Crkva se suočila s novim zlostavljanjima, o nekima ne žele govoriti

Članice Hrvatske biskupske konferencije ustrojavaju sustav zaštite maloljetnika i ranjivih osoba, što se većinom odnosi na organizaciju posebnih povjerenstava i edukaciju zajednice, a povjerenstva dviju biskupija već su se susrela i obradile nekoliko slučajeva zlostavljanja.

To proizlazi iz podataka koje je Hina dobila od povjerenstava za zaštitu maloljetnika tijekom protekla tri tjedna, nakon što je na 14 (nad)biskupijskih mailova poslala upite istog sadržaja.

Promatrani su sadržaji odgovora povjerenstava, dostupnost mehanizma prijava zlostavljanim osobama te način komuniciranja povjerenstava nakon Hinina upita.

Povjerenstva su različito reagirala na upit. U većini odgovora očituje se povjerenje i otvorenost prema javnosti, dok je dio njih ostao bez odgovora, a neki su to smatrali nečim manje važnim od njihovih svakodnevnih obaveza.

Slučajevi zlostavljanja

U Sisačkoj biskupiji zabilježena su tri slučaja zlostavljanja od kojih su dva riješena, a jedan je još otvoren zbog, kako je rečeno, prekida komunikacije osobe koja je prijavila slučaj.

U prvome slučaju roditelji dječaka žrtve su razgovarali s biskupom, osoba koja je označena kao zlostavljač dala je izjavu, te je bila u Zagrebu na razgovoru sa psihologom i crkvenim sucem. Slučaj je pismeno zabilježen i proslijeđen Svetoj Stolici, a dotična osoba od prvoga trenutka suspendirana, odgovorio je predsjednik Povjerenstva Marko Cvitkušić.

U drugom slučaju „dotična osoba“ je suspendirana čim se čulo za slučaj i ne može obavljali službu. Potrebna dokumentacija je prikupljena, prevedena i poslana Svetoj Stolici, kaže se.

U trećem slučaju jedna je ženska osoba optužila nekadašnjeg vjeroučitelja da ju je navodno na školskom vjeronauku neprimjereno dodirivao. Svoju je izjavu poslala e-mailom na Duhovni stol Zagrebačke nadbiskupije, a Duhovni stol je njezin dopis proslijedio Sisačkoj biskupiji.

Prema Cvitkušiću, iz Sisačke biskupije su se pismeno obratili navedenoj osobi koja je danas majka i živi u Zagrebu, priopćili joj da osoba koju je prijavila nije više na službi u sisačkom kraju niti ima vjeronaučnu pouku u školi, te da za njih „taj slučaj još nije dovršen!“. Međutim, prema Cvitkušiću, ona je odgovorila „da nema ništa više za reći niti želi o tome dalje“. „Ne živim blizu Siska i ne trebate mi ništa slati“, napisala je.

Tijekom tri slučaja Povjerenstvo je prikupljalo potrebnu dokumentaciju, dopisivalo se s dotičnim ustanovama i osobama, saslušalo njihove izjave, prikupljalo potrebnu dokumentaciju, nosilo je u nadležno sudstvo, te se dopisivalo s policijom i s osobama o kojima je riječ, objasnio je opseg poslova Cvitkušić.

Na traženje dodatnih podataka, predsjednik Povjerenstva je odgovorio da „nema više šta reći“.

Postojalo je zlostavljanje

Slučajevi zlostavljanja maloljetnika zabilježeni su također u dosadašnjem radu Povjerenstva u jednoj maloj otočnoj biskupiji, ali u njemu nisu željeli iznositi išta više od te općenite potvrde.

Smatraju da bi više podataka „moglo dovesti do eventualnog otkrivanja identiteta osobe“.

Dodali su da je pored toga bilo „prijava osoba koje nisu spadale u tu kategoriju, kao i prijava osoba koje su lažno prijavljivale zlostavljanje ili je njihova prijava bila neosnovana“. Ni taj dio aktivnosti Povjerenstva nisu preciznije opisali.

Na primjedbu da se time otvara prostor za glasine, te da bi interes žrtve uz procjenu komunikacijskog stručnjaka trebao biti najvažniji kriterij, odgovoreno je da „zlostavljanja u crkvi ne čine ni 10 posto sveukupnih slučajeva zlostavljanja“ u svim drugim ambijentima poput obitelji, škola, sportskih klubova i drugih, a da „zastupljenost u medijima nije baš proporcionalna“.

Prijave najčešće dolaze telefonskim putem ili elektronskom poštom. Za sve slučajeve za koje je Povjerenstvo dobilo prijavu provedena je crkvena istraga. Sukladno zaključku crkvene istrage – radi li se o vjerodostojnoj prijavi, neosnovanoj ili lažnoj prijavi – pokrenut je crkveni kazneni postupak ili je pak prijava odbačena, rečeno je.

Bez obzira na zaključak crkvene istrage, prijava se prosljeđuje policiji koja neovisno vrši svoju istragu, rečeno je.

Slučaj Sotin i pitanja odgovornosti Crkve

Na upite dvjema nadležnim županijskim policijskim upravama o sudbini navedenih slučajeva, Policijska uprava Sisak tražila je da se precizira upit, ali nije dala konkretne odgovore, a iz Policijske uprave Rijeka nije došao nikakav odgovor.

Za vrijeme prikupljanja podataka tjednik Novosti objavio je članak u kojem je optužio đakovačkog nadbiskupa Đuru Hranića za propuste i pokušaj zataškavanja zlostavljanja u župi Sotin.

Hranić je održao konferenciju za tisak na kojoj je odbacio optužbe i kazao da je prijavio župnika Zlatka Rajčevca policiji, a nije ga maknuo iz Sotina jer je čekao optužnicu državnih tijela. Također, kazao je da Vatikan u svojoj istrazi o njegovim postupcima nije našao nikakve propuste.

Novosti su zaključile da je Hranić odgovorom neizravno sugerirao da je pokušao zataškati slučaj, te da je više vjerovao župniku nego prijaviteljima. Ostavio je župnika u službi u Sotinu i nakon što je navršio 75 godina zato da mu se ne “sruši svijet”.

Nova TV je u četvrtak objavila razgovor s 31-godišnjakinjom koja je bila žrtva dugogodišnjih zlostavljanja navedenog svećenika.

Kazala je da ju je svećenik počeo dodirivati kad je imala osam ili devet godina, što se intenziviralo kad je ušla u pubertet, te da je pokušala reći članovima obitelji što se događa, ali joj nisu povjerovali. U strahu se povukla u sebe, a s vremenom je oboljela od teške anoreksije i depresije. Preuzela je krivnju na sebe i pokušala suicid.

Iskustva s povjerenstvima

Hina je 6. ožujka poslala mailove na adrese 14 (nad)biskupija. Za dva do četiri dana dobila je odgovore od pet povjerenstava: iz Gospića, Hvara, Siska, Dubrovnika i Zadra, neka nisu uopće odgovorila, a za neke odgovore bilo je potrebno više od dva tjedna. Jedino s Povjerenstvom Zagrebačke nadbiskupije Hina nije uspjela uspostaviti nikakav kontakt.

Iz činjenice da su pri kontaktu korišteni brojevi telefona i mail adrese koje su na raspolaganju potencijalnim prijaviteljima, zaključuje se da uspostavljanja komunikacija može biti problem za žrtve.

Neka povjerenstva vidljivo su postavila kontakte na koje se žrtva može javiti, na prvoj stranici biskupije, poput onih u Varaždinu, Rijeci i Dubrovniku. Manji broj povjerenstava svoje kontakte drži na trećoj ili četvrtoj razini od naslovne stranice i vrlo ih je teško pronaći.

Veći broj voditelja povjerenstava odgovorio je da nisu upoznati s time je li (nad)biskup razgovarao sa žrtvama zlostavljanja, te predložio da novinar za to izravno pita (nad)biskupa.

Dojam je da je u nekim slučajevima počiniteljima pridana zaštita koju trebaju imati žrtve. Neki su u odgovoru sugerirali da mediji nerazmjerno više pritišću crkvu za probleme zlostavljanja, nego druge javne subjekte.

Ivo Lučić