Od radnika u Europi najnezadovoljniji oni hrvatski

Radnici zaslužuju pravičniji udio u stvorenoj vrijednosti u odnosu na onaj koji sada ostvaruju, jer bez njih ne bi bilo ni rasta ni razvoja, stoga se sve sindikalne središnjice neprekidno i aktivno zauzimaju za stalni rast plaća koji, uz to što mora biti usklađen s realnim mogućnostima gospodarstva, mora odgovarati potrebama radnika, kaže gospodarska savjetnica u Nezavisnim hrvatskim sindikatima Izabela-Delfa Mišić.

Nedovoljni »minimum«

Usporedba s drugim zemljama Europske unije i zapadnog Balkana pokazuje da je minimalna plaća u Hrvatskoj i dalje ispod europskog prosjeka i iznosi 970 eura bruto, dok su, primjerice, u zemljama poput Slovenije (1.277,72 eura), Irske (2.282,00 eura) i Njemačke (2.161,00 eura) minimalne plaće značajno više, podsjeća Mišić i dodaje da minimalna plaća ne smije biti samo ekonomski instrument, već i socijalni alat za smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti.

Ako minimalna plaća nije dovoljna za pokrivanje osnovnih životne potrebe, navodi Mišić, dolazi do povećanja rizika od siromaštva, ali i smanjenja kvalitete života radnika.

– Iako je minimalna plaća u Hrvatskoj rasla u posljednjim godinama, ona još uvijek nije dovoljno visoka da bi radnici mogli pokriti sve osnovne životne troškove. Minimalna plaća mora biti postavljena na razinu koja omogućuje radnicima da dostojno žive, a ne da preživljavaju, poručuje Mišić.

Navodi da su brojevi na isplatnim listama nešto veći, ali realna kupovna moć građana ne prati taj rast jer najveći dio prihoda građani troše upravo na osnovne životne potrebe, posebno na hranu, čije su cijene rasle brže od prosjeka inflacije.

– Prema posljednjoj anketi o potrošnji kućanstava, udio troškova hrane u troškovima prosječnog kućanstva iznosi 27 posto, no kod mnogih kućanstava, osobito onih s nižim primanjima, taj udio premašuje 40 posto, pa čak i 50 posto.

To jasno pokazuje da su građani svakodnevno prisiljeni birati između hrane, režija i drugih osnovnih potreba, a bilo kakvi izvanredni troškovi pravi su im šok. To sigurno nije obilježje društva koje poštuje rad i ljudsko dostojanstvo, tvrdi glavna ekonomistica Nezavisnih sindikata.

Premda je prošle godine došlo do velikog povećanja plaća javnom sektoru, u proteklih godinu dana rast plaća u privatnom sektoru nije svugdje u potpunosti pratio dinamiku povećanja plaća u javnom sektoru.

(Ne)angažirani i (ne)zadovoljni

– Iako bi se očekivalo da bogate multinacionalne kompanije, koje ostvaruju značajnu dobit na hrvatskom tržištu, bolje nagrađuju svoje radnike, stvarnost je drukčija. Velik broj zaposlenih u tim tvrtkama prima niske plaće koje ne odražavaju njihov stvarno doprinos niti dobre financijske rezultate i mogućnosti poduzeća.

Prema podacima Fine za 2023. godinu, plaće radnika u privatnim kompanijama rasle su znatno sporije nego dobit, koja se kod mnogih u velikom dijelu iznosi izvan zemlje, podsjeća Mišić i navodi da je ukupna dobit hrvatskih poduzetnika u 2023. porasla za 41 posto, a dobit po radniku za 36 posto, što znači da je bilo dovoljno sredstava i za neka veća ulaganja, ali i za veći rast plaća od postojećeg.

Stoga i ne čudi što su Hrvati najnezadovoljniji poslom u cijeloj Europi, odmah iza Sjeverne Makedonije i sjevernog dijela Cipra, pokazuje najnovije Gallupovo istraživanje prema kojemu je Srbija, primjerice, zauzela 10. mjesto od 38 europskih zemalja.

Što se tiče stresa na radnom mjestu, 37 posto ispitanika u Hrvatskoj tvrdi da ih je na radnom mjestu dočekalo previše neugodnih iznenađenja, dok najmanji stres na poslu pokazuju Crnogorci, njih 25 posto.

No, na pitanje jesu li i jučer imali razlog za srdžbu, Crnogorci su na drugom mjestu po potvrdnim odgovorima, to kaže i 23 posto upitanih radnika Bosne i Hercegovine, 15 posto Srbije, 13 posto Njemačke i 11 posto Hrvatske.

U Finskoj se, primjerice, ljutilo samo 6 posto zaposlenih. Dok u Njemačkoj 72 posto ispitanih misli da je sad dobro vrijeme za promjenu posla, u Hrvatskoj ih 55 posto smatra da je vrijeme za napuštanje postojećeg radnog mjesta, a njih 33 posto ga i traži.

Prema rezultatima ovogodišnje Gallupove ankete, u cijelom je svijetu pao broj angažiranih i zadovoljnih zaposlenika, s 23 na 21 posto, pri čemu napominju da je pad zabilježen samo jednom u prošlosti i to iz 2019. u 2020. godinu kada je počela pandemija korone. I ukupan dojam zadovoljstva opada, navode u Gallupu, i to već treću godinu zaredom.

Najangažiraniji radnici su u Sjevernoj i Južnoj Americi, no u SAD-u i Kanadi čak polovica ispitanih tvrdi kako svaki dan osjeća pritisak i stres.

U Europi je inače udio angažiranih zaposlenika (onih koji snažno sudjeluju u svom radu i radnom okruženju) najniži od svih svjetskih regija i iznosi tek 13 posto naspram 21 posto na globalnoj razini, dok je čak 73 posto zaposlenika neangažirano, a radi se o zaposlenicima koji su emocionalno odvojeni, odnosno koji dolaze na posao, ali ne ulažu dodatnu energiju i strast.

Prema Gallupovom istraživanju, 17 posto zaposlenika u Europi svakodnevno osjeća tugu, 12 posto ih svakodnevno doživljava usamljenost, što je ipak najniža stopa među svjetskim regijama.