Brak se sklapao iz ljubavi, ne iz interesa

Kod mladenke su svatovi dobili cvjetove koje su stavljali na rever, a u pijat bi stavili novce. To je zapravo bio jedini trošak koji su gosti na vjenčanjima prije osamdesetak godina imali. Nakon što su se svi svatovi spojili, išli bi u povorci do crkve. Običaj je bio da se nikad ne ide u crkvu istim putem kojim se došlo do mladenke. To je vjerojatno bilo povezano s nekim praznovjerjem, kaže lala Uči
U Ogranku Arbanasi zadarske Gradske knjižnice do sutra je otvorena izložba fotografija koje je prikupio Bernard Kotlar, pod nazivom “Arbanaška vjenčanja iz prašnih albuma”. Ove stare, većinom crno-bijele fotografije prikazuju četrdesetak arbanaških obitelji u njihovom najsvečanijem izdanju te svjedoče o tome kako se nekad vjenčavalo i pirovalo u Arbanasima. Nešto više o tadašnjim običajima saznali smo iz prve ruke, od 78-godišnjeg Petra Učija Perovića, kojeg Arbanasi s poštovanjem zovu lala Uči (lala = barba, stric).
Ljubav se rađala kod bunara
Lala Uči nam je pričao svoje dojmove sa starih arbanaških vjenčanja na kojima je nerijetko bio i kum.
Mnogo se toga od tada promijenilo, počevši od samog upoznavanja i zaljubljivanja.
– Mladi su se uglavnom upoznavali na plesu, uz laganu muziku, valcer ili tango. Onda se uz muziku moglo razgovarati i upoznavati, danas je to preglasno, priča lala Uči.
Kako kaže, u još starija doba upoznavali su se kod bunara.
– U to vrijeme se voda u kuće nosila iz bunara, što su najčešće radile djevojke. Praznu kantu bi nosile pod rukom, a punu na glavi. Sa strane bi ih momci gledali, ali su toliko poštovanja prema njima uvijek imali da im ni slučajno ne bi “ulećivali”. I one su uvijek bile ponosne, pa bi ih pogledavale potajno. Nekad su vodu koju su uzele iz bunara prolijevale iza ugla kako bi se opet mogle prošetati momcima ispred nosa, kaže lala Uči.
Sve bi ostalo samo na pogledavanju dok se ne bi službeno upoznali preko susjeda, prijatelja ili rođaka.
Tada su se, po riječima lala Učija, zaista vjenčavali iz ljubavi, a ne iz interesa. Mladi su sami birali svoje bračne drugove, ali su isto bili pod pritiskom roditelja da se što prije vjenčaju jer “bolje se udaj dok je svekrva živa da ti čuva djecu dok ti radiš u polju”, govorili su djevojkama.
– Tad su se vjenčavali mlađi nego u današnje vrijeme. Znalo se reći “Marendati i oženiti se, nikad nije rano”. Moj djed se, na primjer, oženio sa 17, dok je baba imala 18 godina. Ipak, starom curom su se smatrale tek one koje se nisu udale prije tridesete, govori on.
I dok danas mladenci isključuju roditelje iz mnogih stvari vezanih za najvažniji dan u njihovom životu, posebice iz čina zaruka, onda je to bilo sasvim suprotno.
– Djevojku se išlo prositi zajedno s roditeljima kod njezine obitelji. Tada bi se odmah odredio datum vjenčanja. Svaku nedjelju tri tjedna prije tog datuma, župnik bi za vrijeme mise u napovijedi obavijestio puk da se taj par ženi i rekao svima da su, ako znaju kakve prepreke tom vjenčanju, to dužni reći. Rijetko se to događalo, više je to bila najava jednog lijepog događaja, objašnjava lala Uči.
Posuđivali vitice i odjeću
Na vjenčanjima je bilo uglavnom pedesetak ljudi, a kad bi netko imao osamdeset uzvanika, s tim bi se pompozno hvalio. Kao i danas, onda su vjenčanja bila odraz ekonomskog statusa mladenca. Ipak, sve je bilo puno skromnije. Primjerice, neki su vjenčano prstenje sami izrađivali od srebrne kovanice od 5 lira.
– Oni najsiromašniji, što je bilo puno rjeđe, vjenčali bi se samo pred roditeljima i kumovima, prsten bi posuđivali samo za tu priliku, kao i odjeću. Samo veo se nikad nije posuđivao. No takvih vjenčanja je bilo manje, kaže lala Uči.
U češćim slučajevima, mladenci bi nosili novu odjeću.
– Mladenac bi kupio odijelo i smatralo se da mu je to odijelo za cijeli život. Govorilo se da će ga i pokopati u njemu. Svatovi bi se odjenuli što je svečanije moguće. Darovi su bili vrlo skromni. Kumovi bi kupili prstenje, a ostali svatovi torte, i to ako su dvoje ili više iz jedne obitelji. Ako ide samo jedan iz obitelji, ne bi donio ništa. Nisu se darivali novci i to je bilo bolje, prisjeća se.
Svatovi bi se skupili prvo u kući od mladoženje te bi krenuli pješice kod mladenke. Kako kaže lala Uči, malo karikirajući, nije bilo kolone automobila, limuzina i helikoptera.
Kod mladenke bi svatove dočekali puni stolovi pršuta sira, vina i likera koje su uglavnom sami radili jer ih nisu imali gdje kupiti. Ako se trebalo ići kod mladenke van Arbanasa, što je bilo rijetko, išlo bi se karovima.
– Kod mladenke su svatovi dobili cvjetove koje su stavljali na rever, a u pijat bi stavili novce. To je zapravo bio jedini trošak koji su gosti na vjenčanjima prije osamdesetak godina imali. Nakon što su se svi svatovi spojili, išli bi u povorci do crkve. Običaj je bio da se nikad ne ide u crkvu istim putem kojim se došlo do mladenke. To je vjerojatno bilo povezano s nekim praznovjerjem, kaže on.
Kako priča nadalje, u crkvi bi mladenku do oltara otpratio kum, a nakon čina vjenčanja bi na čelu povorke bili mladenci.
Crkva se nije ukrašavala mašnama i cvijećem ovako bogato kao danas. Eventualno bi ju krasio jedan cvijet, ali se posebna pozornost stavljala na klupu na kojoj su klečali mladenci. Prekrila bi se izvezenim prekrivačem i sve oko klupe bi se okitilo, a kumovi bi ispod jastučića, na koje su mladenci naslanjali ruke, ostavili nešto novca za osobu koja je za tu prigodu uredila crkvu.
Danas je brak generalna proba
Po završetku obreda, na izlazu iz crkve, kumovi bi bacali bijele bombone, konfete, koje bi nakon Drugog svjetskog rata jako teško nabavljali iz Italije. To bi djeca skupljala, sva sretna jer su rijetko jela bombone.
Nakon obreda uslijedio je pir i to kod mladoženje u kući. Nije bilo novaca za restorane. Ono što je danas isto rijetkost, na pir bi obavezno došao župnik koji ih je vjenčao, no otišao bi ranije jer nije želio biti prepreka zabavi i slobodnijem ponašanju.
– Nekad bi se svatovi nagurali u dvije prostorije, pa bi se oni koji su bili smješteni u prostoriju s mladencima, osjećali važnijima. Nije bilo puno mjesta, nije bilo ni instrumenata, ni plesanja, a opet je bilo veselije. Puno se pjevalo. Karakteristično za Arbanase, svi su dosta dobro pjevali. Bilo je i puno smijeha, pričali su se vicevi, šalilo se i sve skupa je bilo puno intimnije no danas, ističe lala Uči te dodaje da su pirevi trajali najduže do dva sata poslije ponoći.
Mladence nisu pratili kamerman i fotograf. Uspomene su dobro čuvali u srcima, a nekoliko dana nakon vjenčanja otišli bi u foto studio, jednako odjeveni, da dobiju tu jednu fotografiju za uspomenu.
Kako kaže lala Uči, vjenčanja po drugim djelovima grada su bila vrlo slična.
– Ipak, ono što nas Arbanase razlikuje od drugih jest to da smo uvijek poštivali žene. Muškarac je glava kuće, treba štiti obitelj, ali u smislu poštivanja, ona je iznad njega.
Drugdje se ženama dobacivalo, uletavalo, a negdje su čak žene hodale nekoliko koraka iza svojih muževa. Ovdje je to bilo nezamislivo, govori on i dodaje da su se i kumski odnosi jako poštivali, a za kumove bi se birali najbliži prijatelji. Nije postojalo kumstvo iz interesa.
Kako priča lala Uči, brak je za njega oduvijek bio svetinja, a vjenčanje čin u kojem obećaješ da ćeš s tom osobom dijeliti dobro i zlo.
– Vjenčanja su se s vremenom mijenjala kako se mijenjao standard, prilike i okolnosti. Promijenilo se i poimanje braka. Danas ljudi ulaze u brak svjesni da to i ne mora biti zauvijek, danas malo mogu trpjeti, razumjeti i oprostiti.
Prije se u brak ulazilo malo opreznije jer se znalo da nema rastave. Nije ni to uvijek bilo dobro, ako si na primjer u jako lošem braku. Ali danas se ide u drugu krajnost – kao da imaju generalnu probu, zaključuje lala Uči.

 VITICE PREDALI FAŠISTIMA

Za vrijeme svjetskih ratova se nije vjenčavalo. Mladići su bili po bojištima, a djevojke su ih čekale. U Prvom svjetskom ratu je čak i poginulo stotinjak Arbanasa. Kao da to nije bilo dovoljno teško, kako priča lala Uči, oni već vjenčani su svoje vitice bili dužni dati Talijanima u fašističkom pokretu Oro per la patria (Zlato za domovinu).
– Fašisti su prikupljali zlato kako bi platili Englezima prolaz kroz Sueski kanal, da bi imali otvoren put do svojih kolonija. Tako su svima uzimali vjenčano prstenje, a oni bi zauzvrat dobili željezno prstenje. Žene su posebno ljubomorno čuvale svoje vjenčano prstenje, a mojoj majci se bilo još teže odvojiti od njega jer je već bila udovica. Zato joj je njena majka, moja baba, dala svoj prsten da ga da Talijanima, kako bi ona sačuvala svoj kao uspomenu na pokojnog muža. Naravno, dobro ga je sakrila i nije ga nosila na ruci da netko ne bi vidio da ga nije predala Talijanima, ispričao je lala Uči.

 “DOTA 12” I “DOTA 8”

Svako vjenčanje je bilo nezamislivo bez dote, tj. djevojačkog miraza, spreme za udaju. Dotu je uglavnom sačinjavala posteljina, ručnici ili odjeća.
U Arbanasima je dotu u slamnatoj košari u kuću mladoženje nosila mladenkina teta ili rodica i to dan prije vjenčanja kako bi je ukućani i susjedi mogli pregledati. Mladenke su se uvijek dičile svojom dotom jer su davale svoje najbolje, ručno rađene komade. Veličina dote je bila različita ovisno o tome da li mladenka dolazi iz bogate ili siromašne obitelji.
Bogatije su tako spremale tzv. “Dotu 12”, koju je sačinjvalo po 12 komada plahti, jastučnica, ručnika, rublja…; a siromašnije su spremale “Dotu 8”.

 “MAJKO, VIŠE NISAM NEVINA”

Jedan od, u današnje vrijeme, nepojmljivih običaja vezanih za arbanaška vjenčanja odnosi se na mladenkinu majku. Jedna od onih što na današnjim vjenčanjima u crkvi pusti najviše suza radosnica, tada u crkvi uopće nije ni bila.
Kako je ispričao Bernard Kotlart, vjerni sakupljač arbanaške baštine, mladenkina majka bi ostala u kući gdje bi skromno počastila susjede i daljnje rođake koji nisu bili pozvani na pir.
– Osim toga, sve do 60. – ih godina, mladenka svoju majku nije smjela vidjeti osam dana nakon vjenčanja. Pretpostavlja se da je to bilo zato što su se onda djevojke udavale nevine. Nakon prve bračne noći to vjerojatno više nisu bile pa ih bilo sram pojaviti se pred majkom. Pitam se koliko onda tek oca nisu vidjele, govori Kotlar kroz smijeh.