Nedjelja, 26. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

24 C°

DUGOROČNI PROBLEM

Gradi se više od 600 novih škola, a učenika je sve manje

Autor: Ljerka Bratonja Martinović

27.08.2023. 08:45
Gradi se više od 600 novih škola, a učenika je sve manje

Foto: Sergej Drechsler



Školsku godinu koja je pred nama obilježit će stari trendovi i novi projekti, pa tako ulazimo u razdoblje u kojem će hrvatski obrazovni sustav dobiti nove konture.


Započinju projekti cjelodnevne nastave te gradnje škola i školskih dvorana, kako bi kroz pet godina po istom modelu mogle raditi sve škole u zemlji, dok istodobno demografski pad nastavlja uzimati svoj danak, pa i ove jeseni u novu školsku godinu ulazimo s oko 1.000 prvašića manje.


O tome hoćemo li kroz pet ili deset godina i više imati moderne i opremljene škole koje neće imati tko pohađati, razgovarali smo s demografima, ali i s predstavnicima nastavnika čija će sudbina ovisiti o tome koliko će u školskim klupama biti djece.


Mazanje očiju




Iako točni podaci o broju upisanih u prvi razred osnovne škole još nisu poznati, a bit će to do 30. rujna kad sve škole upišu učenike u eMaticu, iz Ministarstva znanosti i obrazovanja doznaje se da će broj prvašića i ove godine, baš kao i lani, pasti za oko tisuću.


U školske klupe prvi put će sjesti manje od 35.000 učenika, što je pad za gotovo 4.000 učenika ili za više od 10 posto u odnosu na prvu pandemijsku godinu 2019./2020.


U toj je školskoj godini u prve razrede bilo upisano 38.619 učenika, a u godini prije 38.367. U 2017./18. prvi razred osnovne škole pohađalo je 39.692 učenika, a godinu prije toga u Hrvatskoj je u školu po prvi puta krenulo čak 42.217 djece.


I Primorsko-goranska županija, kao i većina drugih, bilježi pad broja prvašića za oko stotinu, dok je Međimurska županija među rijetkima gdje je njihov broj veći nego prošle godine.


Demograf Anđelko Akrap ne vidi da će se u narednim godinama išta mijenjati u stalnom trendu pada broja upisane djece, jer i broj rođenih kontinuirano pada.


Doista, u narednim desetljećima moglo bi se dogoditi, smatra, da nam obrazovni sustav dobije moderne škole, a izgubi učenike.



– Nažalost je priča uvijek ista, jer kad se gleda broj živorođenih, onda iz godine u godinu imamo sve manji broj kandidata za škole. To je dugoročni problem jer hrvatsko društvo o tome nije vodilo računa, kaže prof. Akrap.


– Nitko nije izgubio vlast zbog demografske situacije, niti će je dobiti. Radi se o svijesti društva kao cjeline. Pogledajte situaciju s radom na određeno, koji je dugo vremena bio problem.


Udio tog rada se smanjio tek kad su se ljudi iselili. Imamo sve manje upisanih u škole, višak mjesta na fakultetima, jer nema naših ljudi, škole se zatvaraju. Sami sebi mažemo oči, pesimističan je Akrap.


Što se tiče useljenih u Hrvatsku u proteklih nekoliko godina, naš ugledni demograf kaže kako tim brojkama zavaravamo sami sebe.


Riječ je, tvrdi, mahom o našim ljudima koji su stekli mirovine u inozemstvu, nemaju riješeno stambeno pitanje, a sa 1.500 eura mirovine ne mogu platiti stanarinu u Njemačkoj, na primjer, pa se vraćaju u domovinu.


– Mladi odlaze, stari nam se vraćaju. Odlaze nam obitelji, a obitelji se ne doseljavaju. To je problem, poentira Akrap.


Uvoz stranih radnika, tvrdi također, neće pomoći popravljanju demografske slike u opustošenoj Hrvatskoj. Nepalci i drugi radnici iz inozemstva ne dolaze, kaže, s obiteljima, već su u potrazi za bolje plaćenim radnim mjestima.


– Za veći dio tih radnika naša zemlja je usputna stanica. Sve dok Hrvatska ne riješi problem onih koji tjeraju ljude van, koji potiču njihov odlazak, nećemo imati stalne useljenike, kaže.


Bez snažne populacijske politike ne možemo očekivati preokret nepovoljnog demografskog trenda. I gospodarstvenici tu imaju veliku odgovornost, dodaje.


Bolji standard


Prema podacima koje navodi, Hrvatska je danas uvjerljivo prva u Europi po padu broja stanovnika od čak 9,5 posto od 2013. godine do danas.


Druga je Latvija, dok Njemačka ima rast broja stanovnika od 3,2 posto, Francuska 3,4 posto, Irska čak devet posto.


– Sve zemlje imaju rast, a Hrvatska drastičan pad. Mijenja se struktura, velik je udio starog stanovništva i velik pritisak na proračun.


Za ove teme nema interesa, jer politika sama po sebi traži područja gdje će postići rezultate u kratkom roku. Ovo su dugoročne politike, kad bi se donosile mjere koje obvezuju sve vlasti, onda bi to bilo drugačije. Ovako, kad vlada nešto obeća na kraju mandata, od toga nema ništa, pesimističan je Akrap.


Koliko se uspjelo napraviti na demografskoj obnovi najbolje, kaže, pokazuje primjer koliko je manje upisanih u osnovnu školu.


– Govori se o radu u jednoj smjeni, gradnji škola, ali što će vam bolji standard kad nema djece? Više nam ne dolaze vlastiti ljudi na tržište radne snage.


Pitanje je kako će Hrvatska privući visokobrazovane ljude koji nam trebaju, s novim tehnologijama… Struktura gospodarstva nam je takva da se razvija turizam, a on traži puno radne snage, ali ne visokoobrazovane. Praktički tako urušavate budući razvoj, upozorava prof. Akrap.


Učitelje i nastavnike trebalo bi radovati što će u dogledno vrijeme raditi u novim ili obnovljenim školama, u koje se upravo ulaže veliki novac iz EU fondova.


Ipak, smanjenje broja učenika baca sjenu na budućnost, a mnogi učitelji zbog toga osjećaju neizvjesnost za svoja radna mjesta. Šef Hrvatskog školskog sindikata Preporod Željko Stipić pesimističan je u pogledu budućnosti našeg obrazovanja. Problem je, kaže, što se u sve ide kampanjski, nepromišljeno, a cijena toga mogla bi biti visoka.



– Nedostaju nam sustavna rješenja, koja su dobro promišljena i ispitana. To za posljedicu ima da u principu plaćamo sve nekoliko puta skuplje.


Bilo bi dobro vidjeti koliko je točno prijevoz srednjoškolaca stajao kad je bio uveden, jer pouzdano znam da je već u trećoj godini primjene cijena prijevoza otišla 50 posto gore.


To su stavke od kojih boli glava. Prijevoznici imaju puno nerentabilnih linija, pa država praktično subvencionira linijski prijevoz preko prijevoza učenika. O tome se u ovoj državi uopće ne govori.


Država plaća prijevoz učenika, a onda prijevoznici s tih povećanih iznosa održavaju svoje poslovanje. Slično je i s besplatnim udžbenicima, oni danas koštaju triput više nego u trenutku kad su uvedeni.


S učeničkom prehranom također je kampanjski donesena politička odluka, u to se išlo na brzinu, zbrda-zdola, veli Stipić.


U škologradnju se, dodaje, upleo i europski novac, »a kad netko drugi plaća, kao da nitko ne plaća«.


– Kad se ide u projekte ne sluša se glas razuma, ravnatelje, sindikate, nego netko napuca loptu, a taj netko mora biti premijer, jer tu se ubiru politički poeni.


Ministri ne mogu reći da loptu nije trebalo tako napucati jer oni moraju biti poslušnici, ravnatelji moraju slušati ministra, nastavnici ravnatelja i to tako ide. A sve to košta u pravilu puno više nego što bi trebalo, upozorava Stipić.


Vidljiva diskrepancija


Ukupan je projekt škologradnje težak 1,5 milijardi eura, odvijat će se u etapama, a predviđena je dogradnja, izgradnja i opremanje 619 škola i sportskih dvorana.


U 411 škola gradit će se sportske dvorane, jer ih te škole ili nemaju ili nisu adekvatne. Hoće li se sve to uklopiti u raspoloživi novac, u sindikatu nisu sigurni.


Iznos od 826 milijuna eura osiguran je iz NPOO-a, 143 milijuna iz programa konkurentnosti i kohezije, 108 milijuna eura iz ESF-a, 25 milijuna putem zajma te još 36,8 milijuna eura iz proračuna za plaće.


– Prema mojim informacijama, cijena izgradnje jedne škole koja ima 16 učionica kreće se između 12 i 13 milijuna eura, a cijena gradnje sportske dvorane između 3,5 i četiri milijuna eura.


Vidi se diskrepancija onog što se najavljuje i iznosa koji je osiguran. Ako jedna dvorana košta četiri milijuna eura, to je 1,6 milijardi eura samo za školske sportske dvorane, a to je tek nešto manje od cjelokupnog iznosa namijenjenog za škologradnju, računa Stipić.


Drugi je problem vremenski rok u kojem treba okončani kompletan projekt gradnje škola da bi se u čitavoj zemlji prešlo na rad u jednoj smjeni i cjelodnevnu nastavu, kako je planirano, do 2027. godine.


– Ako će se graditi i dograđivati 619 škola, to znači da trebamo završiti pet škola tjedno ili svaki dan po jednu školu. Pitanje je koliko je to uopće realno, skeptičan je šef Preporoda.


Sumnja u realizaciju postavljenih rokova, osobito kad se znaju kapaciteti hrvatskog građevinskog sektora, dok traje obnova nakon potresa koja je dobrim dijelom upregnula raspoloživi građevinski sektor koji je danas prenapregnut.


– Država istodobno sumanuto potiče stanogradnju, iako bi bilo razumno osloboditi sektor ako ideš u gradnju većeg broja javnih ustanova, dodaje.


Očekuje, također, da će osim probijanja rokova biti i probijanja troškova, jer se to dogodilo i kod Pelješkog mosta, a ovdje se radi o stotinama objekata.


Od ove jeseni, 64 škole kreću s pilot-projektom cjelodnevne nastave, koji nije dobio jednodušnu podršku struke, a naišao je na mnogo kritika.


U »Preporodu« se pitaju zašto se nije najprije išlo na projekt jednosmjenske škole, a tek onda na uvođenje cjelodnevne nastave, kao zahtjevnijeg poteza.


– Razlika između jednosmjenske i cjelodnevne škole je mala, a podrška učitelja i nastavnika u tom bi slučaju bila plebiscitarna, tvrdi Stipić, uvjeren da se u pilot-projekt išlo potpuno krivo.


Za pet godina, ako sve bude išlo po planu aktualne Vlade, u Hrvatskoj bi trebalo biti obnovljeno i izgrađeno više od 600 škola, a njih će – uz postojeći demografski trend – pohađati još 5.000 učenika manje, dakle, najviše 30-ak tisuća.


Iako to za učitelje i nastavnike na prvi pogled znači bolje uvjete rada, jer će raditi u novim zgradama s manjim brojem učenika u razredu, njih takva vizija ne ostavlja ravnodušnima.


Upisna politika


– Uvijek postoji jedan od primarnih strahova, a to je strah od neizvjesnosti. Ljudi su zabrinuti jer znaju da pad broja učenika na ovaj ili onaj način za posljedicu ima nesigurnost radnih mjesta.


Nitko se kod nas nažalost ne bavi time, veli Stipić koji je ministru Fuchsu predlagao da se vezano uz cjelodnevnu školu analizira ima li Hrvatska, slikovito rečeno, dovoljno igrača za tu utakmicu.


– Htio sam da probamo anketirati nastavnike kako bi već sada kroz upisnu politiku na fakultetima kreirali te kadrove jer idete u projekt, a ne znate koliko vam kadrova treba.


Ljudi koji rade u školama ozbiljno se bave i drugim poslovima, rade u poljoprivredi, imaju apartmane, bave se turizmom… U zbornici su manjina oni koji ne rade još nešto uz svoj posao.


Ako im promijenite radno vrijeme, veliko je pitanje hoće li oni ostati u školi. A ako ne ostanu, onda ste u velikom problemu, upozorava Stipić.


– Ako niste osigurali potrebne kadrove. imat ćete veći broj nestručne nastave i dogodit će se paradoks – imat ćete luksuzne škole u kojima će raditi priučeni ljudi. To je velik problem, upozorava Stipić.


Ministarstvo znanosti i obrazovanja u takvim okolnostima moralo bi, smatra, imati čitav odjel koji će se baviti strateškim planiranjem, a ne da se donese odluka da ćemo povećati broj sati tjelesnog, jer imamo kineziologe.


Cjelodnevna se nastava, tvrdi, progurala na silu.


– Prijetilo se ravnateljima da neće biti izabrani, kolegama se obećavalo brda i doline, da im je radno mjesto sigurno dok su u eksperimentu, sve to nije trebalo biti tako.


Jedna uzrečica kaže – kad sjedneš na krivi vlak, svaka stanica na kojoj izađeš je kriva. Da su od početka krenuli s jednosmjenskom školom, interes bi bio veći, ali se progurala cjelodnevna škola kao politički projekt.


Zato što se europski novac mora potrošiti, dolaze izbori, nije se smjelo pokazati neodlučnost vlasti. Svi vide da je to ogromna improvizacija s hrpetinom upitnika, ali to mora ići, navodi šef Preporoda.


Uz loše pripremljen projekt, ne očekuje drugo do pad kvalitete rada u školama. I manjak ne samo učenika, već i kvalitetnih učitelja i nastavnika.


– Ne znam što bi trebalo ukazivati na suprotno. Najgore će biti ako budemo imali kvadratne metre, učionice, sve što je potrebno, a u njima nestručne i nedovoljno motivirane nastavnike, jer ključ svega je uvijek učitelj, odnosno nastavnik.


Taj će posao biti sve nesigurniji, ravnatelji će u novom zakonu dobiti ovlasti koje nikad dosad nisu imali, poslušnost će biti na većoj razini, i pitanje je kako ćete u takvoj situaciji dobiti kvalitetni kadar za rad u školi, a nemate ga ni sad kad je sve puno liberalnije i demokratičnije, upozorava Stipić.