Obeštećenje za CHF kredite moglo bi doseći 700 milijuna eura: 'Banke moraju vratiti ono što su nezakonito stekle'

Udruga Franak objavila je novu procjenu mogućeg obeštećenja za konvertirane CHF kredite, prema kojoj bi banke građanima mogle morati vratiti oko 700 milijuna eura. Iz Udruge poručuju kako nema nikakve opasnosti za stabilnost bankarskog sustava te optužuju bankarski sektor za širenje panike i pokušaj izbjegavanja odgovornosti prema oštećenim potrošačima. Njihovu poruku prenosimo u cijelosti.

‘Na temelju novih analiza i preciznijih podataka dobivenih uz pomoć financijskih stručnjaka, imamo novu procjenu ukupnog potencijalnog obeštećenja za konvertirane CHF kredite. Procjenu smo sačinili potaknuti svakodnevnim napadima HUB-a da bi opstojnost rada banaka bila dovedena u pitanje kad bi potrošači bili obeštećeni u skladu sa zakonom.

Ranije procjene izrađene su u trenutku kada nisu bili dostupni svi relevantni parametri i temeljile su se na nerazrađenim pretpostavkama. U međuvremenu smo, kroz sudsku praksu, konkretne izračune i detaljniji uvid u strukturu kredita, došli do realnije slike.

Prema aktualnim procjenama, ukupna vrijednost potencijalnih obeštećenja za konvertirane kredite iznosi oko 700 milijuna eura.

Tu novu procjenu objavljujemo i zbog toga što bankarski lobisti, uz podršku dijela medija, sustavno plasiraju tezu da će obeštećenje građana ugroziti financijski sustav. Takve tvrdnje su neutemeljene, pretjerane i služe stvaranju pritiska na prošireno vijeće Vrhovnog suda te na javnost.

Lani su banke ostvarile neto dobit od 1,43 milijarde eura, uz rast imovine od sedam milijardi eura, na ukupno 91 milijardu eura te su imale zadnjih 10 godina ukupnu neto dobit 9 milijardi eura. U takvim okolnostima ne postoji baš nikakav realan rizik za stabilnost sustava. Dapače, postoji potencijal da se vraćenih 700 milijuna eura upumpa u potrošnju, što bi za financijski sustav svakako bilo poželjno.

Smatramo svojom odgovornošću jasno i na temelju dostupnih podataka pokazati da ne postoji nikakav scenarij ugroze stabilnosti sustava, ali zato postoji obveza banaka da plate svoje dugove potrošačima na temelju dugotrajne primjene nepoštenih ništetnih ugovornih odredaba u kreditima.

Jednu od poteškoća u utvrđivanju točnog iznosa obeštećenja predstavlja činjenica da banke i regulator i dalje ne objavljuju potpune i transparentne podatke o rezervacijama za sudske postupke vezane uz konvertirane kredite. Zbog toga sve procjene nužno imaju određeni kalkulativni rizik.

Unatoč tome, ključna činjenica ostaje nepromijenjena — šteta za potrošače je neupitna i mjeri se u stotinama milijuna eura. 30.000 tužitelja unazad 10 godina za toliko ima smanjen kućni proračun, dok su se banke na temelju toga novca dodatno obogatile.

Bez obzira radi li se o 700 milijuna ili ranije procijenjenih 1,2 milijarde eura, to ni na koji način ne umanjuje odgovornost banaka da u cijelosti obeštete oštećene potrošače, sukladno zakonu i većinskoj sudskoj praksi (preko 90% prvostupanjskih postupaka završilo je u korist potrošača).

Bankari i plaćeni lobisti ekonomisti svojim medijskim istupanjima vrijeđaju zdrav razum hrvatskim građanima, u vrijeme dok su banke u rekordnim profitima i iskazuju pritom realne procjene o visokoj razini stabilnosti. U suštini se širenjem panike pokušava izbjeći odgovornost banaka, kako bi banke sačuvale novac koji im ne pripada.

Rizik loših poslovnih odluka moraju snositi banke, a ne potrošači, jednako kao što banke moraju vratiti sve što su neosnovano stekle, umjesto da im se to oprosti, pa da štetu snose opljačkani građani.

Uprave banaka svjesno su donosile odluke o CHF kreditima i nezakonitim promjenjivim kamatama te drugim nezakonitim ugovornim odredbama (ulazne naknade, izlazne naknade, zatezne kamate koje određuju banke, itd.), pa su sada obvezne snositi i pravne i financijske posljedice tih odluka.

Pokušaj prebacivanja odgovornosti na građane ili na suce koji sude po EU pravu potpuno je sumanut čin kad je općepoznata i nesporna činjenica da su upravo banke te koje su kršile zakone zbog čega su i pravomoćno osuđene.

Argument da bi povrat nezakonito naplaćenih sredstava mogao naštetiti bankama jednak je tvrdnji da bi vraćanje ukradene imovine moglo ugroziti onoga tko ju je prisvojio.

Niti hrvatsko, niti pravo EU-a ne štiti nezakonito poslovanje, nego nalaže krivcima (bankama) saniranje nezakonitih radnji.

Zapitajte se, bi li HEP vama oprostio dug za struju zbog toga što bi vas to moglo gurnuti u ovrhe i blokade, ili u deložacije iz vaših domova?’ – zaključili su iz Udruge Franak.