Heroji koji su povezali bojišnicu: Ova riječka postrojba bila je presudna za uspjeh vojnih operacija

Jako mi je drago da smo i mi došli na red jer rijetko smo u ovih 35 godina bili u medijima. Dijelom je »krivnja« u tome što smo mi bili samostalna pristožerna postrojba koja je djelovala na razini operativne zone/zbornog područja tako da nismo bili integralnim dijelom velikih brigada, dijelom i u tome što, iako nas je kroz rat participiralo skoro tisuću, nismo baš povezani. Vezisti koji danas nemaju – veze. Jednostavno kao da je većina zdušno i s velikom odgovornošću stavila sebe na raspolaganje domovini kad je bilo najteže, no nakon toga nisu imali neku potrebu za druženjem.

Povezana bojišnica

A bili smo uistinu važni, izloženi velikim fizičkim naporima i obavezi da stalno nešto sami »izmišljamo«, da kompiliramo, spajamo uređaje, da skoro isključivo ručno komunikacijskim kabelima povežemo čitavu našu tada slobodnu Liku.

Možete si zamisliti izvidničku osmatračnicu na vrhu Velebita prema Medaku, a telefonski povezanu s centralom, zapovjedništvom u 35 kilometara udaljenom Gospiću.

Nije to »palo s neba« već smo mi, vezisti sve to razvukli i postavili. Sami, uz pomoć adaptirane tehnike na našem »Pizgaueru«, ma čista snalažljivost. Ono na što sam ponosan i bit ću dok sam god živ, činjenica je da nikad, ali baš nikad nismo rekli kako je nešto nemoguće. Primili bismo obavijest o problemu i odmah krenuli na njegovo rješavanje, na otklanjanje kvara.

Jer, znate, iako je malo onih koji će baš veziste istaknuti kao jednu od najvažnijih karika ratovanja, to vam je baš tako: nepovezana bojišnica postaje laka meta, jednako kao što može doći i do međusobnog uništavanja nisu li ljudi pravovremeno obaviješteni o tijeku događaja i obaveza.

Foto Privatna arhiva

Miran ljetni dan na Kozali. Iza »radiostanice«. Skoro pa prirodnog okvira za razgovor s Draženom Suvićem, Riječaninom koji je, poznat i po nadimku Magnum, odradio jednu istinski veliku, pa da mogli bismo reći baš herojsku ulogu u postavljanju i održavanju sustava veze operativne zone, prostora koji je pokrivao cjelokupno ličko ratište.

Odradio je sve, pa tako i posebno izazovnu Oluju, prešao i na teritorij BiH gdje je u još težim, skoro doslovno nemogućim uvjetima uspostavljao vezu, sve tamo od Sanskog Mosta ili zone oko Drvara s hrvatskom stranom, sa zapovjednicima u Korenici. Iako ga ni srednjoškolsko obrazovanje kao ni JNA obuka nisu vodili u tom smjeru, bio je baš – heroj veze.

– Išao sam u srednju Tehničku školu, ali stalno sam radio na uređajima i sustavima koji su povezani s elektrikom i elektronikom. Plod svega bio je moj ulazak u vode radioamaterizma što je na samom početku rata bila itekako tražena stručnost. Odmah sam po osnutku centra veze pristupio toj našoj posebnoj, izdvojenoj postrojbi.

Ono što također želim istaknuti je činjenica da sam u JNA bio – tenkist. A opet, nakon prekomande u Varaždin, neprestano sam se družio s vezistima i naprosto upijao sve ono što su se pojedine specijalnosti izučavale – od releja, radiotelegrafije do teleprintera. Dodamo li svemu taj jedan moj »tehnički gen«, sve sam i na taj način svladao, štoviše bio mi je u cijelosti poznat sustav po kojem JNA organizira svoj sustav veze, pojašnjava nam Suvić.

Tehnička domišljatost

A kad je krenuo rat, uz sve »pse rata« koji su se vukli uz agresorsku maticu, jasno je bilo kako ga je vodila isključivo JNA. Za hrvatske veziste to je značilo da moraju svoj sustav postaviti ne na jednaki način, što bi bilo najlakše s obzirom na to da je najveći broj hrvatskih vojnika prošao u svojoj formativnoj dobi JNA – Dražen Suvić je 1966. godište – tako da im je taj sustav bio poznat.

Često nevidljivi, ali itekako važni bili su vezisti u Domovinskom ratu

– Da bismo bili suvereni, u komunikaciji, a zaštićeni, morali smo osmisliti svoj sustav veze. K tome, bila je riječ o jako teško prohodnoj strani, skoro bez infrastrukture, postojale su samo šumske ceste koje su koristili kamioni pomoću kojih se »izvlačilo« drva iz šuma kojima taj dio Velebita obiluje.

Centar je bio smješten u Krasnu te u Kosinju što je kod većine naših suboraca, koji su se s neprijateljem sukobljavali u zoni dodira, pozicijama nedaleko Otočca, Brinja i okolnih sela i lokacija, izazivalo skoro i zavist.

Bez razloga, dakako, jer bili smo jako laka meta za neprijateljske zrakoplove, a unatoč svemu, uvjeti za rad i život nisu bili ni najmanje idealni, štoviše jako teški, da ne govorimo o istinskom naporu koji se morao uložiti u fizičko povezivanje svih položaja jer nigdje se nije nitko smio stacionirati bez da je uključen u sustav veze.

S obzirom na to da sam prošao čitav rat i to na nekoliko pozicija, istinski sam se po Lici narazvlačio kablova – zimi na dvadeset pa i više ispod ništice, ljeti u društvu bezbrojnih poskoka, jesenskom blatu i proljetnom bujanju flore koja skriva puteve, sjeća se Suvić.

Ono što je bilo istovremen dobro i loše činjenica je da se u to doba, 90-ih godina prošlog stoljeća, događala digitalna revolucija. Komunikacijska tehnologija je doživljavala pravi »boom« što je tražilo posebnu obuku, ali i nemale investicije. S druge strane, upravo je ta činjenica dozvoljavala značajni odmak od sustava veze koji je godinama koristila JNA što je u svakom slučaju značilo veliku prednost.

– Idealno gledano da. Realno daleko od toga. Bili su to jako skupi uređaji za koje se u vremenima kad se većinu novca moralo koristiti na klasično oružje i streljivo, baš i nije imalo sredstava. Kombinirali smo, a moram vam priznati da sam u rat nosio i neke svoje uređaje. S obzirom na to da sam još osamdesetih bio pravi kompjuterski zanesenjak, jedan od tih »pra PC-ja« je išao i u rat.

U neku bi se ruku moglo reći da sam bio jedan od prvih koji su kompjutorizirali Hrvatsku vojsku! Bilo je to vrijeme velikih improvizacija, a da do kraja budem iskren to je uistinu bio moj »teritorij«, sve što je djelovalo nemoguće za mene je bio posebni izazov koji sam, na osobno i zadovoljstvo svih ostalih, uvijek rješavao na praktičan i povoljan način. I da, tako da neprijatelj nije imao pojma kako smo to mi povezani, sjeća se Suvić.

Da bi se sustav sklon kvarovima popravio, pa i zbog ekstremnih klimatskih uvjeta, moralo se koristiti i osobne veze, stručne ljude koji su se najčešće nalazili u Rijeci, ali i materijale po koje se išlo »preko granice«.

– Koliko sam samo puta nazvao prijatelja, sjajnog elektroničara, usred noći da bi me ujutro čekao s pripremljenim dijelovima i kroz nekoliko sati vratio u funkciju pojedine uređaje veze. K tome, mnogo toga mogao sam popraviti i sam, ali trebalo je imati potrebne materijale. Kojih dakako u našim vojnim skladištima nije bilo u dovoljnom broju i zadatom trenutku.

Napravo sam si popis i s njim ravno u – Trst. Na ista ona mjesta gdje sam i prije rata, kao aktivni radioamater, kupovao sve što mi je trebalo. Ali tada nakon kupnje ne pravac Rijeka nego – Lika, ponosan je i danas Suvić na svoju kreativnost od koje je doslovno ovisila čitava lička bojišnica, njezina povezanost i koordinacija – od najznačajnijih zapovjednika do najudaljenijih rovova i ljudi koji su danonoćno čuvali svoje pozicije i opstojnost Hrvatske.

– Morao bih zahvaliti i nekim djelatnicima drugih postrojbi i Zapovjedništva, nekim dragim ljudima koji su u ta vremena u mnogome pomogli i omogućili nam da u što kraćem roku obavimo ono za što smo tu, kao i kolegama iz postrojbe koji su bili uz nas u dobru i zlu.

Priprema Oluje

Zanimljivom razgovoru pridružuje se i Ladislav Gredelji, još jedan od onih koji su stvarali okvir moderne i demokratske hrvatske povijesti. Stariji, iskusniji i unekoliko drugačijeg ratnog puta, ali, što je najvažnije, strasti prema slobodi i optimalnoj organizaciji bojišnice u dijelu koji dužiš, jednak Suviću.

– Krenuo sam dragovoljno, kroz 111. brigadu odmah 1991. godine u Liku. Poznate pozicije, Lipica i zona dodira s neprijateljskim dijelom fronte. Borbe kakve nisam ni sanjao, hladnoće koje su te zime vladale u Lici još manje su bile realne. Temperatura se znala drastično spuštati ispod 20 stupnjeva, a mi smo funkcionirali na najbolji mogući način. Što je uostalom pokazala činjenica da smo zaustavili nadiranje neprijatelja. Prošao je tako onaj najteži, najneizvjesniji dio rata, ustabililo se polako sve i s naše strane. Dobio sam prigodu za odmor, ali jasno mi je bilo da nakon obrane slijedi – oslobađanje. I moj povratak, sjeća se Gredelji.

S obzirom na to da je on pak bio čiste elektrostruke, što kroz srednjoškolsko obrazovanje u riječkoj Elektroškoli, što kroz Pomorski fakultet na kojem je diplomirao u grupi studija koja se bavila pomorskom komunikacijom i elektrikom te elektronikom, bio je predodređen za odlazak u – posebni odred veze. Tamo ga pak život dovodi do susreta s Draženom s kojim je prijatelj dulje od trideset godina.

– Da, došao sam među veziste, ali kako je to već bilo i vrijeme ročne vojske, moje je zaduženje bilo i njihovo obučavanje kroz PD djelatnost. Dakako da sam sudjelovao i u svemu ostalom gdje je trebalo, a trebalo je, ali u osnovi bio sam jedan od onih koji je stvarao tako nam potrebnu novu vojsku, naglašava Gredelji.

A trebalo je jer bližila se – Oluja. Toliko čekana akcija kojom se željelo nakon četiri godine okupacije osloboditi brojne hrvatske krajeve i vratit ih u okvire teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Dražen i Ladislav bili su i za tu zahtjevnu operaciju itekako spremni.

– Držati pod kontrolom vezu u takvim uvjetima jako je teško. Riječ je o neprestanom pokretu, o stalnim i jako brzim promjenama, a ne treba naglašavati ni to da svi mi zajedno na teritoriju čitave Hrvatske nismo imali dovoljno razvijen sustav kojim bismo mogli besprijekorno održavati vezu u ratnim uvjetima.

Čitav smo rat zapravo improvizirali, a kad smo u svojoj oslobodilačkoj akciji stigli i u Bosnu, kad se iz okruženja oslobađalo Bihać i nastavilo kretati prema središnjoj Bosni, ta je improvizacija, ta sposobnost stvaranja optimalnih uvjeta veze došla do vrhunca, pojašnjava nam Suvić.

Napominje kako mu je baš Gredelji doveo nove zamjenske pričuvne vojnike i opremu, našavši ga u nekom dalekom selu kod Bosanskog Petrovca, a bez GPS-a i moderne navigacijske opreme.

Mirnodopska misija

Rat je – završio. Hrvatska nije u cijelosti bila oslobođena, no trebalo je stvoriti i mirnodopske snage koje su morale postati dio NATO saveza. Najorganiziranijeg vojnog sustava na svijetu.

Bio je to izazov i za junake naše priče. Ostali su kao dio djelatnog sastava Hrvatske vojske koja je u svega nekoliko godina od nepostojećeg sustava, ali zato da silne emocije i voljnog momenta, došla do čestitki eminentnih svjetskih vojnih stručnjaka.

– Nisam ni tad, nakon rata imao nikakvih problema u prenošenju tehničkih i vojnih znanja, ma ni s onim vojnim strukturama tako potrebnim stjecanjem autoriteta, počevši redom od pričuvnog vojnika došao sam do čina stožernog narednika i funkcije prvog dočasnika 255. Bojne veze, no u mojoj 40. godini polako je došlo vrijeme za povlačenje.

Znate, rat troši energiju, emocije ma i samu fizičku spremnost i zdravlje brže od ičeg. Dakako da se i danas osjećam čilim i sposobnim, no naprosto je došlo vrijeme za neke druge aktivnosti

. Za ljubav prema fotografiji, za ribolov s kraja jer kod nas je lakše izvojevati pobjedu u ratu nego doći do veza za barku u miru. Za druženje s prijateljima od kojih su dakako mnogi s jako značajnim ratnim iskustvom, pojašnjava nam Suvić svoju ulogu u miru. Sličnog je razmišljanja i njegov jako dobri, iako ih dijeli bezmalo 15 godina života, prijatelj Ladislav.

– Ostao sam u vojsci jer sam želio dati ne samo svoj doprinos u ratu nego i u miru, u stvaranju sustava koji će zauvijek biti jamstvo da se našim potomcima nikad neće dogoditi ono što smo mi prošli.

K tome, da vam budem potpuno iskren, dok smo mi ratovali, mijenjale su se i gospodarske prilike, tvrtke u kojima smo radili više nisu bile jake i sposobne opet nas prihvatiti. Da, bilo je to donekle frustrirajuće iskustvo jer dok smo mi ginuli, nego su se samo za sebe brinuli, ali znate, kao što je to i u ratu, ne treba se opterećivati s onim što ne možeš nego činiti ono što možeš promijeniti na bolje, zaključio je Gredelji.

Postrojba koja je rasla s ratom

Na osnovu ukazane potrebe za formiranjem čete veze, po Zapovijedi GSHV od 17. studenog 1991. godine, zapovjednik OZ Rijeka, pukovnik Antun Rački, izdao je zapovijed o formiranju takve formacije, te je na taj način formirana postrojba s nazivom Četa veze Operativne zone Rijeka.

Postrojba Četa veze je smještena i djeluje na prostoru općine Rijeka. U suradnji s Općinskim sekretarijatom obrane Rijeka, nakon osobnih kontakata s pričuvnim bojnikom Stjepanom Vraćkom, 17. prosinca 1991. počelo je kontaktiranje s budućim pripadnicima postrojbe, telefonom, slučajnim susretima, preko znanaca i slično, a poradi toga što je općinska kartoteka TO Rijeka bila većinom uništena.

Ujedno je 18. prosinca 1991. godine bojnik Stjepan Vraćko postavljen za zapovjednika s ovlašću da formira i ustroji postrojbu. Po svome osobnom izboru, dostavio je popis povjerljivih ljudi, vezista, dotadašnje pričuve pri Štabu TO Rijeka, koji su odmah ušli u sastav postrojbe.

U početku rata postrojba je bila stacionirana u prostoru tek napuštene vojarne »Trsat«, koju su prvo morali urediti za namjenu postrojbe i dovesti u red iz stanja u kakvom je ostala nakon odlaska tzv. JNA.

Odmah je postavljeno nekoliko kilometara telefonskih pravaca za vojarne u Rijeci te zapovjedništvo OZ. Ujedno je postavljen i radio sustav koji je s postrojbama na terenu i s GSHV radio iz zgrade zapovjedništva. Počelo se s RU20, a nedugo nakon toga stigle su donacije uređaja koji su odmah pušteni u rad (KENWOOD, SAILOR), što je omogućilo stalnu i neprekidnu vezu s GSHV i poboljšalo vezu s postrojbama u Lici.

Početkom 1992. godine dio postrojbe s uređajima odlazi u Zapovjedništvo Operativne grupe Lika, gdje na terenu povezuje postrojbe OZ i povezuje sa zapovjedništvom OZ u Rijeci, te se na tom položaju izmjenjuje kompletan sastav postrojbe, koji je već bio dosta uvećan. Postrojba dobiva naziv 253. Samostalna satnija veze Operativne zone Rijeka.

U srpnju 1992. godine dotadašnji se zapovjednik bojnik Stjepan Vračko demobilizira, a na njegovo mjesto zapovjednika satnije dolazi poručnik Zlatko Martinčić, dotadašnji načelnik veze OG Lika. Krajem 1992. godine, rasformiranjem OG Lika, postrojba se vraća u Rijeku, a dva njena pripadnika otišla su u Gospić, gdje su ustrojili sve veze potrebite za novoformirano ZP u Gospiću. Čim je ZP Gospić formirano kao takvo, odmah je i satnija veze krenula u Gospić i smještena je u selu Smiljan, gdje ustrojava veze ZP s podređenim postrojbama i GSHV.

Kroz postrojbu je prošlo već 26. naraštaja ročnog sastava HV-a. U vrijeme bojnih djelovanja satnija je radila na ispomoći postrojbi u boju, kako po zapovjedništvima istih, tako i po rovovima, bunkerima i zemunicama na crtama obrane i to u svim bojnim djelovanjima na području pod odgovornošću ZP Gospić. U međuvremenu počelo se i sa školovanjem zapovjednog kadra, kako kroz specijalističke tečajeve u 40. pukovniji veze u Samoboru, tako i u HVU u Zagrebu.

Krajem 1994. godine, postrojba počinje s izmjenom telefonskih pravaca i postavljanjem samonosivih poštanskih telefonskih kabela, čime je osigurana veza i povećanje propusnosti telefonskih pravaca. Ujedno je i osigurana kvalitetnija uporaba radio uređaja, repetitora i slično.

Od početka 1995. godine sve veze u ZP-u su udvostručene, povučeni su novi pravci, tako da je do akcije Bljesak postavljeno više od 300 kilometara raznih žičnih veza, od Lipica, Glibodola i Konjske Glave, pa do Medaka i Velebita, što se u Bljesku, a i kasnije u Oluji pokazalo vrlo svrsishodno jer je kompletan sustav veza radio bez greške tijekom svih djelovanja.

Tijekom tih djelovanja postrojba se selila i pratila ostale postrojbe na njihovom napredovanju u oslobađanju okupiranih područja, te odmah uspostavljala potrebite veze za postrojbe i zapovjedništvo ZP-a.

Tijekom rujna 1995. godine, postrojba seli na Udbinu, otkuda i dalje obavlja zadaće, kako za ZP, tako i za HVO u Bihaću, a i djeluje kao ispomoć 5. korpusu Armije BiH u njihovim djelovanjima.

Odmah nakon toga jedna grupa odlazi s 12. td na ispomoć Armiji BiH u Bosanski Petovac, a zatim i u Sanski Most gdje zajedno djeluju na oslobađanju toga teritorija.

Za to vrijeme Postrojba seli iz Udbine u Korenicu. U studenom 1995. godine grupa pripadnika postrojbe odlazi u Osijek, gdje se priprema i ustrojava sustav veza cjelokupnog južnog sektora Osijeka, što je i odrađeno u najkraćem roku.

Postrojba je u Korenici stacionirana do ožujka 1996. godine, kada se po zapovijedi premješta u vojarnu »Draga« u Rijeci, gdje nastavlja svoj rad u mirnodobskoj formaciji.

Od 1. travnja 1996. godine postrojba mijenja naziv u 255. Satnija veze V. ZP OSRH, dok 2002. godine postrojba odlazi na Trsat, popunjava se novim ljudima iz ostalih postrojbi, prelazi u 255. bojnu veze sa zapovjednikom pukovnikom Lucijanom Repićem, gdje ostaje do 2005. godine kad odlazi u Delnice i nakon godinu dana se gasi i spaja s bojnom veze u Karlovcu.