Izvozimo kvalitetnu ribu, a uvozimo škart robu

Potvrda tome je i nedavno povlačenje iz prometa određenih ribljih prerađevina iz uvoza jer je u njima utvrđena veća količina histamina. Nepobitno je da najkvalitetnije iz našeg mora odlazi na inozemna tržišta
Veći izvoz od uvoza! Količinski, razlika je skromna, ali je izrazita u financijskim ostvarenjima. Tako je bilo lani, a slično bi mogla pokazati i bilanca za ovu godinu, iako su polugodišnji pokazatelji nepovoljniji. Rijetke su grane hrvatskoga gospodarstva kojima se to događa, pa tim više zaslužuju isticanje. To je priča o hrvatskom ribarstvu, djelatnosti što godinama iskazuje pozitivu u vanjskotrgovinskom poslovanju. Financijski, izvoz je bio jači od uvoza čak i onda kad su uvezene količine ribe i ostalih morskih organizama bile značajno veće od onoga što je Hrvatska plasirala na inozemna tržišta.
Takav odnos izvoza i uvoza otkriva i drugu, znatno nepovoljniju stranu trgovanja ribom. Izvozimo kvalitetno, najkvalitetniju hranu, a uvozimo nekvalitetnu, ono što bismo ponekad mogli svrstati i u škart robu. Potvrda tome je i nedavna obavijest javnosti odaslana iz Ministarstva poljoprivrede o povlačenju iz prometa određenih ribljih prerađevina iz uvoza, jer je u njima utvrđena veća količina histamina. Jasno je, ne može se sve uvezeno takvim okvalificirati, ima u tim pošiljkama i visokokvalitetnih proizvoda, ali je nepobitno da ono najkvalitetnije iz našeg mora odlazi na inozemna tržišta.
Vodeće mjesto na izvoznoj listi imaju tune, upravo one donose prevagu u stvaranju pozitivne financijske bilance. Hrvatska izvozi isključivo tune iz uzgoja i to, opet isključivo, na japansko tržište. U jednom razdoblju ta je djelatnost bila toliko unosna da su hrvatski farmeri na međunarodnom tržištu kupovali žive tune, pa ih nakon tova u kavezima ponovo izvozili. Uvoz radi izvoza, ekonomski rečeno, i višestruko isplativ.
Preskupo i svijetu
Govoreći o izvozu tuna, često se čuje pitanja: zašto samo u Japan, zašto se dio te najkvalitetnije ribe ne plasira na domaćem tržištu? Ljudi koji se bave tim poslom nude jednostavan odgovor: zato jer je ta tuna izuzetno skupa i nitko, osim Japanaca, neće za nju platiti izuzetno visoku cijenu. Ne može se plasirati u zemlje Europske unije, niti na tržište SAD-a. Meso tune, tvrde stručnjaci, najskuplji je prehrambeni proizvod u svijetu. Japanci sa svojim prehrambenim navikama voljni su platiti iznose koje neće nitko drugi. Iako pod udarom recesije popuštaju i oni, potrošnja tune je smanjena, čuveni sushi počeli su pripremati od nekih jeftinijih vrsta ribe, zbog čega su pale i otkupne cijene tune. Ali je ta riba nama i dalje definitivno preskupa. Minulog proljeća ljudi su se zgražali nad maloprodajnom cijenom svježe tune, kad se u nekoliko navrata nudila na riječkoj ribarnici.
Nije tuna za nas, preskupa nam je i ostala oborita riba, a slabo se prodaje i ono što možemo okvalificirati dostupnim za domaće kupce. Uostalom, srdele, inćuni i papaline ove su godine često nuđeni po 10 kuna, pa ipak nisu prodavani u velikim količinama. Naši ljudi naprosto nemaju navike jesti ribu. Izvoz je spas, jedini izlaz za mnoge naše ribare. Izvoze svi koji mogu i sve što mogu. Najviše se izvozi u Italiju, a odatle se hrvatska – jadranska riba distribuira dalje, u mnoge zemlje EU.
Količinski se najviše izvozi ne najkvalitetnija i najskuplja riba, nego kvalitetna, najzdravija i najjeftinija mala plava riba, inćun i srdela. Ribari iz Istre i s kvarnerskog područja prodaju u Italiju najveći dio ulova inćuna, osim malih količina što idu u preradu i prodaju u domaćim ribarnicama. Talijanski trgovci preuzimaju i značajne količine svježe srdele, pod uvjetom da je ona kvalitetno obrađena. Tu su u nepovoljnijoj poziciji ribari sa srednjeg i južnog Jadrana koji, zbog udaljenosti, plavu ribu ne mogu otpremati u izvoz.
Škampi i listovi
Preko granice, međutim, mogu škampi, oslići i ostala koćarska lovina, bez obzira na to gdje je ulovljena, na sjevernom Jadranu ili na otvorenom moru njegova krajnjeg juga, ponekad bliže albanskoj nego hrvatskoj obali. Neki brodovi rade po tri, četiri dana na otvorenom moru, pa iskrcavaju negdje na Visu, Korčuli ili dubrovačkom području. Odatle se riba vozi u talijanske Udine ili Monfalcone i dalje distribuira. Kvalitetno obrađena dugo ostaje u odličnom stanju, praktički potpuno svježa. U izvoznim pošiljkama koćarske lovine nalaze se škampi, oslići, pišmolji, trlje, lastavice, u manjim količinama grdobine, kovači, arbuni, lignje, muzgavci, landovina, kozice…
Izuzetno cijenjena izvozna vrsta iz Istre u ovom dijelu godine je list. Jesenski mjeseci su sezona njihova lova, sada se love specijalnim mrežama listaricama. Kad se pojave, listovi su skupi i na našim ribarnicama, o talijanskima da ne govorimo. Kod naših prekomorskih susjeda listovi, i ostale plosnatice, spadaju među najcjenjenije vrste riba.
Često se, pogrešno, ističe da najviše izvozimo najkvalitetnije vrste – lubene, zubace, podlanice, škrpine, jastoge, hlapove… Visoke otkupne cijene, tvrde interpretatori takvih priča, razlogom su što te ribe nema na domaćem tržištu, na ribarnicama i u ugostiteljskoj ponudi. Pritom ne govore kome je u nas prodavati. U maloprodaji je ta riba preskupa, ne za prosječne građane, nego i za mnoge s boljom zaradom. U ugostiteljstvu još je skuplja, najčešće dvostruko. Potroši se nešto, ali ne previše. Voditelji poznatih ribljih restorana često se žale da im je promet drastično pao, da im dolazi klijentela skromnih platežnih mogućnosti. Umjesto škampa, jastoga ili zubaca na gradelama, češće naručuju razne rižote i pašte s plodovima mora, te jeftinije vrste ribe. Uz visoke cijene, potražnja je takva, žali se jedan od njih, da je škampe izbacio iz jelovnika.
Oborita riba iz kaveza
Izvozi se oborita riba, ali ne previše, jer se niti ne lovi u velikim količinama. Puno više izvoze se lubeni i podlanice iz uzgoja, nego iz ulova. Prošle godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, hrvatski ribari ulovili su 10 tona lubena i 74 tone podlanica. Istodobno, izlov tih vrsta iz kaveza iznosio je 2.775, odnosno 1.719 tona. Sigurno je ulov veći, jer nije baš svaka riba prijavljena, ali nije velik čak i ako je dvostruk. Ulov zubaca statistika ne izdvaja, ali ni on nije velik. Škampa su lani ulovljene 284 tone, a jastoga 15 tona. Nešto od toga ipak se u nas pojelo, pa se o nekom enormnom izvozu ne može govoriti. Posebno su neutemeljene priče o ilegalnom izvozu, ili izravnoj trgovini s Talijanima na moru. Ni lubeni, ni zubaci, ni podlanice ne love se u ZERP-u, a ilegalni izvoz škampa ribarima se ne isplati. Uostalom, tko to govori, neka pokuša prekrcavati ribu nasred Jadrana.
Nakon “inventure” izvoza logičnim se nameće pitanje: a što uvozimo od riba i ostalih morskih organizama? Najveća uvozna stavka prošle godine, i prijašnjih, bila je morska riba – 21.000 tona, a na drugom su mjestu rakovi i mekušci – 10.300 tona. U značajnoj količini uvoze se haringe za hranjenje tuna u kavezima što je, opet, uvoz u službi izvoza. U istu kategoriju možemo svrstati određenu količinu inćuna koji su uvezeni ove godine za potrebe soljenja, iz razloga što se u Jadranu u posljednje vrijeme love mali inćuni, neodgovarajući za preradu. Ostala uvozna riba je raznovrsna, najvećim dijelom zamrznuta, na primjer, škrpine očišćene i bez glave, pa fileti oslića, sušeni bakalar. Uvozi se i nešto svježe ribe, ta je kvalitetna, ali su njene količine male i slabo se prodaje, naši ljudi prema njoj iskazuju određeno nepovjerenje. Uistinu, za to nema razloga, iako se one lijepe škrpine ili skuše iz Maroka kvalitetom ne mogu uspoređivati s našima iz Jadranskog mora.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU