“Gustoća” hrvatskih bolnica dvostruko veća nego u Europi

Prosječna udaljenost od bolnice do bolnice u Hrvatskoj je 36 kilometara dok je europski standard 77 kilometara. Iako poslodavci u zdravstvu manjak prihoda u bolnicama ne dovode u vezu s njihovim brojnošću, činjenica je da su 64 bolničke ustanove velik pogon za financiranje, i to najvećim dijelom javnim novcem
Ukupni prihodi svih bolnica u Hrvatskoj prošle su godine iznosili 11,2 milijarde kuna što je nešto manje od polovice cjelokupnog proračuna za zdravstvo ili pak oko desetine državnog proračuna. Od toga se 6,1 milijardi kuna odnosi na prihode kliničkih bolničkih centara, kliničkih bolnica i klinika dok su opće bolnice u prošloj godini uprihodovale 3,8 milijarde kuna, a specijalne bolnice 1,2 milijarde kuna. U Udruzi poslodavaca u zdravstvu koja donosi ove podatke ističu porast bolničkih prihoda u odnosu na godinu ranije te da su na generalnoj razini prisutni pozitivni trendovi u poslovanju bolnica. Ipak, analiza poslovanja 64 bolničkih ustanova koliko ih djeluje u Hrvatskoj pokazala je da gotovo trećina, konkretno 21 ustanova ima manjak prihoda. Manjak prihoda u protekloj godini iskazalo je pet kliničkih ustanova, deset općih bolnica i šest specijalnih bolnica, a prema mišljenju Udruge poslodavaca u zdravstvu u njihovom bi slučaju trebalo napraviti detaljnu analizu prihoda i troškova kako bi se pronašli uzroci problema u poslovanju.
Iako poslodavci u zdravstvu manjak prihoda trećine bolnica u Hrvatskoj ne dovode u vezu s njihovim brojnošću, činjenica je da su 64 bolničke ustanove prilično velik pogon za financiranje, i to u najvećem dijelu javnim novcem. Možda i važnije od dimenzija same brojke bolnica je i pitanje njihove distribucije i strukture – skupe opreme koja se ne koristi u punom pogonu, operacijskih sala koje zjape prazne i stručnih timova čiji je broj pacijenata daleko ispod prosječnog.
Da smo država s priličnim brojem bolnica dokazuje i pogled na zemljopisnu kartu. Kao što je poznato u Hrvatskoj postoje četiri klinička bolnička centra, Zagreb, Rijeka, Split i Osijek, koji predstavljaju glavne medicinske centre regija. Osim njih, sustav se može pohvaliti s tri kliničke bolnice koje se odreda nalaze u Zagrebu (Dubrava, Merkur i Sestre milosrdnice) dok se od sedam hrvatskih klinika samo jedna nalazi izvan Zagreba, točnije u Primorsko-goranskoj županiji, a radi se o Klinici za ortopediju u Lovranu.
Ostatak čini 27 specijalnih bolnica te 23 opće bolnice koje su različitom gustoćom raspoređene po cijeloj Hrvatskoj. Naime, u kontinentalnoj Hrvatskoj djeluje sveukupno 17 županijskih bolnica dok u priobalnim županijama zajedno s gospićkom i kninskom bolnicom djeluje šest općih bolnica. Kontinentalna Hrvatska svukupno broji 46 bolničkih ustanova dok je ostatak od 18 bolnica koji uključuje Gospić i Knin raspoređen uglavnom duž obale počevši od Rovinja i zaključno s Dubrovnikom.
Uz već spomenute kliničke centre te jednu opću bolnicu (Sveti Duh) i šest specijalnih bolnica, Grad Zagreb nesumnjivo je vodeći medicinski centar bez konkurencije i kad je o ustanovama riječ, s čak 17 bolnica ucrtanih na svojoj karti. Ovoj brojci valja pribrojiti i još dvije specijalne bolnice u Zagrebačkoj županiji, a da je riječ o području s impresivnim brojem bolničkih ustanova svjedoči i susjedna Krapinsko-zagorska županija u kojoj se nalazi jedna od najnovijih bolničkih ustanova u državi – Opća bolnica Zabok te još tri specijalne bolnice kojima pripada i poznata privatna specijalna bolnica za kardiokirurgiju i kardiologiju “Magdalena” u Krapinskim toplicama. Općenito, područje središnje Hrvatske dio je s najvećim brojem bolničkih ustanova i visoko izdeferenciranim specijalnostima. Nerijetko su to ustanove kojima se posvećuje dosta pažnje, pa i državnog novca te koje u pravilu ne završavaju u medijima jer se u nekoj od njihovih soba srušio strop ili pak grcaju u milijunskim dugovima. Ujedno, to su i ustanove kojima uz stanovništvo koje prirodno gravitira ovom području, dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske. O gustoj mreži bolnica u sjevernoj Hrvatskoj govore i podaci o njihovoj fizičkoj udaljenosti pa je tako primjerice, ne računajući zagrebačko područje, udaljenost između između varaždinske i čakovačke bolnice svega petnaestak kilometara dok je s druge strane novoizgrađeni Zabok od metropole udaljen tridesetak kilometara.
Područje Slavonije broji deset bolničkih ustanova te uz osječki KBC na ovom području djeluje još osam županijskih bolnica u Virovitici, Pakracu, Požegi, Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški, Našicama, Vinkovcima i Vukovaru, što u prosjeku znači dvije opće bolnice po županiji.
Nešto drugačije je na moru gdje uz dva KBC-a, riječki i splitski, djeluju pet županijskih bolnica – u Puli, Zadru, Šibeniku, Kninu i Dubrovniku. Udaljenost između bolničkih ustanova ovdje je na pojedinim mjestima znatno veća od hrvatskog prosjeka pa se tako često spominje više od 200 kilometara udaljenosti između splitske i dubrovačke bolnice te stotinjak između pulske i riječke bolnice. Drugim riječima, ovim bolnicama prirodno gravitira znatno šire područje, nego što je to slučaj s kontinentalnom Hrvatskom.
Je li postojeći broj bolnica s ovakvim rasporedom doista potreban pitanje je koje podsjeća na problematiku brojnosti općina i gradova. Struka na njega nerado javno odgovara jer uključuje pomisao na gašenje pojedinih ustanova, a time i na potencijalno uskraćivanje zdravstvene zaštite pacijentima na tom području i mogući gubitak posla za one koji u njima rade.
Predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Spomenka Avberšek kaže da je Hrvatska daleko iznad europskog standarda kad je riječ o mreži bolničkih ustanova pa je tako prosječna udaljenost od bolnice do bolnice u Hrvatskoj 36 kilometara dok je europski standard 77 kilometara. Ona, međutim, smatra da odgovor na pitanje o broju bolnica i njihovm rasporedu ne leži u zatvaranju bolnica već u njihovoj unutrašnoj reorganizaciji.
– Bolnice su danas, nažalost, postale političke pa imamo bolnice u kojima se radi i posluje u jako dobrim uvjetima i one koje takve uvjete nemaju. Nije smisao u tome da zatvorimo bolnice već je problem u tome što trebamo odgovoriti na pitanje kakve bolnice doista trebamo. Značajan broj bolnica trebao bi se bazirati na specijalnosti u kojoj može dati sve od sebe i na taj način bi se i sam sustav reorganizirao. U slučajevima kakve imamo sad, a to je da pojedine opće bolnice nastoje ponuditi sve, ravnatelj u svojoj bolnici mora imati puni pogon od opreme, kadra i prostora, a to košta. U konačnici, pacijent ipak ode u jedan od četiri glavna centara, ističe Avberšek. Ona kaže da će kao pacijent bez problema otputovati, primjerice, u Slavonski Brod ako tamošnja bolnica ima fantastično razvijenu ortopediju. Prema njezinom mišljenju to u sadašnjoj situaciji ne može napraviti jer se nastoji “da svako brdo ima sve, pa na kraju nema gotovo ništa, a takav sustav košta”.
– Saznanja nam govore da postoje bolnice koje pacijenti ne koriste dovoljno, a rade s punim pogonom kadra i opreme. Iako takav pogon košta, pacijentima su i dalje prebukirani uglavnom samo klinički bolnički centri, zaključuje Avberšek.

Broj bolničkih ustanova po županijama

17 – Grad Zagreb
6 – Primorsko-goranska županija
4 – Krapinsko-zagorska i Varaždinska županija
3 – Karlovačka, Zadarska i Požeško-slavonska županija
2 – Zagrebačka, Sisačko-moslovačka, Bjelovarsko-bilogorska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Istarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija
1 – Ličko-senjska, Koprivničko-križevačka, Virovitičko-podravska i Međimurska županija

Master plan bolnica

U Ministarstvu zdravstva već dulje vrijeme najavljuju izradu master plana bolnica koji bi trebao definirati njihov optimalan broj, ali i strukturu. Master plan podrazumijeva i uvođenje sustava kvalitete i kategorizaciju bolnica čiji je početak pak najavljen za iduću godinu, a nakon snimke opreme, prostora i kadrova bolnica, očekivani sustav funkcioniranja i pružanja zdravstvene zaštite trebao bi zaustaviti pojavu u kojoj se sada opće bolnice u pojedinim županijama razvijaju po principu samostalnih otoka.