Izrael na haškoj optuženičkoj klupi, Slučaj koji je pokrenuo JAR mogao bi imati ogromne posljedice po budućnost svjetske politike

Bez obzira na to što Konvencija [o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida] prepoznaje potrebu za istrebljenje odvratne pošasti genocida u svijetu, međunarodna zajednica ovdje kontinuirano posrće (…) i kontinuirano iznevjeruje palestinski narod, bez obzira na otvorenu, dehumanizacijsku, genocidnu retoriku izraelske vlade i vojnih činovnika, praćenu akcijama izraelske vojske na terenu. Bez obzira na horor nad palestinskim narodom koji se iz Gaze izravno prenosi na naše mobitele, kompjutore i televizijske ekrane, ovaj prvi genocid u povijesti u kojem njegove žrtve vlastito uništenje emitiraju u realnom vremenu zbiva se u očajnoj, dosad uzaludnoj nadi da će svijet možda učiniti nešto. Gaza predstavlja ništa manje nego moralno posrnuće (…) koje ima reperkusije ne samo za ljude u Gazi, nego i za generacije koje dolaze, one koje nikad neće zaboraviti ovih preko 90 dana pakla i napada na najosnovnije lekcije čovječanstva. (…) U Gazi nema sigurnog mjesta i svijet bi se zato trebao sramiti – dio je izlaganja Blinne Ní Ghrálaigh, irske sutkinje koja je kao dio južnoafričkog pravnog tima stala pred suce Međunarodnog suda pravde (MSP, eng. ICJ) u Hagu u najvažnijem sudskom procesu današnjice. Svaka od ovih toliko teških riječi iza kojih stoji gotovo neprobavljiva količina značenja tek pokušava opisati zbivanja koja Palestinci pod monstruoznim nasrtajima izraelske vojske svakodnevno proživljavaju u katastrofi praktički nezamislivoj do trenutka u kojem se ona počela događati. Ponovljena nakba, po mnogočemu još nemilosrdnija od originalnog izraelskog grijeha počinjenog 1948. godine, politički vrh Južnoafričke Republike potaknula je da u ime naroda kojem prijeti istrebljenje kod najvišeg pravnog tijela Ujedinjenih naroda zatraži zaštitu i prijeko potrebno, dosad nedostižno priznanje kolektivne patnje.

Predloživši sudu opsežan, detaljan i sveobuhvatan tekst na 84 stranice kojim se izraelski zločini nad stanovništvom Pojasa Gaze sažimaju u pravno formatiran dokument spreman za obradu pred onim drugim, manje eksponiranim haškim sudom, Južnoafrička Republika sav je svoj internacionalni značaj upregnula s ciljem zaustavljanja genocidnih radnji te, bez imalo pretjerivanja, pružila posljednju šansu da UN i struktura međunarodnih političkih tijela svijetu dokažu svoj legitimitet i svrhu. Činjenica da je proces inicirala zemlja koja je u svojoj bolnoj povijesti prošla, preživjela i pobijedila sličnu, ali ipak ni približno krvavu sudbinu najbrutalnijeg kolonijalizma od neizbježne je i nezanemarive simboličke važnosti. Od jednakog su značaja moralni integritet i autoritet s kojim upravo JAR pred lice onoga što u postojećem trenutku najviše sliči na pravdu posjeda režim koji je kao relikt nekog odurnog i mračnog vremena, nečijom grubom i nasilnom greškom preživio sav društveni napredak kakav je, mislili smo, postignut u proteklih 80 godina.

Kako nas afričke lučonoše prema novom, pravednijem i boljem svijetu zasad mogu samo usmjeriti, na instancama najviših institucija, tih utočišta nade za naivne ili samo one necinične, sada je da se uhvate u koštac s paralizirajućim statistikama koje se u posljednja tri i još mjeseca neprestano i nekontrolirano uvećavaju – više od 24 tisuće mrtvih, od kojih su 70 posto žene i djeca, više od 60 tisuća ozlijeđenih, barem sedam tisuća nestalih pod ruševinama, više od pola milijuna ugroženih od kronične gladi kojima prijeti smrt (koji čine 80 posto svih izgladnjelih na svijetu), 1,9 milijuna protjeranih iz svojih domova i 2,3 milijuna Gažana kojima Izrael namjerno i bez imalo kajanja uskraćuje hranu i pitku vodu, humanitarnu pomoć, gorivo, sklonište, odjeću, higijenu, sanitarije, medicinske potrepštine i pomoć.

Odjeci haškog obračuna

Haška Palača mira prošlog je četvrtka i petka bila mjesto gdje su sedmeročlana postava južnoafričke, odnosno šesteročlani sastav izraelske pravne delegacije izložili svoje trosatne argumente ispred sedamnaestero sudaca Međunarodnog suda pravde, započevši dvoslojni proces kojemu predstoji procijeniti postoji li opasnost da se Konvencija o genocidu prekrši, a zatim i ocijeni je li ona u Gazi već prekršena. Hitnu proceduru JAR je sazvao s namjerom da UN-ov sud donese nalog kojim će narediti Izraelu da prekine s vojnim operacijama u i protiv palestinske enklave, zaustavi progon Palestinaca iz njihovih domova te omogući neograničeni priljev humanitarnih potrepština zbog čijeg manjka Gaza biva izložena zaraznim bolestima koje prijete nesagledivom stopom smrtnosti. Prema službenoj objavi suda, ova će institucija u roku od nekoliko tjedana donijeti odluku koja će počivati na zaključku o tome mogu li se djela izraelske vojske interpretirati kao genocidne radnje s ciljem »uništavanja, u cijelosti ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine«.

Dokaza za ovakvu tvrdnju puno je i previše. Južnoafričko tužiteljstvo iznijelo je one prema kojima je Izrael prekršio četiri od pet točaka kojima Konvencija označava genocidne radnje, točnije »ubijanje članova skupine, nanošenje teške tjelesne ozlijede ili duševne boli članovima skupine, namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje, te nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine«. Ipak, budući da se vojne operacije u kojima stradavaju civili često brane argumentom o »legitimnoj meti«, dokazivanje genocidne namjere bilo je krucijalan, vjerojatno i najvažniji dio prvog dana saslušanja tijekom kojeg su, sad već kao povijesni dokumenti, cijelom svijetu prikazane javne izjave najviših izraelskih političkih i vojnih čelnika čija se namjera ne može protumačiti nego ona počinjenja najnehumanijeg od svih ljudskih zločina. Zazivi izraelskog premijera Benjamina Netanyahua vlastitoj vojsci da »ne zaborave što im je učinio Amalek«, starozavjetni neprijatelj čije se sjeme mora zatrti, višestruke javne izjave zastupnika vladajuće partije Likud kako »u Gazi nema nevinih« i kako za njih »postoji samo jedna kazna – smrt«, kao i opravdanje izraelskog ministra »obrane« Yoava Gallanta kako se Izrael bori protiv »ljudskih životinja« samo su neki od prikazanih primjera koji ilustriraju da izraelska ratna motivacija ide daleko onkraj vojnih ciljeva, izranjajući iz duboke ideološke, rasističke, pa i patološke mržnje.

Premda su imali dan prednosti i priliku da obranu pripreme prema točkama južnoafričke optužnice, izraelski odvjetnički tim tu šansu nije kvalitetno iskoristio. Protiv zločina zbog kojih je Izrael prozvan iznijeto je vrlo malo direktnih opovrgavanja, od kojih se ističu ona da Izrael ne blokira baš svu pomoć koja kamionima u Gazu stiže preko egipatskog graničnog prijelaza Rafah, odnosno da civile štiti tako da neke od njih telefonski nazove par minuta prije nego zgradu u kojoj žive potpuno sravni sa zemljom. No generalno, taktika izraelske misije svela se na opravdavanje, uz evokacije na nacistički holokaust i ubojstvo šest milijuna Židova kojima je vođa izraelske misije Tal Becker već u prvoj rečenici svog izlaganja legitimirao trenutne ratne grozote. Usprkos tome što međunarodno pravo ne poznaje opravdanje kojim bi genocid prošao nekažnjen, izraelska šestorka odabrala je ignorirati raspravu o tromjesečnom teroru koji je sručen na cijelu Gazu da bi zaključila kako je za sve kriva palestinska militantna skupina Hamas koja je rat započela svojim napadom 7. listopada. Optuživši Južnoafričku Republiku kao podržavatelje »Hamasovih terorista«, izraelski su odvjetnici ime Gazine vlade u tri sata dnevnog programa spomenuli čak 137 puta, potrošivši sićušan ostatak vremena na pravne tehnikalije koje im u ovom trenutku predstavljaju najbolju nadu za izbjegavanje sudskog poraza.

Jalova »međunarodna zajednica«

Čak i u slučaju da MSP do kraja veljače donese nalog kojim će Izraelu narediti instantni prekid vojnog djelovanja protiv Gaze, vjerojatnost da će Netanyahuova vlada po njemu postupiti ostaju teoretske. Kako je za američki »Democracy Now« kazao Francis Boyle, profesor prava na Sveučilištu u Chicagu koji je na MSP-u sudjelovao u dokazivanju genocida u Srebrenici, JAR ima velike šanse da ovaj nalog ishoduje, no zato procedura koja dolazi nakon toga nimalo ne obećava. Premda Konvencija sve 153 države potpisnice obvezuje da genocid preveniraju i spriječe, Boyle navodi kako će na ovu presudu Sjedinjene Američke Države na glasanju u UN-ovom Vijeću sigurnosti staviti veto, čime će ona ostati bez svoje političke podloge, a Izrael efektivno nekažnjen. Jedini preostali način da Palestina međunarodno-pravno dobije viši stupanj papirnate zaštite tada bi bilo njeno primanje u punopravno članstvo UN-a i potencijalna suspenzija Izraela o kojima bi odlučivala Opća skupština načinjena od predstavnika 193 države članice.

Nemogućnost da sadržaj svojih presuda na koje se nema prava žalbe provedu u djelo ukazuje na poziciju i moć koju posjeduje globalni multilateralizam. UN kao njegovo utjelovljenje od kraja Drugog svjetskog rata zakočeno je svojim disproporcionalnim težištem koje počiva na moći stalne petorke Vijeća sigurnosti da rezolucije blokiraju samostalno, odnosno vetom, što je glavni i osnovni element nedemokratičnosti po kojoj se odvija bavljenje najvažnijim nadnacionalnim političkim pitanjima. Zbog toga će u ovakvom raspletu najznačajnije posljedice pretrpiti tek međunarodni imidž Izraela i svih političkih vrhova koji ga zdušno podržavaju. Oporavak od reputacije da genocidom upravljaju ili ga podupiru pred očima svjetske javnosti neće biti moguće izvršiti, zbog čega stvarno zaustavljanje i prestanak direktnog asistiranja izraelskim napadima nažalost ovise o pobuđivanju morala kod onih najmoćnijih kod kojih se potom treba dogoditi dramatičan zaokret u mišljenju i djelovanju.

»Nitko nas neće zaustaviti«

Naravno, pristranost i nemali politički pritisci nedvojbeno će imati ogromnu ulogu pri donošenju jedne od najvećih sudskih odluka u suvremenoj povijesti. Budući da se proces izabiranja sudaca u MSP ne zbiva po nikakvoj drugoj liniji nego onoj (geo)političkoj, bojazan da će oni svoje glasove davati vođeni ne slovom i duhom međunarodnog zakona i nekakvim vlastitim moralnim principima, već u skladu s vanjskom politikom države iz koje dolaze i koja ih je nominirala nije nimalo nezanemariva. Prema Boyleovoj tvrdnji, predsjednica suda, Amerikanka Joan Donoghue, posjeduje popriličnu moć kod određivanja procedure sudskog slučaja, a s obzirom na to da je u ranijoj fazi svoje karijere radila za State Department, tj. američku verziju ministarstva vanjskih poslova, s njene se objektivnosti ne može skinuti znak upitnika. Ostatak pripadnika skupine koja odlučuje o izraelskom genocidu čine suci iz Francuske, Njemačke, Slovačke, Rusije, Australije, Japana, Kine, Indije, Libanona, Maroka, Somalije, Ugande, Brazila i Jamajke, kao i dva priključena suca iz Južnoafričke Republike i Izraela.

Ovakav će nacionalni sastav još više važnosti imati u drugom dijelu cijelog procesa. Dokazivanje merituma – odnosno toga je li Izrael pravno gledano nad Gazom počinio genocid – prema najavama i dosadašnjim iskustvima traje godinama, na što ukazuje i sudski slučaj kojim je Mijanmar za istrebljenje naroda Rohindža pred MSP-om optužen još 2019. godine, a čija se konačna presuda još čeka. Proglašavanje ratnih zločina genocidom nije nimalo nebitno niti se radi o radnjama čiji značaj ne nadilazi puku semantiku. Najoštrije osuđivanje i sankcioniranje najgorih mogućih zločina što ga ljudska vrsta može počiniti nad drugima potrebno je kako bi se sačuvali temelji međunarodnog prava, kao i konsenzus o poimanju samog koncepta genocida, stoga bi se prihvaćanjem izraelske tvrdnje da u Gazi »djeluje u samoobrani« automatski prema dnu strovalila i granica prihvatljivog ophođenja u politici i ratovanju. Drugim riječima, ukoliko Međunarodni sud pravde odluči da Izrael nije aktivno činio genocidne radnje, tada svi prošli i budući počinitelji neselektivnih, namjernih i svirepih zločina nad civilima u svoju korist dobivaju neponištiv presedan koji bi potpuno obesmislio riječ koju je iskovao Rafal Lemkin, poljski odvjetnik židovskog porijekla koji se od originalnog nacističkog zla spasio emigracijom.

S druge strane, pozitivan odgovor na optužnicu Južnoafričke Republike u teoriji bi otvorio put formiranju novog kaznenog tribunala u sklopu UN-a na kojem bi se kao pojedincima sudilo čelnim ljudima izraelske politike i vojske. Budući da Izrael nije potpisnik Rimskog statuta kojim se jurisdikcija za procesuiranje međunarodnih ratnih zločina delegira Međunarodnom kaznenom sudu u Hagu, upitno je kako bi pozivanje na individualnu odgovornost u tom scenariju teklo te kojim bi se načinom izraelske vlasti moglo prisiliti na sudjelovanje. U prethodnom sudskom slučaju koji je Izrael na MSP doveo 2004. godine presuđeno je kako je okupator izgradnjom devet metara visokog zida kroz i okolo Zapadne obale prekršio pravo palestinskog naroda na samoodređenje, no taj je dokument do današnjeg dana ostao mrtvo slovo na papiru pa jamstvo da se Tel Aviv na novu presudu ponovno neće oglušiti ne postoji.

Podjela Sjeverozapada i Juga

Stoga su posljedice ovog suđenja stvorile neočekivani, ali ipak ograničeni efekt kada je u pitanju izraelsko vođenje rata. Ogromni PR fijasko i gubitak kredibiliteta prošlog su tjedna popraćeni određenim pomacima na bojištu s obzirom na to da je Izrael iz Gaze povukao dio svojih kopnenih trupa, uz par nemuštih javnih pokušaja da se kao meta napada istakne Hamas, a ne Palestinci kao narod. Ipak, dan nakon izraelskog performansa u Haagu Benjamin Netanyahu ugrozio je sve napore njegovih pravnih izaslanika da pred sudom spase što se spasiti da. Službeni račun premijera na platformi X (Twitter) tada se oglasio izjavom napisanom na engleskom jeziku: »Nitko nas neće zaustaviti – niti Haag, niti Osovina zla, niti itko drugi.«

Da se svijet sve jasnije i oštrije dijeli na zemlje Zapada i velike većine ostatka svijeta potvrdili su SAD i Europska unija, čiji se najglasniji političari natječu tko će uspješnije relativizirati uništenje Gaze i na podmukliji način dati političko zaleđe izraelskom apokaliptičnom pohodu. Iza izjava poput one glasnogovornika američkog Vijeća nacionalne sigurnosti Johna Kirbyja da je optužnica protiv Izraela »kontraproduktivna i bez osnove« nalazi se direktan i samo naizgled skriveni motiv. Ukoliko Izrael bude osuđen za genocid, SAD će kao najveći sponzor oružjem, municijom i štočim drugim biti drugooptužena strana kojoj će se suditi za učešće. Ipak, šanse da ostarjeli i nemoćni Joe Biden i njegov perfidni sekundant, državni tajnik Antony Blinken završe iza rešetki daleko su manje od onih da američka vlada aktivira tzv. »Zakon o invaziji na Haag« te u slučaju osude američkog državljana vojno napadne Nizozemsku.

Ponešto je drugačija situacija s čelnicima Europske komisije od kojih se vodeći europski diplomat, vrtlar Josep Borrell pretvara kao da mu prevelika brojka mrtvih u Gazi smeta da iskaže svoj otvoreni blagoslov zločinu, dok njemački kontingent političara i doma i vani iz petnih žila nastoji postići da Njemačka i genocid ponovo u cijelom svijetu postanu neodvojive asocijacije. Nizom svojih besramnih izjava, od kojih su one da »Europa stoji uz Izrael« te da Izrael uživa »bezuvjetnu potporu« EU-a samo vrhunac grotesknog bahatluka europskih aristokrata, Ursula von der Leyen bacila je vječnu ljagu na cijeli kontinent te prekoračenjem svojih diplomatskih ovlasti izazvala nemalo nezadovoljstvo unutar samog briselskog mastodonta. Zanemarivši svu odgovornost koja se od nje očekuje, potomkinja britanskih i njemačkih plemićkih ugnjetavača kao službena europska stajališta jednostrano je prekopirala postulate vanjske politike koju u Berlinu štuje cijeli politički spektar te, bez ikakve zadrške ili problematiziranja, instituciju koju predvodi nepovratno kompromitirala.

Da njemačka politika i društvo imaju enormnih vrijednosnih problema kakve je postratna denacifikacija trebala već odavno razriješiti pokazao je njemački kancelar Olaf Scholz tako što je svoje mile riječi cionističkom režimu popratio povećanjem izvoza oružja kojim se svakodnevno ubijaju palestinska djeca. Kako piše Financial Times, Njemačka je u 2023. čak deset puta povećala vrijednost eksporta koji šalje Izraelu, uz podatak da je 85 posto prošlogodišnjih izvoznih licenci izdala nakon što je izraelska vojska počela s brutaliziranjem civila u Gazi. Niti haški proces neće proći bez eksperata za genocid budući da je Scholzov glasnogovornik izjavio kako će Njemačka »kao treća strana« braniti Izrael do samog donošenja sudske presude. Nažalost, štetan utjecaj Njemačke na cijelu Europu zahvatio je i poslušničku, prepisivačku hrvatsku diplomaciju na čelu s loše programiranim jezičnim prototipom u liku Gordana Grlića Radmana koja se do danas svojim građanima nije ispričala za oduran, nedemokratski i sramotni čin vješanja izraelske zastave na zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Nasreću po poduzetnike u domaćoj vladi, osakaćenost nacionalne industrije spriječila je da hrvatska oružja svoje mjesto nađu u rukama izraelskih kukavica, pa tako premijer Andrej Plenković neće zaslužiti mjesto na fiktivnoj optuženičkoj klupi na kojoj bi u pravednijem svijetu sjedili Biden, Scholz i britanski prvak Rishi Sunak.

Na suprotnoj strani, Južnoafričkoj Republici i njenoj tužbi dosad su podršku dale te svoje učešće u daljnjem suđenju obećale Bolivija, Venezuela, Malezija, Turska, Jordan i Organizacija islamske suradnje, ne toliko utjecajan koliko brojan savez koji čini 57 uglavnom azijskih i afričkih država. Također, iako za Izrael nije nadležan, Južnoafrička Republika, Bolivija, Džibuti, Bangladeš i afričko otočje Komori u studenom su podnijele zahtjev za istragu Međunarodnom kaznenom sudu, a njima se prije dva tjedna pridružio i Čile. Vlade arapskih zemalja od kojih bi većina zločine nad Palestincima najradije zaboravila nisu oglašavale svoju solidarnost, dok su se među europskim nacionalnim čelnicima izdvojile samo belgijska vicepremijerka Petra De Sutter koja od parlamenta traži priključenje sudskom procesu na MSP-u, te slovenska ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon kazavši kako za ubojstvo civila u Gazi nema opravdanja te kako će Slovenija razmotriti vlastito sudjelovanje. Ovi usamljeni glasovi koji odbijaju prihvatiti bankrot međunarodnog morala pokazuju da iskrena vjera u najosnovnije humanističke vrijednosti ovdje nije potpuno izumrla, no hladna nam stvarnost ne pruža mnogo obećanja, barem kada je riječ o pravdi. Sloboda se izgleda mora roditi u mukama, a bez slobode Palestinaca, kako je to oduvijek znao Nelson Mandela, niti naša ne može biti potpuna.