnogo zgrada. Država bi to mogla jednostavno riješiti, primjerice otpisivanjem ili dodjeljivanjem neke druge imovine. Kada bi se imovina vratila, mogli bismo drukčije razmišljati i imali bismo veće mogućnosti. Sigurno bi jedna katolička škola, barem na sjeveru Srbije, u Vojvodini, na području Subotice, bila itekako važna. Ondje je i broj katolika dovoljno velik da bi se takav projekt mogao ostvariti.