Dosta je spuštanja magle

Svi su nekako jako ponosni u ovo doba godine. Ponosne u brojci  skoro u stopu prate oni koji se busaju u prsa, koji spominju prve  crte, strategije i junaštvo. Rekao bi čovjek da je cijela zemlja na  ramenu pušku nosila. Pravi branitelji, većina njih, nisu na  proslavama, ne busaju se u prsa. Nisu bogati, većinom nisu dobra  zdravlja, loše spavaju i jedva plaćaju račune.
No dobro, nije sve tako crno. Uvijek je lijepo vidjeti uredno  začešljane, gojazne sudionike vlasti koji se po sunčanom ljetnom  danu naguravaju oko zastava čekajući da se kamere ugase pa da  mogu navaliti na janjetinu.
Nekidan sam gledala dokumentarac o steveu Gauntu, čovjeku  koji je iz Velike Britanije početkom rata došao u Hrvatsku i borio  se – za pravdu. U ratu je izgubio stopalo i komad duše, a dobio  sijede. Sada živi u Vinkovcima i bavi se fotografijom. Ima ženu i  dvoje djece. Nakon ranjavanja bio je u bolnici u Dubravi. Kaže,  sjeća se kako su dolazili mladići u kožnim jaknama, sa Ray Ban  sunčanim naočalama koji su se šmucali po bolnici i izrugivali se s  ranjenicima. I oni su bili “pri vojsci”, ali daleko od ratišta. Danas  vjerojatno svi imaju status branitelja.
Lako je nama laicima, nama koji u ratu nismo direktno  sudjelovali, govoriti u ratu. Oni koji su bili tamo negdje po polju, u  rovu, i nije im do priče. Znaju kako je strašan rat, znaju kakve su  njegove posljedice, znaju da ne bi da se ikad više ponovi.
Danas pjevači grade karijere. Tri kuma pjevaju o domovini, o ratu,  neki kažu – opet će se gusta magla spustiti. Meni se od tog spuštanja  magle diže kosa na glavi. Nazivaju se nacionalistima, oni koji idu  na koncerte. Ma dobro, nek’ slušaju glazbu, nek’ se oblače u crno,  al nek’ ne prizivaju rat. Kao da se u životu ne znaju ostvariti bez da  planiraju kako će nauljiti pušku i krenuti u rat. Ili pak prodavati  firme dok drugi ratuju.
Nacionalizam kao da je postao životno opredjeljenje, ali su ga  mnogi krivo shvatili. Jedno je voljeti i poštovati svoju zemlju, a  drugo je raditi gluposti i propagirati ideologiju ubijanja i klanja iz  mračnog razdoblja Jasenovca, poglavnika i Gradiške Stare. Jedno  je pjevati o domovini, Bogu i obitelji, kako to veli M.P. Thompson,  a drugo veličati lude ideje nekih umova kojih se svatko sa dva  razreda osnovne škole može samo sramiti.
I još nešto. Umro je Mate Parlov nekidan. Veliki čovjek i sportaš,  uz to i akademski građanin i ljubitelj poezije. Pitali su ga jednom,  u nekom intervjuu, je li on nacionalist. On je odgovorio: “Pa ja ne  mogu biti nacionalist. Ja sam svjetski prvak.”