Kako su rockeri anticipirali ‘zabranjeno pušenje’?!

Kao što je onomad bio “crk’o Maršal’ ‘Zabranjenom pušenju’, koje je proročanski ime vlastitome bendu iznašlo prije gotovo pa tri desetljeća, a onda čekalo, čekalo i dočekalo – obistinjenje imena i(z) snova: Sretna Vam zgrada stara, a nova!
Kako mi se znade dogoditi da tu i tamo naprosto preskočim pokoju kolumnu, ponajviše zbog trenutačnog nedostatka inspiracije, ponekad se prepadnem da će mi glas postat mjesečnicom, što će reći kako ću biti sposoban oglasiti se tek jednom mjesečno. No, strahu ipak nema mjesta, točnije, ima ga, ali se ne predajem, jer u ovom našem malom mistu zapravo uvijek ima ćakula, događanja ovijeh i onijeh, ter se stoga, eo ipso, imade o koječemu komu kapulici mladoj – pisat, da parafraziram šustera Trippera i prvog pravog repera – St. Peppera.
Tako, jel’te, mogu po tko zna koji put divaniti o nesretnoj sudbi formalno nove, a istinu za reć sad već stare zgrade Kazališta lutaka na Poluotoku, koju kao da je ukleo sv. Dominik, čiju crkvu povijesne mijene desakraliziraše, pa se, kao, on danas svima osvećuje. Iako se kamen – temeljac gotovo svakodnevno negdje posvećuje, jer politički je mudro uvijek imat inicijativu, pa i kada si naposlijetku – posve u krivu. Nešto se, dakle, obeća, idemo, kažu nam, gradit novo kazalište, ovaj multimedijalni centra i onaj, a prečesto se od započete gradnje dalje ni ne pomakne, jerbo su na obećanjima praznim crkle – pakne.
Kao što je onomad bio “crk’o Maršal’ ‘Zabranjenom pušenju’, koje je proročanski ime vlastitome bendu iznašlo prije gotovo pa tri desetljeća, a onda čekalo, čekalo i dočekalo – obistinjenje imena i(z) snova: Sretna Vam zgrada stara, a nova!
I taman kad pomisliš kako se, da zvuči olfo pametno, obrazovano a ne obrezano, intelektualno a ne inteletekstno, eppur si ga nam muvi se muvi, ili štono bi rekla mafija sa Čizme apeninske, Amuni!, ukratko: nešto ipak (po)kreće, a ono prooblemi i ovdje stari a novi, mada može i obrnuto: problemi novi a stari. Jerbo da je novi ravnatelj dao ostav, pa je sad već stari novi ravnatelj, de jure ravnatelj v.d. 40, što će reći kako će u dogledno vrijeme, dok se ne pronađe, bože mi prosti jer grozno zvuči, final solution!, taj isti ravnatelj ravnati lutkarskim teatrom, lutkama i lutkarima, dok se ne pronađe novo rješenje. I sve će s tim vd-om moći pošpricati, ter će sve lijepo kliziti, kano po špagi. A kad će se više pronaći u ovom našem lipom malom mistu osoba sposobna po mjeri birača, povjerenstva, partije i inih pp podobnosti, koja će dovršiti tu ukletu priču i dovršiti zgradu Kazališta lutaka, tu lutkinu kuću, ne znade ni đekna.
Amuni! A di? Di ćemo dalje, naprijed u pobjede nove, kad su problemi stari, ljudi i ideje stare, kadrovi stari i poslušni, a neposlušne će se već lako (pr) – oliti ga PR ili ti ga Pi Ar, mr. Public Relations…) – otjerati?
No, dobro, nije sve ni tako crno, ima tu i sivog i Sivca, i pisaca, umjetnika lijevih i desnih, i pravog pravcatog Pivca. Koji lipo piva pisme dalmatinske, s lancem oko vrata. Samo da se previše ne približe Rivi vrli naši galebovi, poete a la Ivica Vidović u Malomen mistu, težina zlata bi ih mogla u more prevalit. A ima tu i bijelog, i zelenog, i plavog, i žutog, i svijet je, uopće, lopta vrlo šarena. Okrugla pa na kvadrat. I kako tu onda rasplesti sve konce, pohvatati konce a ne pobrkati lonce? Kako rješiti probleme stare, a da u međuvremenu – ne zastare?!
Tko zna, možda to samo Bog zna, a možda ne zna ni On, jer krhko je to Znanje. I možda je pao trak istine na me, a možda su to samo Sanje, Tanje i/ili Vanje…