RASKORAK STATISTIKE I STVARNOSTI Hrvatska je "na papiru" sve sigurnija, a građani se osjećaju sve - nesigurniji

Dok Hrvatska prema međunarodnim pokazateljima pripada među najsigurnije zemlje Europe, a broj brojnih kaznenih djela posljednjih godina pada, osjećaj nesigurnosti među građanima često raste.

Ubojstava je danas gotovo upola manje nego početkom 2000-ih, razbojstava i teških krađa također je manje, no društvene mreže i viralni incidenti stvaraju dojam da je nasilje prisutnije nego ikad. U digitalnom dobu sigurnost se sve manje mjeri samo statistikom, a sve više percepcijom – oblikovanom stalnom izloženošću dramatičnim sadržajima, medijskim izvještavanjem i algoritmima koji favoriziraju strah, šok i uznemirujuće vijesti.

Statistika i percepcija

Zbog toga danas živimo u svojevrsnom paradoksu sigurnosti – stvarni rizik u mnogim segmentima opada, ali percepcija opasnosti postaje sve snažnija zbog stalne izloženosti dramatičnim sadržajima, intenzivnog medijskog izvještavanja i algoritama koji favoriziraju strah, šok i emocionalno nabijene vijesti. Taj raskorak u velikoj mjeri oblikuju društvene mreže i suvremeni mediji, u kojima pojedinačni incidenti vrlo brzo postaju viralni i dobivaju veliku vidljivost, zbog čega se može stvoriti dojam učestale i kontinuirane prijetnje.

I iz Ministarstva unutarnjih poslova ističu kako se statistički pokazatelji sigurnosti, uključujući kratkoročne i dugoročne trendove, mogu razlikovati od subjektivnog osjećaja sigurnosti odnosno percepcije građana. Na tu razliku, kako navode, utječe više čimbenika, a ključno je osobno iskustvo pojedinca, osobito u slučajevima kada je osoba bila žrtva kaznenog djela ili nasilnog čina.

Značajan utjecaj ima i suvremena tehnologija koja omogućuje brzu i široku razmjenu informacija, pa građani danas u stvarnom vremenu imaju uvid u događaje poput nasilja, nesreća i drugih sigurnosnih prijetnji diljem svijeta. Za razliku od toga, ranije generacije do takvih su informacija dolazile sporije i u znatno ograničenijem opsegu. No, važan čimbenik u oblikovanju percepcije sigurnosti, ističu iz policije, jest i povjerenje u institucije.

– MUP prati međunarodne pokazatelje sigurnosti, uključujući Global Peace Index, posebno segment koji se odnosi na osjećaj sigurnosti tijekom noćnih kretanja. Prema tim pokazateljima, Hrvatska je i u 2025. godini ponovo svrstana među najsigurnije europske zemlje za noćne šetnje, dok se prema ukupnom poretku nalazi među 20 najsigurnijih i najmiroljubivijih država svijeta od ukupno 163 analizirane zemlje, kazali su iz policije.

Službeni podaci MUP-a pokazuju i blagi pad ukupnog broja kaznenih djela. Tijekom 2025. godine evidentirano je 61.277 kaznenih djela za koja se progon poduzima po službenoj dužnosti, što je 2,5 posto manje nego godinu ranije, kada ih je bilo 62.847.

U desetogodišnjem razdoblju vidljive su određene oscilacije, uključujući pad tijekom pandemijskih godina 2020. i 2021., što policija povezuje s epidemiološkim mjerama i ograničenim kretanjem građana, nakon čega slijedi očekivani postupni rast. Policija ističe i visok stupanj razriješenosti kaznenih djela. Koeficijent razriješenosti u 2025. godini iznosio je 72,6 posto, što znači da se u prosjeku razriješi sedam od deset prijavljenih kaznenih djela.

– Kada je riječ o najtežim kaznenim djelima koja u pravilu izazivaju najveću pozornost javnosti, tijekom 2025. godine evidentirano je 39 ubojstava i teških ubojstava, dok ih je godinu ranije bilo 37. Ipak, dugoročni podaci pokazuju silazni trend – 2016. godine zabilježena su 43 ubojstva, a 2000. godine čak 70, rekli su iz policije te pritom upozorili kako povećana dostupnost informacija i intenzivno medijsko praćenje nasilnih događaja mogu stvoriti dojam da su takva kaznena djela češća nego prije, iako statistike pokazuju suprotan trend.

Pad je zabilježen i kod drugih oblika nasilnog i imovinskog kriminaliteta. Tijekom 2025. godine evidentirana su 983 slučaja teških tjelesnih ozljeda, dok ih je godinu ranije bilo 1.013. Smanjen je i broj razbojstava – evidentirano ih je 528, odnosno 120 manje nego 2024. godine. Policija upozorava kako upravo ta kaznena djela snažno utječu na subjektivni osjećaj sigurnosti građana jer uključuju izravnu viktimizaciju i osjećaj osobne ugroženosti. Imovinski kriminalitet u posljednjih deset godina uglavnom bilježi trend pada, uz istodobni rast razriješenosti kaznenih djela. Koeficijent razriješenosti imovinskog kriminaliteta u 2025. iznosio je 40,8 posto, dok je kod razbojništava dosegnuo 61,4 posto.

Policija posebno ističe kako tijekom 2025. godine na području Policijske uprave krapinsko-zagorske i Policijske uprave požeško-slavonske nije zabilježeno nijedno razbojstvo. Pad je zabilježen i kod teških krađa, kojih je bilo 14 posto manje nego 2024. godine, dok je koeficijent razriješenosti dosegnuo najvišu razinu u posljednjih deset godina – 30,6 posto.

Iz MUP-a ističu kako se posljednjih godina postupno smanjuje raskorak između službenih statistika i subjektivnog osjećaja sigurnosti građana, najviše zahvaljujući većoj transparentnosti rada policije i dostupnosti informacija. Istodobno upozoravaju da pojedini sigurnosni događaji, iako statistički rijetki, zbog snažne medijske pozornosti i širenja na društvenim mrežama mogu ostaviti dojam češćeg kriminaliteta nego što pokazuju službeni podaci.

Iluzija prijetnje

Da osjećaj nesigurnosti danas više oblikuju mediji i društvene mreže nego stvarni statistički podaci, ističe magistra psihologije Ana Đorić.

– Strah može rasti zbog senzacionalizma u vijestima i viralnih sadržaja, gdje izolirani incidenti dobivaju disproporcionalnu pažnju, što stvara iluziju stalne prijetnje. Kontinuirana izloženost takvim vijestima povećava stres i osjećaj nesigurnosti, istaknula je.

Naš mozak često se oslanja na kognitivne pristranosti koje nam pomažu pojednostaviti složene situacije svakodnevice. Jedna od njih je tzv. heuristika dostupnosti, odnosno sklonost da važnijima smatramo informacije koje nam lako padaju na pamet, najčešće zato što su emotivno snažne ili ih često vidimo, umjesto da se oslonimo na stvarne statističke podatke. Zbog toga, ako često nailazimo na vijesti o krađama ili nasilju u svojoj okolini, možemo steći dojam da je rizik od takvih događaja veći nego što u stvarnosti jest.

– Ljudi često precjenjuju rizike zbog pristranosti dostupnosti, gdje šokantne vijesti lakše ostaju u sjećanju nego neutralne, stvarajući dojam da su opasnosti češće nego što jesu. Emocionalna pristranost dodatno zamagljuje racionalnu procjenu, jer strah nadjačava logiku, dok socijalni utjecaj, poput stalne izloženosti nasilju u medijima, produbljuje uvjerenje da je svijet daleko opasniji nego što zaista jest, rekla je Đorić.

Poseban problem predstavljaju algoritmi društvenih mreža koji naglašavaju sadržaje koji izazivaju snažne emocije, a neugodne emocije često su upravo najintenzivnije. Zbog toga se dramatični i nasilni događaji šire mnogo brže nego neutralne informacije.

– Pojedinačni incidenti mogu postati ‘stalna prijetnja’ jer ih algoritmi iznova i iznova guraju u prvi plan, što stvara filtre koji pojačavaju strah i učvršćuju naše kognitivne pristranosti. Istraživanja pokazuju da osobe koje se najviše informiraju putem društvenih mreža imaju višu razinu percepcije nesigurnosti, kazala je psihologinja.

Dodaje kako mediji igraju ključnu ulogu u oblikovanju percepcije sigurnosti te da etično i nepristrano izvještavanje doprinosi racionalnijoj procjeni sigurnosti u društvu.

– Novinari i urednici trebaju biti svjesni da preveliko naglašavanje rijetkih, ali šokantnih događaja potiče negativne pristranosti u društvu. To može učvrstiti uvjerenje da je svijet opasniji nego što stvarno jest, povećavajući stres i osjećaj nesigurnosti. Odgovorno izvještavanje stručnjaka s jedne strane i razvoj medijske pismenosti pojedinaca s druge zajedno vode realnijoj slici o sigurnosti, istaknula je Đorić.

»Opasni svijet«

Dugotrajna izloženost medijskom nasilju može stvoriti percepciju stvarnosti poznatu kao »sindrom opasnog svijeta«, pri čemu osobe koje su često izložene takvim sadržajima razvijaju iskrivljenu, pretežno nasilnu sliku svijeta. Posljedice su pojačani osjećaji nesigurnosti, anksioznosti i uvjerenje da je svijet opasniji nego što statistike pokazuju.

– Pokazuje se da digitalna sigurnost i mentalno zdravlje mogu biti povezani. Osjećaj kontrole nad osobnim podacima i izloženosti informacijama smanjuje stres, dok gubitak te kontrole i prevelika izloženost negativnim sadržajima mogu povećati rizik od anksioznih i depresivnih simptoma te socijalne izolacije. Studije pokazuju da ponovljena izloženost neugodnim slikama može povećati opasnost od anksioznih i depresivnih smetnji, čak i kod osoba koje nisu izravno pogođene tim događajima, rekla je psihologinja.

Senzacionalistički sadržaji, učestala izloženost nasilnim incidentima i manipulacija informacijama mogu stvoriti trajan osjećaj prijetnje u društvu. Takva percepcija nesigurnosti često potiče podršku strožim zakonima i većem nadzoru, ali i dovodi do izbjegavanja javnih prostora te socijalne izolacije.

Za razliku od tradicionalnih medija poput televizije i novina, u digitalnom okruženju rizik se dodatno pojačava brzim širenjem sadržaja i emocija na društvenim mrežama.

– Istraživanja pokazuju da se korisnici tradicionalnih medija općenito osjećaju sigurnije nego oni koji informacije primarno dobivaju putem društvenih mreža, što naglašava važnost načina prezentacije informacija. Institucije i mediji trebaju izbjegavati senzacionalizam, jasno prikazivati statistike i nuditi kontekst. Ključno je razvijati medijsku pismenost i kritičko mišljenje, posebno kod djece i mladih, kako bi se smanjile pogrešne interpretacije informacija, istaknula je Đorić.

Pojedinci, dodaje, mogu unaprijediti medijsku pismenost praćenjem provjerenih izvora, ograničavanjem vremena na društvenim mrežama, uvođenjem pauza od tehnologije te kritičkim promišljanjem sadržaja kojima su izloženi.

– Tehnike opuštanja i mindfulness vježbe mogu smanjiti napetost izazvanu takvim sadržajima. Jednostavne vježbe disanja ili vizualizacija pomažu ublažiti nelagodu, dok vođenje dnevnika misli može pomoći u objektivnijoj procjeni reakcija i smanjenju iracionalnih strahova, savjetovala je psihologinja.

Dodaje kako je izloženost medijima povezana s mentalnim zdravljem djece i mladih, koji su posebno osjetljivi. Iako mediji mogu imati edukativnu ulogu, pretjerana izloženost nasilju povezuje se s agresijom, izolacijom i problematičnim ponašanjem.

– Sigurnost u digitalnoj eri nije samo stvar statistike, već i načina na koji je interpretiramo. Djeca i mladi su posebno ranjivi, pa je važno kroz medijsku pismenost učiti razlikovati senzacionalizam od činjenica te razumjeti da izolirani incidenti ne znače stalnu prijetnju, istaknula je Đorić.

Medijska (ne)pismenost

Naglasak na medijsku pismenost stavila je i komunikologinja Leali Osmančević s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, jer problem nije u samom izvještavanju o nasilju, nego u načinu na koji se ono prezentira.

– Mediji imaju ključnu ulogu u informiranju javnosti, ali je važno primijeniti stručan pristup: umjesto prekomjernih detalja o žrtvama, treba koristiti slučajeve za objašnjenje šireg društvenog konteksta, prepoznavanje obrazaca i isticanje prevencije te dostupne podrške. Takav sveobuhvatni pristup omogućuje čitateljima razumijevanje ozbiljnosti situacije i konteksta, umjesto da se fokusiraju isključivo na šokantne detalje jednog slučaja, navela je Osmančević. Senzacionalistička prezentacija nasilja stvara dojam da je prijetnja prisutna svakodnevno i za svakoga, a komunikacijski obrasci koji stalno ističu detalje incidenta ili koriste emotivno nabijene termine poput »šok«, »drama«, »horor« i »užas« pojačavaju osjećaj straha. Pritom, algoritmi platformi dodatno pojačavaju taj učinak tako što prioritetno prikazuju sadržaje koji izazivaju jake emocije poput straha ili tjeskobe.

– U tom kontekstu, medijsko opismenjavanje postaje ključno. Omogućuje ljudima da prepoznaju kako algoritmi favoriziraju senzacionalizam te razviju kritički stav prema informacijama. Principi nenasilne komunikacije također igraju važnu ulogu – jasno i empatično izražavanje osjećaja, aktivno slušanje te izbjegavanje pretjeranog naglašavanja opasnosti pomažu pojedincima i zajednicama da raspravljaju o sigurnosti bez panike. Takav pristup olakšava procjenu stvarnog rizika i potiče konstruktivne reakcije na incidente, navela je komunikologinja.

Kod djece i mladih viralni incidenti mogu pojačati strah i nesigurnost, a ponekad i potaknuti imitaciju ponašanja. Zato je razvoj vještina poput kritičkog promišljanja, empatije, izražavanja emocija i traženja podrške ključan za jačanje otpornosti. Škole koje ih sustavno razvijaju pomažu učenicima da sigurnosne situacije procjenjuju racionalnije, a ne samo kroz strah izazvan medijima.

– Institucije i mediji trebaju o sigurnosti komunicirati smireno, uz jasne statistike i trendove, te stavljanje pojedinačnih incidenata u širi kontekst i naglasak na prevenciju i rješenja. Tako se uravnotežuju objektivni podaci i subjektivni osjećaj rizika, koji često raste zbog stalne izloženosti vijestima o nasilju, poručila je Osmančević.

Dodala je kako »eho komore« na društvenim mrežama dodatno pojačavaju osjećaj nesigurnosti jer korisnici najčešće vide sadržaje koji potvrđuju njihove strahove.

– Protuteža je u raznolikim izvorima informacija, kritičkom promišljanju i razvoju medijske pismenosti. Ključne vještine su kritičko razmišljanje, medijska pismenost i razumijevanje emocija, što omogućuje smirenije i racionalnije reagiranje na intenzivne događaje, zaključila je komunikologinja.