Hobotnica – najveći jadranski glavonožac

Slabo se love hobotnice. Ne pamtim ovakvu godinu, to je prava katastrofa. Događalo mi se da moram četiri sata plivati dok sam ulovio jednu, priča iskusni podvodni ribolovac

Nakon nedavne priče o lignjama i njihovim ovosezonskim slabim ulovima nadovezao se telefonski poziv jednog prijatelja, tu s našeg područja. Registrirani je profesionalni ribar, ima povlasticu i u njoj upisane razne alate koje smije koristiti u svom poslu. Nema, međutim, onog s kojim najviše radi, a taj je podvodna puška. Nije jedini u nas koji se tako ponaša, znam još neke ljude kojima je ribarska povlastica samo kamuflaža, a u stvarnosti su profesionalni podvodni ribolovci. Svi oni love na dozvolu za sportski ribolov, što znači da dnevno smiju uloviti pet kilograma riba i ostalih morskih organizama, a ulov ne smiju prodavati. U nemogućnosti su legalizirati svoj posao, podvodna puška je izvan zakona, godinama na udaru propisa i ribolovne javnost, neopravdano i neutemeljeno prozivana od svakoga tko se sjeti. Nećemo dalje elaborirati priču o podvodnoj puški i ribolovu s njom, bolji tretman nema ni u budućem zakonu što ćemo ga uskoro dobiti. Vraćamo se priči kojoj je povod slab ulov lignji.
– Nema ni mrkača, to je prava katastrofa – nadovezuje moj prijatelj kojemu iz uvodno opisanih razloga ime ne smijem spominjati. Ne želim mu za vrat navući inspekciju ili policiju, pa da zbog mene kazne plaća.
– Godinama vodim evidenciju ulova, ne pamtim ovako slabu – nastavlja taj ribar. – Događalo mi se da moram četiri sata plivati dok sam ulovio jednog mrkača. U redu, volim plivati, i sada u hladnom moru, ali ja živim od ulova. Da nemam nekih drugih poslova, ne znam kako bih isplivao… Treba živjeti, platiti porez, doprinose, osiguranje…
Slabo se love mrkači! Prisjećam se priče istog sugovornika prije pet, šest godina. I tada se žalio, govorio da mu je godišnji ulov pao s dvije i pol na tonu i pol. Sada tone niti ne spominje, mora biti zadovoljan i s kvintalima.
More je siromašnije
Mijenjaju se vremena. U ribarstvu nam ide stalno na gore. Ne u smislu rasta, nego padanja. Tako govore generacije ribara, takve zaključke čitamo više od sto godina, još od vremena velikog Petra Lorinija s početka 20. stoljeća. A nije se baš uvijek slabo lovilo… U ribarstvu ima uspona i padova, kao i u mnogim drugim djelatnostima. Nepobitna je činjenica da je more svake godine siromašnije, da se njegova bogatstva pretjerano eksploatiraju. Međutim, nije samo to… Priroda, što znači i more, ima svoje zakonitosti, smjenjuju se ciklusi pojavljivanja i intenzivnijeg mriještenja pojedinih vrsta, godina bogatih i siromašnih ulovom. U jednom razdoblju nije bilo srdele, prije puno godina gotovo su nestali zubaci, već nekoliko sezona u padu je ulov lignji, nema ni mrkača… Valjda će se vratiti…
Kad smo već krenuli, nastavljamo priču o mrkaču. Iako, što se tiče sezone lova, o mrkaču bi bilo primjerenije pisati malo kasnije, tijekom proljeća ili ljeta. Važi, međutim, konstatacija – može se loviti tijekom čitave godine. Isto kao većina riba i ostalih stanovnika našeg mora.
Mrkač je najveći jadranski glavonožac. Mogli bismo reći i hobotnica, ili štokalj… Ima on još lokalnih naziva, kao i većina stanovnika mora, ovom prilikom nećemo ih navoditi. U nastavku priče rabit ćemo, ipak, naziv hobotnica, jer pod nazivom mrkač na našim se ribarnicama često nude muzgavci. Oblikom tijela su slični, gotovo identični, ali je riječ o tri vrste. Tijelo hobotnice sastoji se od mnoštva mišića, obavijenih sluzavom kožom. Ima osam jednakih robusnih trakova s po dva reda prijanjalki, za razliku od muzgavaca koji imaju samo jedan red. Čitavo ostalo tijelo ima oblik vreće koju na nekim našim otocima nazivaju hrbol ili mulja. U toj vreći smješteni su svi njeni vitalni organi, a u sredini su usta koja imaju oblik papigina kljuna. Sitne oči smještene su na dijelu tijela što bismo ga mogli nazvati spojem vreće i trakova tako da joj omogućuju odličnu vidljivost. Hobotnica na vreći ima lijevak kao i ostali glavonošci kroz koji izbacuje vodu u mlazovima, što joj omogućuje skokovito kretanje kroz vodu, dok po dnu hoda s pomoću trakova, hvatajući se prijanjalkama za podlogu. Pokreti su joj elegantni. Kada se nađe u opasnosti kroz lijevak izbacuje crnilo, čime oko sebe stvara tamni oblak, a dok se on raščisti, hobotnica je već na sigurnom.
Uređen okoliš
Boja tijela s gornje je strane žutosmeđa, a s donje sivosmeđa. Važnija od tih boja jest njena savršena mogućnost prilagođavanja okolini. Hobotnica ima takvu mimikriju da ju je u moru teško primijetiti ako miruje. Čak joj se i koža nabire prilagođujući se izgledu dna. Maksimalno hobotnica naraste do 1,30 metara u duljinu, uz težinu od 15 kilograma. Prosječnim primjercima težina je manja od jednog kilograma.
Hobotnica je rasprostranjena po čitavom Jadranu, danas ne tako gusto kao nekad. Najčešće boravi na obraslu, tvrdu i hridinastu dnu, s dosta rupa i škrapa u koje se nastanjuje. Mlađi primjerci zalaze u rupe na koje naiđu, dok stariji biraju sebi stan ili ga sami izrađuju kopajući jamu u pijesku. Takvo njeno sklonište može se prepoznati po uređenom okolišu pred ulazom gdje polukružno slaže prikupljene predmete. Najprije je uredno poredano bijelo kamenje, a do njega prazne školjke. Ako taj red čovjek poremeti, sljedećeg dana naći će opet sve uredno, kako je bilo i prije.
Žrtva i agresivac
Zadržava se uglavnom u plićem moru, do 10 metara dubine, iako se zna spustiti dosta duboko, do 200 metara. U otočnom priobalju je učestalija, a najgušće je naseljena oko vanjskih otoka zadarskoga i šibenskoga arhipelaga. Gusta naselja hobotnice nekad su se nalazila i na podvelebitskom području. Nema je tamo gdje je voda zaslađena, budući da u slatkoj vodi trenutačno ugiba. Hobotnica živi sama, a društvo odnosno partnera traži samo u vrijeme mriještenja i tada neko vrijeme žive zajedno.
Hobotnica spada u one stanovnike mora koji danju leže skriveni u svojoj rupi ili zavučeni pod kamen, a noću kreće u potragu za hranom. Tada dolazi i bliže obali, tražeći rakove koji su joj omiljena hrana, a napada sve, od najmanjih do najvećih, uključujući jastoga i hlapa. Hrani se također školjkama i ribama, uginulim ribama i otpacima ljudske hrane, a jede i vlastito potomstvo. Hobotnica je proždrljiva, ali i nju mnogi napadaju i jedu, a najveći su joj neprijatelji murina, kirnja i zubatac. Zanimljivo je da na zubaca i sama agresivno nasrće, iako najčešće u takvu dvoboju biva poražena pa svoju nasrtljivost plaća glavom. Ako se i izvuče, nakon žestoke borbe, najčešće ostaje bez kojeg od krakova, što joj nije hendikep u nastavku života.
O lovu hobotnice ovom prilikom nećemo. Recimo samo: lovi se raznim alatima, kao što su osti, posebno “pod sviću”, mreže stajačice, vrša, podvodna puška, tunja naješkana živim rakom, a može se uloviti i golim rukama.