‘Hrvatska bi trebala postati najglasnija zagovornica zaštite mora’

Zašto je dan usvajanja tog Sporazuma nazvan »povijesnim danom«?

– Taj epitet dobio je zato što se radi o najvećem sporazumu o očuvanju prirode u povijesti ljudskog roda, a do njega smo došli nakon otprilike 20 godina rasprava, pregovora i kampanja. Natjerati 193 zemlje da se dogovore o bilo čemu, nikada neće biti lako, a pandemija koronavirusa koja se dogodila u međuvremenu sigurno nije pomogla tijekom pregovora. Ovaj Sporazum trebao bi biti ključna pobjeda i važan trenutak u zaštiti oceana i važan znak da multilateralizam još uvijek funkcionira u sve više podijeljenom svijetu kojem svjedočimo iz dana u dan, posebice nakon rata u Ukrajini.

Kao što je rekla Greenpeaceova voditeljica kampanje za zaštitu oceana Laura Meller, države koje su ga ispregovarale zaslužuju našu pohvalu zbog želje za postizanjem kompromisa i ostavljanja po strani različitih pogleda s ciljem donošenja sporazuma koji će zaštititi svjetska mora, ali i sredstva za život milijarda ljudi te povećati našu otpornost na klimatske promjene. Dokaz je to da zaštita prirode i ljudi može trijumfirati nad geopolitikom i svakako daje neku novu dozu optimizma, ali i poticaja za nove bitke i kampanje jer još je jako puno posla pred nama i svima kojima je stalo do zelenije i održivije budućnosti.

Koliko je realno ostvarenje cilja 30×30 te zašto je baš ovaj sporazum važan za njegovo ostvarenje?

– Ključ za zaštitu staništa i vrsta, obnovu bioraznolikosti i održavanje funkcije ekosustava u oceanima leži u stvaranju potpuno zaštićenih morskih područja izvan granica državnih jurisdikcija. U već spomenutoj studiji pokazano je da je pomoću sve podrobnijih, točnijih i prostorno jasnijih podataka moguće osmisliti ekološki reprezentativnu svjetsku mrežu zaštićenih morskih područja na otvorenim morima. Složenost ovoga zadatka, međutim, zahtijevala je sustavno planiranje i globalni mehanizam putem kojeg će vlade preuzeti zajedničku odgovornost te se obvezati na suradnju s postojećim svjetskim i regionalnim strukturama upravljanja. Fantastično je što će to sada imati uporište u međunarodnom zakonu, ali s obzirom na to da nam preostaje još malo više od pola desetljeća, nemamo baš vremena za odugovlačenje, dapače, moramo djelovati odmah, kao i općenito po pitanjima zaštite bioraznolikosti i klime.

Što zaštita oceana znači za mala mora poput našeg, Jadranskog?

– Brojni problemi s kojima se Jadransko more trenutno suočava samo su primjer teških posljedica štetnih ljudskih aktivnosti kojima svjedočimo u morima i oceanima diljem svijeta. Rizici koje predstavlja onečišćenje plastikom, pretjerani izlov ribe te eksploatacija nafte i plina, kao i zakiseljavanje i sve veći pritisci klimatske krize, ukazuju da je život u moru ugroženiji nego ikad prije. Iako se ovaj Sporazum prije svega odnosi na izvanteritorijalna mora, on služi kao putokaz i vjetar u leđa vladama da se hitno, učinkovito i odlučno implementiraju kvalitetniji mehanizmi zaštite teritorijalnih mora.

Jadran to zaslužuje i treba više nego ikada, a kao malo i poluzatvoreno more sve teže odolijeva brojnim ekološkim pritiscima, stoga treba uložiti napore kako bismo sačuvali njegove ljepote i bioraznolikost. Kao negativne čimbenike vrijedi istaknuti ulaganje u novu plinsku infrastrukturu – Ina, primjerice, ulaže u nove bušotine i platforme na Jadranu, dok se istovremeno Ivana D već gotovo dvije i pol godine nalazi na dnu. Istovremeno, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, koje je s istragom o havariji započelo 18. siječnja 2021., još uvijek nije u javnost iznijelo rezultate, a nema nikakvih naznaka kada bi se to moglo i dogoditi.

Zaštita oceana

Države sad moraju prihvatiti i ratificirati taj sporazum. Kada možemo očekivati da će Hrvatska to i učiniti?

– Da bi sporazum postao važeći, mora ga što prije ratificirati 60 zemalja. Kada će to učiniti Hrvatska, nemamo još konkretnih saznanja. Ono što možemo istaknuti je da smo u vrijeme predsjedanja Hrvatske EU-om u prvoj polovini 2020. započeli s kampanjom za zaštitu oceana i tražili od Hrvatske da pokaže europsko globalno liderstvo po ovom pitanju. Tadašnji ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić podržao je inicijativu koja se zalagala za zaštitu 30 posto morskih područja u kontekstu međunarodnih sporazuma Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) i Sporazuma o svjetskim morima.

Neposredno prije nedavnog donošenja Sporazuma bili smo u kontaktu s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova te im dostavili Greenpreacov brifing s preporukama vladama kako uspješno okončati pregovore, što se u konačnici i dogodilo. U vrlo brzom odgovoru koji smo dobili od ministra Gordana Grlića Radmana istaknuto je da se »izaslanstvo Republike Hrvatske, predvođeno kolegama iz resornog Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, na 15. sastanku država stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti održanom u prosincu 2022. u Montrealu zalagalo za ambiciozne i mjerljive ciljeve do 2023., imajući u vidu i postizanje »života u harmoniji s prirodom« do 2050. godine.

Tom prigodom je izaslanstvo Republike Hrvatske imalo zapaženu izjavu u kojoj je između ostaloga istaknuta potreba integracije bioraznolikosti u sve relevantne sektorske politike, pri čemu se ne smije zaboraviti značajna uloga poslovnog sektora, kao i da nam je priroda saveznik u borbi protiv klimatskih promjena i opstanku ljudske vrste na planetu.« Takav odgovor ulijeva nadu, ali i moralnu obavezu da će Hrvatska biti među prvima koji će ratificirati Sporazum. Kao mediteranska država uvelike ovisimo o zdravlju Jadranskog mora. Hrvatska ima priliku i trebala bi se iskazati kao vodeća zemlja EU-a što se tiče pomorskih pitanja i postati najglasnija zagovornica zaštite mora i života koji o njemu ovise.

Prema istraživanjima Greenpeacea, u kakvoj su situaciji oceani danas?

– Oceani pokrivaju više prostora na našem plavom planetu nego svi kontinenti zajedno. Donedavno se smatralo da su oceani preveliki da bi bili trajno oštećeni ljudskim djelovanjem, međutim – emisije ugljika mijenjaju kemijski sastav oceana. Korporacijama koje masovno proizvode jednokratnu plastiku je sasvim u redu da naši oceani postanu posljednje odlagalište njihovih proizvoda. Daleko od nadzora ogromni ribarski brodovi pljačkaju more koristeći izrazito destruktivne metode ribolova. Naftne tvrtke spremne su riskirati katastrofalna izlijevanja nafte u potrazi za još više fosilnih goriva koja uzrokuju klimatske probleme, a neki od najunikatnijih ekosustava na Zemlji su u fokusu rudarskih tvrtki koje namjeravaju prekopati morsko dno radi profita. Sada imamo moć to promijeniti.

Kako se, konkretno, očituju destruktivna industrijska djelovanja?

– Prekomjerni izlov ribe, rudarenje morskog dna, onečišćenje, zajedno s rastućim pritiskom uzrokovanim klimatskom krizom i zakiseljavanjem, uzrokuju više štete oceanima i životu u njima nego ikada u ljudskoj povijesti. Zbog izrazito malog dijela oceana koji je pod zaštitom, morske životinje i područja ključna za njihov opstanak sve su više ugrožena; a isto tako i prirodni oceanski ponori ugljika koji pomažu planetu u ublažavanju utjecaja ozbiljne klimatske krize s kojom smo suočeni. Potrebna su potpuno zaštićena oceanska utočišta na otvorenom moru kako bi se zaustavio gubitak bioraznolikosti i zaštitili prirodni ponori ugljika od daljnje degradacije.

Djelovati hitno

Mislite da ima mjesta i vremena za oporavak prirode?

– Naravno da ima, što nas ohrabruje na daljnji rad i trud. Ali moramo osvijestiti da nema vremena za gubljenje. Na tragu nedavnog IPCC-ovog (Međuvladin panel o klimatskim promjenama) izvješća jasno je da ne smijemo čekati da se dogodi čudo i da moramo djelovati hitno, a rješenja kojima možemo prepoloviti štetne emisije još u ovom desetljeću već imamo.

Tim povodom naša kolegica Tracy Carty, stručnjakinja za globalne klimatske politike u Greenpeaceovoj međunarodnoj centrali, izjavila je da vlade moraju proglasiti kraj fosilnim gorivima koja uništavaju klimu, a zatim natjerati zagađivače da plate za štetu koju nanose zemljama i zajednicama najmanje odgovornima za ovu klimatsku krizu te da je vrijeme za nametanje visokih poreza na monstruozne profite iz nafte i plina čime bi se olakšao oporavak onih koji su najviše pogođeni.

Takve težnje podupire i u prosincu prošle godine usvojen Globalni okvir iz Kunminga i Montreala, čiji je cilj, između ostalog, povećati bioraznolikost, zaustaviti uništavanje ekosustava na globalnoj razini te očuvati 30 posto tla i mora do 2030. Međutim, i u njemu nedostaje ambicije. Ponajprije zato što nije jasno odakle će se namiriti 700 milijardi dolara koje su potrebne za njegov plan i punu provedbu. Najviše odgovornosti tu svakako trebaju preuzeti bogatije zemlje, a sve druge činiti što je više moguće u tom smjeru.

Kako komentirate hrvatske zakone po pitanju zaštite prirode?

– Hrvatski zakoni u pravilu prate regulativu EU-a, no vrlo često ostaju samo mrtvo slovo na papiru kako bi se u danom trenutku zadovoljila forma. Također, često nedostaje ambicioznosti i stvarne volje za promjenama nabolje. Za primjer možemo dati zabranu određenih predmeta od jednokratne plastike koja je dovela do značajnog napretka u njihovom smanjenju, ali i dalje postoje dva problema u provedbi tih zakona. Proizvodi poput laganih vrećica, tanjura ili slamki i dalje se mogu naći u pojedinim trgovinama i ugostiteljskim objektima.

Tu bi Državni inspektorat trebao pokazati više odlučnosti i volje te provoditi učestalije i detaljnije inspekcijske nadzore kako se pojedini poslovni subjekti ne bi oglušivali na nova pravila. Pojavljuje se i drugi problem, a to je da se nastavlja korištenje jednokratnih predmeta, samo od drugih materijala, npr. papira, što nikako ne može biti rješenje. Nijedna tranzicija nije laka jer se vrlo često radi o napuštanju višedesetljetnih praksi, ali svakako bi poduzetnike trebalo usmjeriti prema višekratnom te ih educirati putem jasnijih kampanja, ali i financijskim poticajima, što je, da se ne lažemo, vrlo često glavni okidač za promjene. Hrvatska, općenito govoreći, sigurno ne čini dovoljno po pitanju zaštite klime i okoliša, a to se najviše očituje u sektoru energetike iz koje ujedno i dolazi najviše zagađenja.

Kada govorimo o solarnoj energiji za koju se snažno zalažemo, u Europi smo po potencijalu na vrhu, a po korištenju na samom dnu, dok za primjere kvalitetne prakse ne moramo daleko: dovoljno je pogledati što se radi u Sloveniji ili, ako ćemo mrvicu dalje, u Grčkoj. To su definitivno države s kojima bi se Hrvatska morala moći uspoređivati. I dalje se u nacionalnim planovima i strategijama za energetiku predviđaju novi naftni projekti, kao i izgradnja nove plinske infrastrukture, a to, nažalost, nikako ne ide ruku pod ruku s istinskom zelenom tranzicijom kojoj stremimo. Kad već spominjemo tranziciju, ni na razini EU-a nije sve bajno: za primjer imamo prošlogodišnju taksonomiju koja je nuklearnu energiju i fosilni plin proglasila zelenim djelatnostima. To produbljuje našu ovisnost o uvozu plina i uranija, što u ionako nestabilnoj i užarenoj geopolitičkoj situaciji može dovesti do daljnjih nemira.

Kada smo dogovarali ovaj razgovor, kazali ste nam da ste u intenzivnoj kampanji. O čemu se točno radi?

– Krajem 2021. započeli smo kampanju protiv fosilnog plina. Tu smo se fokusirali na više aspekata njegove problematičnosti. Prije svega njegovo »društveno odobravanje« i percepciju kao čistog, zelenog i ekološki prihvatljivog energenta, što je u potpunoj suprotnosti s njegovom pravom naravi. Najveći problem s fosilnim plinom je u činjenici da ga u svom sastavu više od 80 posto čini metan, iznimno snažan staklenički plin.

Znanstvena istraživanja upozoravaju na njegovo istjecanje tijekom crpljenja, transporta i skladištenja fosilnog plina. Kada se ispusti u atmosferu, metan je 84 puta snažniji staklenički plin od ugljičnog dioksida, promatrano u razdoblju od 20 godina. Fosilna industrija ga unatoč ovoj činjenici i dalje servira kao »prirodni« plin. Snažno se zalažemo za zaustavljanje ulaganja u plinsku infrastrukturu. Na primjer, protiv smo Vladine odluke iz kolovoza 2022. o povećanju kapaciteta LNG terminala u Omišlju i izgradnji plinovoda Zlobin – Bosiljevo, u što se planira uložiti 180 milijuna eura.

Na jednom od prosvjeda naši aktivisti pozvali su Vladu na zaokret od 180 stupnjeva u energetskoj politici tražeći da se sredstva ulažu u obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost, a na našim web-stranicama u suradnji sa Zelenom energetskom zadrugom dali smo vrlo konkretne izračune i alternative kako se može iskoristiti ta ogromna cifra. Otkako je, početkom prosinca 2020., na dnu Jadrana završila plinska platforma Ivana D, intenzivno se bavimo i tim slučajem. Frapantna je činjenica da su otada prošle više od dvije godine, istraga Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja još uvijek traje, u međuvremenu Ina se zalaže da Ivana D ostane i dalje na dnu mora, istovremeno se hvaleći novim ulaganjima u plinsku infrastrukturu. Modus operandi više je nego poznat: Jadranu otpad, plinskom biznisu profit.

Najveći uspjesi

Koliko Greenpeace broji članova u Hrvatskoj, što biste istaknuli kao najveće uspjehe te surađujete li s ostalim organizacijama koje imaju slične ciljeve?

– Greenpeace je u Hrvatskoj prisutan od 2012. godine. Puno je toga stalo u ovih malo više od 10 godina! Tijekom djelovanja u Hrvatskoj nerijetko smo surađivali s drugim udrugama koje slično razmišljaju i djeluju, kao npr. u uspješnim kampanjama »SOS za Jadran« ili »Zaustavimo Plomin C!«, a na svakodnevnoj razini surađujemo s Greenpeaceovim uredima diljem svijeta. Zalagali smo se za obnovljive izvore energije, pogotovo solarnu energiju za koju Hrvatska ima sjajne potencijale, a ne iskorištava ih ni približno dovoljno.

Borili smo se protiv plastike za jednokratnu upotrebu, ostvarili zabranu laganih plastičnih vrećica. Promovirali smo održivo ribarstvo, a o Sporazumu o zaštiti svjetskih mora je već puno rečeno ovom prilikom. Borili smo se za zelene gradove, tj. više zelenih površina u njima te tražili zeleni oporavak nakon krize uzrokovane koronavirusom. U posljednje vrijeme razotkrivamo pravo »lice« fosilnog plina koji nije ni zelen ni čist kao što to reklamira fosilna industrija, a vrlo aktivno pratimo i slučaj potonule plinske platforme Ivana D u vlasništvu Ine koja je već više od dvije godine na dnu Jadranskog mora.

Što se tiče članova, Greenpeace u Hrvatskoj nema klasično članstvo, no za zainteresirane građane nudimo razne mogućnosti. Mogu se aktivno uključiti volontiranjem, a vrijedi istaknuti da gornja dobna granica ne postoji pa nas jako veseli kad oko sebe imamo ljude različitih generacija, ali i različitih obrazovnih profila. Tako prenosimo različita znanja, iskustva i učimo jedni od drugih. Oni koji nisu u mogućnosti volontirati, mogu nas podržati i na druge načine, primjerice mjesečnim donacijama ili sudjelovanjem u našim digitalnim kampanjama na društvenim mrežama.

Što biste istaknuli kao najveće uspjehe Greenpeacea na globalnoj razini u ovih 50 i više godina?

– Greenpeacovih pobjeda i uspjeha je jako puno, a sve je započelo 1971., kad je cilj Greenpeaceovog prvog putovanja bio zaustaviti nuklearno testiranje na otoku Amchitki. Iako nikad nisu stigli do otoka jer ih je presrela obalna straža SAD-a, prva akcija Greenpeacea stvorila je takav pritisak na američku vladu da je testiranje otkazano, a otok je do današnjeg dana ostao rezervat prirode. Slično se nastavilo i s Francuskom, koja je prekinula atmosfersko nuklearno testiranje. Nakon desetogodišnje kampanje koja je uključivala brojne morske sukobe između aktivista Greenpeacea i kitolovaca 1982. godine.

Međunarodna komisija za kitolov (IWC) konačno je stala na kraj komercijalnom kitolovu, a čini se da je kampanja ostala snažno u glavama ljudi kad su u pitanju asocijacije na Greenpeace. U svom djelovanju uvijek nastojimo ponuditi konkretna rješenja, tako je 1997. Greenpeace donio revoluciju na tržište hladnjaka izumom »Greenfreezea«, kućanskog hladnjaka koji ne sadrži kemikalije koje oštećuju ozonski omotač ili uzrokuju značajno globalno zatopljenje. Provodio se i veliki pritisak na Nestlé, inače jednog od najvećih zagađivača plastikom, da prestane uništavati prašume, s čime su se na kraju složili te prestali s kupovinom palminog ulja iz izvora koji uništavaju indonezijske prašume.

Iste godine, nakon višegodišnje kampanje na Antarktici, sve zemlje koje su ondje imale postaje ratificirale su Protokol o zaštiti okoliša, koji je uključio zabranu eksploatacije minerala u trajanju od najmanje 50 godina. To su samo neki od zaista brojnih i inspirativnih Greenpeacovih uspjeha na koje smo iznimno ponosni.

Kako pojedinac može mijenjati stvari nabolje? Često mislimo da kao jedinke ne možemo ispravljati stvari.

– Slično kao i u nekim demokratskim procesima poput glasanja pojedinac često misli da njegov glas ne vrijedi ništa, međutim, problem je kad tako razmišljaju milijuni, a po pitanju »ispravljanja« stvari u prirodi milijarde na globalnoj razini. Iako i mi, kao pojedinci, svojim izborima i navikama utječemo na prirodu i klimu i možemo napraviti pozitivne pomake u svojoj svakodnevici, valja se usredotočiti na one ključne čimbenike, a to su donosioci odluka na razini vlada i kompanija koji imaju najviše moći i mogu najviše utjecati na klimu i okoliš.

Nas njima treba provoditi svakodnevni, kontinuirani pritisak kako bi vodili politiku i poslovanje prema održivijoj i zelenijoj budućnosti. Tu, naravno, treba na umu uvijek imati i razne manipulativne PR i marketinške tehnike kojima se služi industrija, ponajviše fosilna, u kojima se odgovornost prebacuje na pojedinca, dok ona želi zadržati status quo i nastaviti po starom, dok istovremeno zgrće ekstraprofit, pogotovo u ovo doba rata na europskom tlu, nauštrb prirode i svih nas.

Zdravlje oceana ključno za opstanak ljudi

Pročitao sam informaciju da zdravi oceani omogućuju život za tri milijarde ljudi. U čemu se, konkretno, očituje njihova važnost?

– O zdravlju oceana ovisi i sigurnost hrane u svijetu, o njima ovisi stabilnost klime, a time i životi milijardi ljudi. Slikovito rečeno, možemo reći da pružaju mnoge ekološke usluge koje su ključne za naš opstanak, uključujući polovinu kisika koji koristimo za disanje, apsorbiraju 90 posto viška topline klimatskog sustava i gotovo trećinu emisija metana i ugljičnog dioksida u atmosferu. To je 30 puta brže od tropskih kišnih šuma. U tom smislu za oceane možemo reći da su pluća Zemlje prije nego Amazonija. Malo je ljudi svjesno da je naša sudbina blisko povezana sa sudbinom oceana.

Znanstvenici tek sada počinju u potpunosti shvaćati ulogu koju zdravi oceani igraju u skladištenju ugljičnog dioksida i pomažu nam da izbjegnemo najgore učinke klimatskih promjena. Zaštićeni morski rezervati ne samo da pružaju sigurno utočište za oporavak divljih životinjskih vrsta nego su i od koristi svima nama. Ukratko, bez oceana život na ovom planetu bio bi nemoguć i to nikad ne smijemo zaboraviti.