Hoćemo li opet zapjevati “Maslina je neobrana”?!

Za nadati se da nakon što je u Hrvatskoj hit pjesma postala “Maslina je neobrana”, pa se konačno posljednjih 10-ak godina “pjesma” promijenila, a masline postale hit, nećemo opet zapjevati po starom sada s ulaskom u EU tržište preplavljeno maslinovim uljem bitno jeftinijim od našega – Paradoks je da ne možemo stvoriti priliku od najzdravije namirnice na svijetu koju ogroman dio svijeta nikad neće moći proizvoditi iz klimatskih razloga
Nakon bavljenja vinima u ovom, prvenstveno turističkom, prilogu na red su nam došle i masline. Na žalost ne zbog toga što bismo sada govorili o pripravljenim maslinskim stazama koje bi obogatile našu turističku ponudu, makar vjerujemo da ćemo i do toga brzo doći, već ugroze ulaza u EU. Kod te ugroze imamo ipak paradoks: ulazimo u najveće tržište na svijetu. Imamo uvjete kakve 90% svijeta nema, jer možemo i znamo uzgajati masline i proizvoditi maslinovo ulje, koje ćemo sada moći prodavati na tržištu od 500 milijuna ljudi bez barijere. Zašto onda govorimo o ugrozi, a ne o fenomenalnoj prilici?!
Prijedlog Europske komisije da se maslinovo ulje u restoranima i drugim ugostiteljskim objektima smije servirati samo u originalne pakovine s etiketom, odnosno da se ne smije servirati u zdjelicama i flašicama koje će sami ugostitelji nadolijevati, nije prošao.
Pisali smo o tome prošli put u ovom prilogu navodeći argumente za i protiv. “Za” je govorila namjera zaštite zdravlja potrošača i održanja kvalitete namirnica, također i želja da se legalnim proizvođačima koji su registrirani i plaćaju sve namete osigura snažniji prodor na tržište. U tom je smislu vidljivo da su svi najveći europski, a time i svjetski proizvođači bili za takav prijedlog, a mislimo prije svega na Italiju, Španjolsku, Grčku i Portugal.
Maslinovo ulje i dalje po starom
Argument “protiv” govorio je o ovom prijedlogu kao još jednom apsurdnom zahtjevu briselske birokracije. U tom su smislu u kritikama najglasniji bili predstavnici Britanije i Njemačke, odnosno njihovi mediji. Riječ je o zemljama koje ne proizvode, niti klimatski mogu proizvoditi maslinovo ulje. Usporedili su takav zahtjev s apsurdnim propisima koji su propisivali zakrivljenost krastavaca, kvrgavost ili glatkost kora od rajčice ili jabuke i sl. (Nije riječ o izmišljotinama već propisima koji su istinski vrijedili u EU do 2009. godine.)
Na kraju je od 27 zemalja članica 15 bilo za, što nije dovoljno za kvalificiranu (dvotrećinsku većinu). Sve zemlje proizvođači i izvoznice maslinova ulja bile su “za”. Prijedlog se stavlja u ladice – do daljnjeg. U tom smislu smo pred ulazak u EU ostali bez učešća u jednom okršaju koji je “oznojio” mnoge naše manje proizvođače, a takvi su dominantni.
No čeka nas puno teža bitka. Ovdje smo se nedavno osvrnuli na vinsku priču i to što naše proizvođače čeka u EU. Sada ćemo to učiniti i s maslinovim uljem, odnosno maslinarima.
Uljarska revolucija Zadarske županije
Maslinari osvrt zavrjeđuju iz prostog razloga što su kao i vinari s ovog područja u zadnjih 10-ak godina napravili pravu revoluciju. Odnosno nakon desetljeća gromoglasno nas vratili podizanju novih i oživljavanju starih nasada maslina. Procjena je da je to segnulo i do 1.000 hektara ovih nasada, a još puno više starih maslina je obnovljeno, Od hobističkih uzgajivača pokojeg ili do nekoliko desetaka stabala, do ljudi s profesionalnim odnosom. U ovom trenutku PZ MasVin iz Polače ima s 45 hektara najveći maslinik na ovom području pod rodom. To je ujedno i drugi najveći maslinik u jednog vlasnika u zemlji, nakon Agrolagune iz Poreča u vlasništvu Agrokora, odnosno Ivice Todorića. Riječ je o razlikama veličina, jer Agrolaguna ima više od 300 hektara.
U međuvremenu na našem su području mnogi pristupili plantažnoj sadnji. Uskoro će po našim saznanjima Vigens, poznat kao mliječna farma, imati veće površine od PZ MasVina, u Hrvatskoj i mnogi drugi.
 Dobili smo osim duha i ljubavi za maslinarstvo i vrhunske uljare s mnoštvom nagrada i pomalo poremetili sliku o Istri (koja je to učinila prva), kao jednom uljarskom raju u nas. Štoviše, na putu revitalizacije značenja dalmatinskog ulja kao pojma kvalitete mnogi naši uljari predvode.
Cjenovni udar EU
Moramo kazati da se u Hrvatskoj još uvijek ogromne količine maslinova ulja prodaju kao i vino (domaća kapljica) – od ruke do ruke, dakle “na crno”. Ogroman broj malih proizvođača, nerijetko vrhunskih ulja, nije svoju djelatnost ni na kakav način profesionalizirao te rade ulja za sebe, prijatelje i tko naleti. Nerijetko u našim uvjetima tražeći za njega od 75 do 100 kuna. Poznato je da mnogi Zadrani posežu za “južnijim” uljima, jer su cijene na Braču ili Korčuli prihvatljivije, kao što Istrani posežu za dalmatinskim uljima, jer je ista računica.
Istovremeno u našim se trgovinskim lancima (ako su naši) ekstradjevičansko maslinovo ulje najčešće iz Italije, a povremeno i Španjolske na akcijama zna prodavati za do 40 kuna litra, sada dok nismo članica EU i dok su osim trgovačkim maržama opterećena i davanjima. Što znači da sutra treba očekivati ponudu tih masovno proizvedenih maslinovih ulja po nižim cijenama.
Vraćamo se na onih, stručnjaci spominju i više od 50%, maslinovih ulja koja se u Hrvatskoj prodaju na crno.
 “Tajnovita” hrvatska proizvodnja
U Hrvatskoj kao i u većini drugih stvari da ih ne navodimo, nemamo pojma koliko istinski stabala maslina imamo koliko ih se obrađuje i koliko od njih ulja stvarno dobijemo.
Ispalo bi da je posljednjih godina došlo do usuglašavanja Ministarstva poljoprivrede, Državnog zavoda za statistiku itd. oko toga da imamo šest milijuna stabala maslina. I tvrdnje da proizvodimo šest milijuna litara maslinova ulja?!
Upitnik i uskličnik kod ove zadnje tvrdnje stavljamo zbog činjenice da u EU smatraju prosječno proizvedenim na jednoj maslini četiri litre ulja. Kod nas – jednu?!
Državni zavod za statistiku za prethodnu godinu- navodi prodaju i plasman oko šest, odnosno 6,5 milijuna litara pri čemu nešto više od četiri milijuna iz proizvodnje trgovačkih društava i registriranih privrednih subjekata (OPG, zadruge i sl.), dok se otkup od individualnih proizvođača procjenjuje na nešto više od dva milijuna.
U stvarnosti ima puno stručnjaka koji misle da je i naša proizvodnje tri puta veća, odnosno da se približava EU prosjeku stablo-rod. Ma kako bilo Hrvatska ima procjenu potrošnje maslinova ulja od svega dvije litre po stanovniku godišnje. To je katastrofalno mala potrošnja za maslinarsku zemlju. Razlog je svakako što se ni unutar Hrvatske, što zbog tradicija a što zasigurno i cijena u odnosu na naša standard života, značajni prostori ne koriste ili vrlo simbolično koriste maslinovo ulje. Dakle Istra i Dalmacija, odnosno ljudi tog podrijetla ga koliko toliko troše ali je prosjek loš. U tom prosjeku jasno je da već sad ogromne količine ulja moramo – izvesti.
Jedinstven, još uvijek, sredozemni proizvod
Maslinovo ulje specifičan je proizvod u kojem Sredozemlju ne može konkurirati nitko iz jednostavnih klimatskih razloga. Četiri prije spomenute zemlje Italija, Španjolska, Grčka i Portugal proizvedu 70% u svijetu plasiranog maslinova ulja. Dakle ovo bi za Hrvatsku bila jedna od prilika s ulaskom u EU. No na žalost ostat će pitanje troškova. Odnosno vječni hrvatski usud da se ovdje – ništa ne isplati raditi?!
Sigurno je da ono što danas masovno imamo – ulje iz kućne radinosti neće moći konkurirati cijenama s plantaža, nerijetko na tisućama hektara. No ostaje nam dakle dobra za kvalitetu i – butik plasman ili udruživanje.
Udruživanje je poseban hrvatski problem koji ne prolazi.
U ostalom dijelu kao i kod vina vraćamo se – prodaji na kućnom pragu – dakle turizmu i maslinskim cestama, koje tek treba trasirati. Potom je pitanje sprege naših ugostitelja i domaćih proizvođača. Uz to gradovi, općine i županije mogu se ubaciti posebno lociranim prodajnim mjestima za vrhunske autohtone proizvode. I plasman u posebnim specijaliziranim trgovinama za eko ili autohtone vrhunske proizvode, ciljani restorani i hoteli i sl.
U konkuriranju svijetu na masovnijoj produkciji za sad igra samo Agrokor kroz Agrolagunu. No i oni težeći prepoznatljivoj kvaliteti (uostalom nekoliko svjetskih nagrada od Verone do New Yorka to potvrđuju).
 Malo je djelatnosti u kojima se osim navike kroz stoljeća i tisućljeća i sama priroda pobrinula da Sredozemlje nema konkurenciju, i bila bi ludorija propustiti je. Masline u tom smislu (iako su ih naravno počeli saditi u Novom svijetu) za sad stoje daleko bolje od vinograda i vina. Naravno, problem je ipak razina konzumacije. U prilog njenog rasta govore nepobitne činjenice – najzdravije namirnice.