‘Mi smo pogubljeno društvo’: Dok cijela Europa prosvjeduje, Hrvatska miruje

– Kao i svaki put u povijesti kada se radilo o usporedivim društveno-ekonomskim i političkim događajima, putanje su kontingentne, to jest mogući su različiti ishodi. Postojeća ekonomsko-socijalna situacija u većem dijelu Europe navodi na pretpostavke da su izgledniji desno-politički scenariji, a to se uostalom već i dešava u nizu europskih zemalja.

U kontekstu naše povijesne epohe mislim da je dosta važnu ulogu odigrao loš rasplet složene krize u Grčkoj prije desetak godina, slom činilo se lijeve političke opcije Syriza koja je tada bila na vlasti, njezino popuštanje pod strahovitim pritiscima iz središta EU-a na čelu s Njemačkom da se provedu radikalne socijalno-ekonomske reforme u duhu »mjera štednje«, privatizacije i slično. Od tada Europa politički i društveno konstantno klizi udesno.

Kad gledamo Uniju, ona je i dalje najbolje mjesto za život, no s druge strane njeguje te svoje elite i birokratske procedure, i već je odavno unija kapitala više nego unija radnika. Time vjerojatno dodatno riskira demontiranje socijalne države, što naravno izaziva ljevičarske prosvjede, ali i desnica tu vidi svoje interese?

– Da, Europa se mnogima, ne samo Europljanima, i dalje čini najboljim mjestom za život. Ali ne smijemo zaboraviti zašto je tome tako. Zato jer u većem dijelu europskih zemalja i dalje postoje barem krhotine nekadašnje »socijalne države blagostanja« iz razdoblja »kompromisnog kapitalizma« (1945-1975).

Plastičan dokaz tome su kretanja migranata s ciljem da se domognu bogatijih zemalja Europe i tamo pokušaju realizirati kakav-takav normalniji život.

Kada desničari prigovaraju zašto ti nesretnici ne hrle prema bogatim islamskim zemljama, već prema kršćanskom zapadu, oni ne razumiju, ili ne žele razumjeti, da te ljude na tako riskantan pothvat ne pokreću religijski, već socijalno-radni i općeživotni uvjeti egzistencije, tako normalna ljudska potreba da se živi bolje i sigurnije.

Globalno zatopljenje

Na pomolu je i nova bankarska kriza, koja sada ekonomske elite opet jako zaokuplja, pa postoji mogućnost da se ponovo novcem poreznih obveznika spašavaju banke.

– To su vrlo opasni simptomi i opravdano nas mogu brinuti jer su sjećanja na posljednju veliku krizu započetu bankarsko-financijskim slomom iz 2008. itekako svježa. Dojam je, koji se može dobiti iz medija, da poslovno-političke elite pokušavaju smiriti situaciju, stvoriti privid kontrole situacije.

Međutim, desio se ovaj put ili ne scenarij nalik onom otprije petnaestak godina, moramo biti svjesni da je sljedeća kriza kapitalističke ekonomije neizbježna jer je kriza konstitutivni element suvremenog kapitalizma. Pogledate li kroz povijest, svaki novi val krize kapitalističke ekonomije jači je od prethodnih, a period između dvije krize je u kontrakciji, sve kraći.

Vidimo opet i prosvjede protiv klimatskih promjena koji imaju neku svoju agendu, ali o radničkim pravima i ne govore previše, ispravite me ako griješim. Gdje biste njih pozicionirali na političkoj karti?

– Indikativno je to s klimatskim promjenama, odnosno ja bih radije upotrebljavao izraz globalno zatopljenje. Naime, klimatske promjene mogu rezultirati spontanim zdravorazumskim stavom da se, je li, radi o još jednim promjenama, a promjene su stalne i neizbježne…

Pojam globalno zatopljenje pak ne ostavlja prostora sumnji o čemu se tu radi. A radi se o kulminaciji višestoljetnog sistemskog nasilja nad planetom, u najvećoj mjeri određenog kapitalističkom logikom pohlepe i realizacije profita po svaku cijenu u imenu tzv. rasta.

Zato je svaki društveno-politički aktivizam pod etiketom eko-zelenih politika smislen jedino ukoliko je i jasno antikapitalistički orijentiran. Naravno, pozdravljam aktivističke napore u kontekstu globalnog zatopljenja, između ostalog i zato jer je to danas jedan od rijetkih načina politizacije mladih.

Pogubljena društva

Kako bilo, na sve strane »kuha«, iz različitih razloga i na različite načine, samo je kod nas – mirno. Mi smo nedavno uveli i euro, što je još i ubrzalo inflaciju, iako službena statistika sad pokazuje drukčije, no naši se građani očito na sve priviknu. Kako to tumačite?

– Tzv. regija, uključujući i Hrvatsku, toliko je socijalno-ekonomski iscrpljen prostor, usto i političko-ideološki lobotomiziran, da se radi o potpuno pogubljenim društvima u vremenu i prostoru. Toliko smo sustavno i sistematično uništavani kroz »tranziciju« svih ovih desetljeća, pa smo u društveno-političkom smislu poprilično obezglavljeni i dezorijentirani.

Čini se kako nam adrenalina za kolektivne reakcije ne nedostaje jedino u rasponu od patetično neukusnih ushita zbog povremenih sportskih uspjeha, do opetovane etno-nacionalističke mržnje spram najbližeg »drugog«. Ekonomska neoliberalizacija najuspješnije funkcionira kada je povežete s kulturalizacijom ideologije, odnosno s regresivnim politikama identiteta.