Više nema tko raditi u centrima socijalnog rada, u sustavu nedostaje preko 700 radnika

Kako u sustavu socijalne skrbi nedostaje najmanje 700 socijalnih radnika, Hrvatski zavod za socijalni rad ljetos je raspisao natječaj za zapošljavanje oko 200 novih djelatnika. Zbog poznatih problema s preopterećenošću i birokratizacijom rada socijalnih radnika, mnoga radna mjesta u tom krugu natječaja nisu popunjena, a krajem listopada krenuo je novi krug natječaja.

Ukupan broj ljudi koji se traži za ova radna mjesta na razini države mjeri se u desecima otvorenih pozicija raspoređenih na više od 50 lokacija. Natječaji su otvoreni, traži se popunjavanje desetaka slobodnih mjesta u zavodima za socijalni rad, a novi socijalni radnici, psiholozi, pravnici, socijalni pedagozi, pokušavaju se pronaći i u zavodima socijalnog rada u manjim mjestima.

Ljudi bježe

U Područnom uredu Rijeka se traži se ukupno 18 novih zaposlenika, i to 14 socijalnih radnika, dva psihologa, jedan pravnik i jedan socijalni pedagog.

Hoće li se popuniti kritičke kadrovske rupe u sustavu, veliko je pitanje, jer kako svjedoče sami socijalni radnici, ovo se zanimanje usmjereno na pomoć i podršku obiteljima pretvorilo u ispisivanje obrazaca, što mlade koji uđu u sustav demotivira da u njemu i ostanu.

Slab odaziv na natječaje za zapošljavanje odraz je ozbiljnih problema u sustavu socijalne skrbi. Prije svega, uvjeta rada zbog kojih socijalni radnici sve češće traže druga radna mjesta, a izbjegavaju centre za socijalnu skrb.

– Ljudi bježe iz zavoda i traže druga radna mjesta, najčešće u ustanovama, samo da ne moraju raditi u zavodima, upozorava Nela Pamuković, predsjednica Udruge NovisS, koja razloge vidi u preopterećenosti poslom, birokratskom načinu rada i nemogućnosti stručnjaka da utječu na promjene.

Prema njezinim riječima, socijalni radnici danas nemaju priliku sudjelovati u kreiranju sustava u kojem rade, premda upravo njihovo iskustvo s terena može pokazati što funkcionira, a što bi trebalo mijenjati.

»Problem je i u tome što se stručnjake gotovo nikada ne pita za mišljenje. Zato planiramo organizirati stručni skup s radionicama na kojima bismo, zajedno s ljudima iz prakse, pokušali oblikovati viziju sustava socijalne skrbi do 2030. godine«, najavljuje.

Ministar socijalne skrbi Alen Ružić posljednjih mjeseci učestalo govori o rasterećenju socijalnih radnika, uvođenju umjetne inteligencije i digitalnih alata koji bi trebali preuzeti dio posla i smanjiti administrativno opterećenje stručnjaka.

No socijalni radnici na terenu zasad ništa od tih poboljšanja nisu osjetili, tvrdi Pamuković. Problem manjka socijalnih radnika, smatra, nije samo u ukupnoj brojci, već i neravnomjernoj raspodjeli.

»U Zagrebu će ljudi prije tražiti radno mjesto nego u Slunju, Gospiću i drugim manjim sredinama. Zato bi lokalne vlasti trebale poticati zapošljavanje, na primjer osiguravanjem smještaja u gradovima gdje nedostaje ljudi«, ističe.

– Mladi ljudi koji tek izlaze s fakulteta najčešće nemaju riješeno stambeno pitanje. Ako bi im se osigurao smještaj, mogli bi se lakše odlučiti otići raditi u bilo koji dio Hrvatske. Teško ćete preseliti nekoga tko već ima obitelj, ali mladi ljudi koji još nisu zasnovali obitelj mobilniji su, kaže.

Zanimljivo je da interes za studij socijalnog rada postoji. Štoviše, upisna se mjesta popune već u ljetnom roku, a ove je godine zabilježen veći interes za upis nego ranijih godina. Ali kada završe fakultet i uđu u sustav, onda se – kaže Pamuković – iznenade.

– Fakultet je jako dobar, ali teorijski dio priče je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Kada mladi čovjek dođe raditi, često je izgubljen i zbunjen, osim ako ne pronađe dobrog mentora.

Studenti uče kako bi socijalni rad trebao izgledati, a onda u praksi vide da to uopće ne izgleda tako i već na početku odustanu od struke, upozorava Pamuković.

Potrebna reforma

Motivirati mlade stručnjake za rad u sustavu moglo bi se, dodaje, jedino reformom sustava i podizanjem ugleda struke u javnosti. – Ne može socijalni radnik imati 200 obitelji u tretmanu.

Trebamo uvjete u kojima će se stručnjaci moći posvetiti ljudima, a ne samo dokumentaciji, ističe. Prema europskim standardima, socijalni radnik trebao bi raditi s najviše 30 do 50 obitelji.

»Dok radite s 200 obitelji, imate barem deset posto izrazito problematičnih slučajeva koji vam uzimaju ogromnu količinu vremena i energije. To su stalne tužbe, izvješća, očitovanja i nadzori. Ti slučajevi iscrpljuju stručne kapacitete, a ostalih 80 ili 90 posto obitelji ne dobiva pažnju«, navodi Pamuković.

U takvim okolnostima, nestala je, zaključuje, sama srž socijalnog rada, a to je procjena na temelju svih okolnosti koje možete uočiti i informacija dobivenih neposrednim kontaktom, što se ne može nadomjestiti papirima.

Socijalni radnici danas moraju dokumentirati gotovo svaki korak svojeg rada. Za jednu obitelj, svjedoči čelnica strukovne udruge, tijekom godine prikupi se spise debele desetak ili petnaest centimetara. Svaki telefonski razgovor, svaki upit, svaki postupak mora biti zabilježen jer poslodavac za sve traži pisani dokaz.

– Papiru se daje prednost pred neposrednim radom s čovjekom. Sve su nas pretvorili u upravne referente. Sami vodimo spise, sami pišemo akte i obavljamo sve administrativne poslove. To je potpuna degradacija struke, upozorava.

A posljedica svega je da u javnost isplivaju negativna iskustva korisnika i ruše sliku čitave profesije. Onih koji ne rade posao kako treba doista ima, priznaje Pamuković, ali problem je u tome što zbog manjka kadra i instrumenata sankcija takvi nastavljaju raditi bez posljedica.

»Moraju postojati kriteriji i instrumenti kojima će se osigurati odgovornost. U suprotnom se loša slika u javnosti nastavlja širiti, a sve manje ljudi želi ući u sustav«, zaključuje.