Chloe i zaposlenje donijeli su mi svjetlije dane

Nakon što sam dobila psa i zaposlenje sretnija sam nego ikad i mogu reći da mi u ovom trenutku zaista ništa ne nedostaje. Imam svoje prijatelje i roditelje koji me vole i podržavaju, imam posao koji me čini potpunom i ravnopravnom, i naravno Chloe koja mi je ipak iznad svega, kazala je Dolores
Jučerašnje tradicionalno obilježavanje Međunarodnog dana bijelog štapa ponovno je skrenulo pozornost javnosti na živote slijepih osoba, probudišvi među ljudima senzibilitet za njihove potrebe barem na jedan dan. O stvarnim potrebama slijepih osoba mnogo je toga rečeno, a činjenica je da im zdrave osobe, iako im ne mogu ostvariti njihovu jedinu želju, onu da vide, itekako mogu olakšati nemilosrdnu svakodnevnicu.
Novi život
Jednako tako, zahvaljujući županijskim i gradskim dužnosnicima te njihovom sluhu za sve invalidne, pa tako i slijepe osobe Zadarske županije, zadarska Udruga slijepih do sada je uspješno zaposlila sve svoje članove. Svi oni koji su na bilo koji način tome pridonijeli ni sami nisu svjesni koliko su zapravo veliku stvar učinili, kolikim su mladim životima dali smisao. Razumljivo je stoga da o tome može govoriti samo osoba kojoj se najveća životna želja ostvarila, da dobije posao.
Svoju radost s nama je podijelila dvadesetšestogodišnja Dolores Šamec, članica Udruge slijepih koja je među zadnjima dobila posao.
Dolores je prije potpunog gubitka vida bila visoko slabovidna, no kao sedamnaestogodišnjakinja dobila je očni tlak, nakon čega je bila primorana prihvatiti bolnu činjenicu da je potpuno slijepa. Nakon završetka osnovne škole za slijepe i slabovidne osobe u Zagrebu, stekla je zvanje grafičara u srednjoj školi za slijepe i slabovidne osobe u Osijeku te se vratila u svoj grad kako bi pronašla posao te, unatoč svojoj teškoj invalidnosti, nastavila normalno živjeti.
– Od završetka školovanja do zaposlenja prošlo je sedam godina. Bilo je to jako teško razdoblje, vrijeme u kojem sam se osjećala nemoćno i beskorisno, a znala sam da ne smije biti tako. Najviše bi me zaboljela činjenica da se nas, slijepe osobe, prečesto smatra potpuno beskorisnim, a bez da nam se uopće pruži prilika, priča Dolores napominjući kako je vožnja automobila, jedina aktivnost za koju slijepe osobe nisu sposobne.
U želji da proširi svoje sposobnosti te da i sebi i drugima dokaže, Dolores je uspješno završila i tečaj za medicinskog masera, a ubrzo nakon toga, točnije u prosincu 2006. godine, ponuđen joj je posao na centrali u Vodovodu, te od siječnja 2007. godine Dolores predano obavlja svoj posao.
– Najviše mi je pomogla naša udruga uporno se zalažući za naša prava, a zahvalna sam i velikom sluhu Grada Zadra, općenito u cilju zapošljavanja slijepih osoba te naravno Darku Kasapu, direktoru Vodovoda, koji me u konačnici i zaposlio. Ovaj posao je iz temelja promijenio moj život, konačno se osjećam samostalno i ravnopravno, a priširila sam i krug ljudi s kojima svakodnevno komuniciram, što itekako doprinosi resocijalizaciji svake invalidne osobe, kaže Dolores, dodavši kako se svakog jutra zbog posla budi s jednakim poletom i zadovoljstvom kao da je to njen prvi radni dan.
Zaposlenje je, prije svega, itekako popravilo i njezinu financijsku situaciju pomogavši joj u podmirivanju onih uobičajenih troškova kao i onih specifičnih troškova slijepih osoba. Sve te troškove, naravno, niti blizu ne može pokriti onaj sramotni dohodak za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 400 kuna za nezaposlene te 280 kuna za one slijepe osobe koje rade, ili su nekad radile ili, pak, čekaju posao.
Školovanje slijepih
Iako su u udruzi odavno izračunali kako je slijepoj osobi mjesečno potrebno minimalno 4.900 kuna samo za tuđu pomoć i njegu, oni bi bili zadovoljni i s 2.600 kuna, no unatoč brojnim peticijama i prosvjedima upućenima Vladi RH, situacija je iz godine u godinu jednaka.
Na sam spomen dohotka na tuđu njegu, Dolores se danas, nakon godina razočaranja, samo smije, dodavši kako se, najiskrenije, sada zapravo srami o tome i govoriti.
– Na koji način bilo koji čovjek, osobito ako je riječ o nezaposlenoj osobi, može živjeti s 280 ili 400 kuna mjesečno? To je smiješno uopće komentirati. Očito je da netko ne shvaća da su i slijepe osobe ljudi koji imaju jednake potrebe kao i svaka druga osoba, kazala je Dolores, dodavši kako je sretna okolnost što na lokalnoj razini stvari funkcioniraju znatno bolje nego na državnoj, a to dokazuje prethodno spomenuta velika zaposlenost slijepih osoba.
Kako kaže Dolores, najveći broj slijepih osoba zaposlen je na centralama, no ima i onih koji su završili fakultet i stekli zvanje profesora, a koji su se uz malo sreće uspjeli zaposliti i u svojoj struci.
– Dok sam se ja školovala morala sam napustiti Zadar kako bih pohađala školu za slijepe i slabovidne osobe, no do danas se puno toga napravilo na području integracije slijepih osoba. Pa tako mlade slijepe osobe danas pohađaju redovnu školu, a nerijetki se odlučuju i za studij što je jako pohvalno, govorila je Dolores, ne ispuštajući iz svoje lijeve ruke povodac mirnog labradora retrivera, koji je poslušno sjedio uz nogu svoje vlasnice, pozorno prateći svaki njen pokret.
Naime, Dolores je Zadranima možda poznata i otprije i to zahvaljujći svome psu vodiču, kako kaže, svojoj najboljoj prijateljici Chloe, od koje se već četiri godine ne odvaja. Dolores i Chloe poznate su jer, osim njih dvije, u Zadru postoji još samo jedan takav par, a kao razlog Dolores navodi zadarsku malu sredinu i neupućenost slijepih osoba u onu stvarnu pomoć koju bi im pas vodič pružio. Pametna labradorica Chloe ima šest godina te ju je nakon tri godine željnog iščekivanja Dolores i dobila, a kako kaže, bez Chloe ona danas ne bi mogla, jer ovaj pametni pas je njena svjetlost, njene oči, njen vid.
– Kad sam se odlučila za psa najprije sam u Zagrebu prošla obuku bijelog štapa, a nakon toga ispunila upitnik u želji za psom. Tri godine sam čekala na psa koji po temperamentu odgovara meni i ja njemu, a nakon toga sam prošla jednomjesečnu obuku u zagrebačkom Centru za školovanje pasa vodiča, nakon čega sam dobila Chloe koja je s instruktorom došla u Zadar kako bismo lakše učili trase i kako bi se Chloe privikla na novu sredinu, priča Dolores, napomenuvši kako je prosječni vijek pasa vodiča osam godina, te da nakon toga osoba ima pravo na dobivanje drugog psa.
Također, sve troškove školovanja psa plaća sponzor, a Dolores je u tom slučaju pomogao Siemens. Veterinarske joj usluge također plaća sam veterinar, a hranu za koju je mjesečno potrebno 420 kuna uz vitamine koji iznose 280 kuna, prve dvije godine je plaćao Hama centar, no trenutačno je bez sponzora. To je za Dolores trenutačno jedini problem, no nada se da će ga uz pomoć dobrih ljudi uskoro riješiti.
– U početku je bilo manjih problema s ulaskom u prodavaonice, autobuse i slično, no do danas nas većina poznaje i navikla se na nas. Naravno, uvijek bude neugodnih iskustava, a smiješno je da nekad znaju više prigovarati u prodavaonici posuđa nego u pekarnici. No, najviše me oraspoloži kada dođem bez Chloe negdje gdje me ljudi znaju pa onda svi pitaju za nju, tada sam najsretnija jer znam da je ljudi prihvaćaju, a to za mene neizmjerno mnogo znači, govorila je Dolores, dok je Chloe pratila svaki njen pokret ne skrivajući divljenje te glasnim lavežom pokazujući istodobno zaštitu i ljubomoru, u trenutku kada se u njezinoj blizini pojavi drugi pas.
– Nakon što sam dobila psa i zaposlenje sretnija sam nego ikad i mogu reći da mi u ovom trenutku zaista ništa ne nedostaje. Imam svoje prijatelje i roditelje koji me vole i podržavaju, imam posao koji me čini potpunom i ravnopravnom, i naravno Chloe, moju svjetlost koja mi je ipak iznad svega, kazala je naposljetku Dolores.