Condura – paradigma hrvatske pomorske baštine

Croatoan otok i Croatoan Indijanci u Sjevernoj Karolini postali su poznati još 1590. kad je tu riječ na drvetu našla urezanu britanska ekspedicija koja je išla provjeriti stanje prve njihove kolonije u Sjevernoj Americi. Od kolonije nije bilo ni traga ni glasa. Sjevernije od Croatoana nalazi se, pak, poznata rijeka Potomac, a u blizini je svoje stanište imalo i pleme Powhatan, u čemu neki istraživači vide riječ – pohvatan. Još je zanimljivija sama indijanska tradicija koja u svojim predajama spominje bijele ljude sa zapada i naziva ih “Wissake Yunoki”, što se i izgovara vrlo slično riječima “visoki junaki”
U Brestu, u Francuskoj se od 11. do 17. srpnja održava Međunarodni festival mora i mornara koji će okupiti pomorce iz čitavoga svijeta i prikazati pomorsku tradiciju doslovce svih krajeva zemaljske kugle. Filipinci, primjerice, putuju već više od dvije godine da bi na svojim autohtonim plovilima u Brest uplovili na vrijeme. Prvi put će biti prikazana plovila naroda Tihoga oceana, a pružit će se i najcjelovitiji uvid i u pomorsku tradiciju sredozemnih naroda.
Upravo u tom dijelu do posebnog izražaja doći će i hrvatsko pomorstvo koje će se u Brestu predstaviti s jedanest različitih plovila, među kojima posebno mjesto zauzimaju falkuša, condura croatica, rovinjska batana, murterska gajeta, guc i drugi jadranski pomorski izumi.
Posebice je zanimljiva priča o conduri croatici, vrsti broda koju u svom opisu Hrvatske, spominje i car – pisac Konstantin Porfirogenet, autor djela “O upravljanju carstvom” koji u nabrajanju hrvatske vojne sile u doba kralja Tomislava navodi kako se ona na moru sastoji od “osmadeset sagena i stotinu condura”.
Ostaci upravo takvih brodica proveli su skoro tisuću godina u pijesku ninske lagune dok ih se najprije 1966. nije otkrilo, a zatim 1974. izvadilo na površinu. Tih se dana prigodom nedavno održane svečanosti u Ninu gdje je conduri prije odlaska u Brest priređen svojevrsni pozdrav, prisjetio i arheolog prof. dr. Zdenko Brusić koji je sudjelovao u tim događajima.
– Za Nin me doista puno toga veže, no najviše od svega me ipak veže nalaz broda, condure, za koji sam doznao još kao student, odnosno đak, od privlačkih sabunjara koji su tu vadili pijesak te rekli da se prigodom vađenja pijeska nalaze drveni ostaci. Kasnije sam otišao pregledati drvene ostatke i uskoro se pokazalo da je riječ o brodovima koji su metodom c-14 datirani u 11. stoljeće.
Vađenje condure
– Tada je u Zadru, u Institutu bio prof. Maštrović koji je podržavao sve naše akcije i kad je saznao da su brodovi iz 11. stoljeća on je bio sav sretan i nakon toga je krenulo polako istraživanje brodova. Oni su se odmah nazvali “condura croatica” iako tada hrvatska riječ nije bila baš simpatična vlasti, ali s obzirom na podtake koje smo imali mogli smo ih komotno tako nazvati, podsjetio je prof. Brusić brojne okupljene Ninjane i njihove goste.
Prije deset godina pristupilo se izradi replika condure croatice i načinjene su dvije od kojih je jedna usidrena na ulazu u grad Nin, a druga je ta koja će se pokazati na Festivalu u Brestu. Izrada replike koja je obavljena u Betini, zavičaju kalafata, uspjela je u potpunosti tako da condura ne samo da izgledom potpuno odgovara svom originalu nego ima i sve potrebne maritimne sposobnosti. Kako je u Ninu kazao prof. Brusić, condura danas predstavlja najbolje sačuvani brod na Sredozemlju iz toga vremena.
Condura je zacijelo nešto s čime se današnja Hrvatska može i treba pohvaliti pred ostalim pomorskim svijetom. Ipak, postoje još mnoge stranice hrvatske pomorske povijesti koje su nedovoljno poznate, slabo istražene, a javnosti kako domaćoj tako i stranoj, a često čak i onoj stručnoj – potpuno nepoznate.
Zaboravljeni Vice Bune
Jedan od primjera briljantnog hrvatskog pomorca, o kojem danas manje-više nitko ništa ni ne zna, a kamoli da se o njemu uči u školama, je i dubrovački kapetan Vice Bune (1559. – 1612.) Postoje mnoge indicije da je upravo on, a ne Quiros i Mendana prvi otrkio Solomonske otoke i Espiritu Santo. Djelomice tome u prilog govori i toponimija, koja je nekoliko stoljeća dok su ti otoci bili pod kolonijalnom vlašću Španjolske, Britanije i Njemačke bila na jezicima tih zemalja. Nakon osamostaljivanja na kartama su osvanula imena: Buka, Jame, Kolovrat, Sokolovi, Kolan, Owan, Japa, Mala i Vela Kula, Debeli, Matas, Palenta, Rava, Valun i mnogi drugi. Vice Bune je bio u španjolskoj službi kao guverner Filipina i odatle je lako mogao ploviti po Tihom oceanu i melanezijskom arhipelagu. Koliko su ga Španjolci cijenili govori i podatak da je bio i vicekralj u Meksiku.
Prilično se malo zna i o hrvatskim pomorcima koji su bili u arapskoj službi u vrijeme saracenske dominacije na Sredozemlju. Kad je Palermo bio centar islamske Sicilije, u vrijeme Idrisija, spominje se cijeli hrvatski kvart s posebno lijepom džamijom. O ovome je jednom prigodom govorio i predsjednik Mešihata Islamske zajednice muftija Ševko Omerbašić koji je spomenuo Hajrana Sakalibu, maršala na dvoru Abdurrahmana III. en Nasira, vojskovođu fatimidske vojske Abdulaha Džehvera Sakalibija i admirala flote Mudžahida Saklabija te zaključio da se “nije dogodilo u povijesti da je jedan narod imao svoje predstavnike na tako visokim položajima u islamskoj državi kao što je slučaj s Hrvatima”. Ti su položaji najčešće bili vezani uz pomorstvo.
Hrvatska oceanska plovidba?
O tome govore i istraživanja dr. Andrije Željka Lovrića s Instituta “Ruđer Bošković” koji je otkrio još tri hrvatska pomorca u arapskoj službi u vrijeme maurske vlasti na Pirenejskom poluotoku: Hadžiba Badra, Wadha el Amerija i Zoahira el Amerija.
Imena potonje dvojice kao da sama nameću otvaranje i najtabu teme hrvatskog pomorstva, a to je pitanje hrvatske oceanske plovidbe u pretkolumbovskim vremenima. Vjerojatno se kad je o tome riječ ipak previše skanjujemo jer su prije manje od jednog stoljeća vikinške i irske prekooceanske plovidbe smatrane običnim legendama, dok danas više nije tako. Premda za irske prekooceanske plovidbe nema još čvrstih materijalnih dokaza sve su prihvaćenije, dok o vikinškome otkriću Amerike više nema dvojbe otkada je norveški arheolog Helge Ingstad otkrio u sjevernom Newfoundlandu nalazište koje u potpunosti odgovara onome opisanom u sagama o Grenlanderu i Eriku Crvenom. U tim se sagama spominju, međutim, i ljudi Hvirtamana i zemlja Hvirtaland što zasad ne mora ništa značiti, ali to nije sve.
Croatoan otok i Croatoan Indijanci u Sjevernoj Karolini postali su poznati još 1590. kad je tu riječ na drvetu našla urezanu britanska ekspedicija koja je išla provjeriti stanje prve njihove kolonije u Sjevernoj Americi. Od kolonije nije bilo ni traga ni glasa. Sjevernije od Croatoana nalazi se, pak, poznata rijeka Potomac, a u blizini je svoje stanište imalo i pleme Powhatan, u čemu neki istraživači vide riječ – pohvatan. Još je zanimljivija sama indijanska tradicija koja u svojim predajama spominje bijele ljude sa zapada i naziva ih “Wissake Yunoki” što se i izgovara vrlo slično riječima “visoki junaki”.
Još je zanimljivji slijed događaja u Južnoj Americi. Naime, u brazilskoj pokrajini Bahia, a potom i u Paragvaju, u području nacionalnog parka Sierra de Amambay otkriveno je preko pedeset različitih natpisa u kamenu na nepoznatom pismu. Budući da se pojavila ideja da bi se i ovdje moglo raditi o vikinškoj plovidbi i runama, pozvani su stručnjaci iz Norveške koji su takvo mišljenje odbacili. Daljnja istaživanja je vršila dr. Branka Sušnik rodom Slovenka, koja je prva iznijela mogućnost da se radi o glagoljskim pismenima. Da je riječ o pismenima najsličnijima glagoljici svjedočili su i neki strani znanstvenici poput A. von Wutienaua u radu “Unexpected facts in ancient America”, kao i J. Stojko koji u tim natpisima vidi ukrajinsku predglagoljicu.
Hrvatsko zwizdoslovje
Podršku u hrvatskoj narodnoj predaji nalazimo u Veyskim povedama s otoka Krka gdje se izričito govori ne samo o oceanskoj plovidbi i kitolovu (Poveda od ćavjeneh kerolih tar orkaturih) nego i “ćavjeneh kerolih”, odnosno crvenim kraljima. Možda još i važnije od legendi, premda ne zaboravimo da su one stoljećima čuvale uspomenu na vikinško otkriće Amerike dok ga nije potvrdila arheologija, je izuzetno bogata pomorska i astronomska terminologija. Tako se u južnome dijelu Krka gdje je najduže sačuvan arhaični prahrvatski dijalekt veyska zajik poznaje 107 vlastitih originalnih nazivlja za razna nebeska tijela što svrstava taj dijalekt odmah iza arapskog jezika iz kojeg potječe većina današnjih astronomskih termina. Množina i razrađenost staročakavskog “zwyzdoslovja” upućuje da su ljudi koji su poznavali i rabili toliku količinu astronomskog znanja plovili i izvan Jadrana gdje se plovi uglavnom terestričkom navigacijom i višednevne plovidbe su rijetkost.
No uz poznavanje neba, išlo je i poznavanje Zemlje. Na veyskom zajiku postoje razrađeni i ponovno vlastiti i originalni nazivi za skoro sve krajeve svijeta, posebice one koji su dostupni morskim putom. Primjerice: Velemori (Sredozemlje), Semerna Kulap (Atlantik), Sion Kulap (Tihi ocean), Polnebje (Australija), Indre (Indija), Baršadyn (Sibir), Arta Baršyna (Aljaska), Hatya (Mala Azija), Štazemja (Palestina), Micamoryja (Arabija), Warmišireh (Abesinija) Artindran (Indokina), Skopje Semerne (Antili), Semerne Helami (Ande), Meymoryah (Kongo), Zdolnapont (Armenija) i mnogi drugi pri čemu je vidljivo da je riječ o nazivima koji nisu preuzimani iz drugih jezika i da se temelje na izuzetno arhaičnom prahrvatskom čakavskom dijalektu koji je bio sačuvan još samo u najizoliranijim selima na Krku, Batomaal i Štalucya.
Sve ovo svakako nam govori o izuzetno bogatoj pomorskoj tradiciji Hrvata koja se zasigurno posebice na području sjeverne Dalmacije, i Kvarnera ispreplela s onom ništa manje važnom starih Liburna. Ono što je svakako potrebno i čemu sudjelovanje na Festivalu mora i mornara u Brestu, nadajmo se, može pripomoći je intenziviranje istraživanja pomorskih tradicija i to primjenom eksperimentalnih metoda znanstveno utemeljenih, kao što je bila i izrada replike condure. Možda su svi jezični i ini tragovi koji bi upućivali na hrvatsku oceansku plovdibu i dostizanje američkih obala tek igra slučajnosti, no istražujući ih, a ne zanemarujući i apriorno odbacujući možda otkrijemo neke druge važne tragove naše pomorske baštine.