Bilo bi lijepo da jednog dana kad završimo akademiju dođemo raditi u svoj grad

Paolu smo prije dva tjedna gledali kao Kunigundu, djevojku “Candideovu” u istoimenoj predstavi Teatra ‘VeRRdi’ a odmah potom i u drugoj premijeri zadarskoga glumišta, “Stoše od Foše” HNK zadar, gdje je glumila mlađu Stošinu kći Pavicu/Silvio je u “Stoši od Foše” glumio Stošinog pomalo retardiranog sina Pina, prije toga igrao je u “Kurvama” Kazališne radionice HNK, a dosad smo ga često gledali u predstavama Kazališne udruge ‘Igrajmo se’, u školskim predstavama na Lidranu…
Nedavno premijerno izvedena “Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica” predstavila nam je polaznike Glumačke radionice HNK Zadar, Vinka Radovčića, Paolu Slavicu i Silvia Mumelaša. Prije same izvedbe predstavili smo Vinka Radovčića, a u ovom ‘Donatu’ vam donosimo razgovor s Paolom i Silviom.
Paola Slavica prošle godine je završila gimnaziju Vladimir Nazor, te se pokušala upisati na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Jedan neuspjeh je ne obeshrabruje, dapače ove godine namjerava ponovno pokušati, a misli kako bi joj uspjeh u zadarskoj verziji Kate Kapularice mogao biti od pomoći.
Silvio će, pak, kroz neko vrijeme završiti Gimnaziju Franje Petrića, a na državnoj maturi prijavio je geografiju. Kaže kako je još uvijek u traganju, a svakako bi volio nastaviti baviti se glumom.
– Lijep je to i krasan posao, ali i težak, kaže Silvio. Paola dodaje kako je talent možda deset posto, a sve ostalo red, rad i disciplina.
“Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica” je postigla velik uspjeh, pobravši izuzetno pozitivne kritike. Je li ovo odskočna daska za vas dvoje?
– Paola i Silvio: Ako ovo nije, onda ne znam što je. U principu bi trebao biti jedan iskorak naprijed. To što smo dobili pohvale sigurno nešto znači. Trudili smo se i trud se isplatio.
Kako ste uopće došli do kazališnih dasaka?
– Paola: Bila je audicija za “Priče iz 1001 noći”, te ujedno za radionicu Jasne Ančić. Bilo je poželjno spremiti monolog od minimalno pet minuta. Na audiciju se javilo oko 150 kandidata i moram priznati da sam bila jako iznenađena. Moram naglasiti da sam najprije išla na dramsku kod Sanje Zalović. Dakle, imala sam monolog koji sam sama smislila i bila sam primljena za predstavu i klasu. Najesen je krenula radionica kod Jasne, u početku nas je bilo dosta, pa se pomalo pročistilo. I Jasna i Mirko su nas vodili. S vremenom su neki novi došli, a na koncu od stare klase smo ostali Silvio, Vinko, Josipa i ja.
Preko audicija do uloga
– Silvio: Ja sam u kazalištu prisutan od osme godine, u kazališnoj udruzi ‘Igrajmo se’. Bili smo u HKK, pa se odvojili… Ostao sam kod Matije Šango Šimurina, prijavila nas je na tu istu audiciju o kojoj je Paola pričala, te sam u “Priči iz 1001 noći” radio kao statist. Najesen je krenula radionica, a onda i audicija za “Kurve”. Zanimljiva uloga, glumio sam engleskog poručnika u suknjici… Nakon te predstave Jasna je odlučila nas troje uzeti za “Stošu od Foše”…
Kako se Vama osobno svidjela Stoše od Foše, adaptacija jednog dubrovačkog teksta na stari zadarski?
– Paola: Činjenica je da je jezik stvarno postojao, te se s vremenom izgubio..
– Silvio: Identitet grada postoji, a ova predstava ga je na izvanredan način otkrila. Kad je riječ o adaptaciji, ja sam svakako za.
– Paola i Silvio: Adaptacija ovog teksta je bila dobra stvar. Lijepo je što smo proživjeli jedan dio toga, makar u predstavi.
Silvio, tijekom rada na predstavi kontinuirano si izbivao iz škole, odnosno morao kombinirati jedno i drugo?
– Svakako bih se zahvalio i školi i ansamblu. Bilo je trenutaka kad sam morao izlaziti iz škole kako bih stigao na probu, a s druge strane nekad bih izlazio s probe kako bih prispio u školu. Tako da sam doista zahvalan i jednima i drugima.
Ti si Paola, pak, istovremeno pripremala Stošu od Foše i Candide?
– Tako je, paralelno su išle pripreme za jednu i drugu predstavu i moram priznati kako je bilo naporno. Poesebno zadnja dva tjedna. U kinu ‘Pobjeda’ je krenula kao amaterska radionica. Mislim da ćemo se s tom predstavom prijaviti na amaterske festivale.
Tijekom predstave radili ste s našim poznatim redateljem Draženom Ferenčinom. Kakvo iskustvo nosite?
– Paola: U početku sam imala malu tremu. Bilo me pomalo strah kako ću se naći, kako će nas primiti… No, bio je maksimaln korektan i strpljiv. Uvijek smo mogli pitati što nas zanima, a on je uvijek imao savjet za nas. Bilo je veselo, kao na pozornici.
Završiti srednju pa pokušati na Akademiju
– Silvio: Stekao sam dojam da je pristupačan, čovjek koji će te primiti i dati ti savjet. U početku je iz nas malo izvlačio, dao je da sami kreiramo svoje likove, a onda je on to sve uredio. Pustio nas je da igramo kakoa je to nama najugodnije.
Što dalje, nove predstave, izvedbe Stoše…?
– Paola: Jasna nam je rekla da bi odmah nastavila s radionicama. Planiram se dobro pripremiti za akademiju. Radim honorarno na Radiju 057 dječje programe i namjeravam se i tome malo više posvetiti. Što se tiče Stoše, ovdje će sigurno biti izvedbe, a hoćemo li gostovati to nam nije još najavljeno.
– Silvio: Namjeravam se posvetiti maturi i završetku škole, tako da za rad neću imati puno vremena. No, svakako predstave koje su izvođene, Kurve i Stoše od Foše.
HNK Zadar već neko vrijeme izvodi vlastite produkcije. S druge strane Artikultura, odnosno Teatro Verrdi ima svoj intenzivan program, a godinama je tu Kazališna udruga ‘Igrajmo se’. Kako gledate na razvoj kazališne scene u Zadru?
– Paola: Jako me veseli taj razvoj kazališne scene. Mislim da se time otvara mnogo putova za mlade.
– Silvio: Lijepo je da se Zadar otvara novim putevima. I da ova izvedbena umjetnost nije u nekoj ksenofobičnoj sredini, kako bi se kazalište proširilo na šire mase. Da kazalište bude ogledalo mjesta.
– Paola: Bilo bi lijepo da jednog dana kad završimo akademiju dođemo raditi u svoj grad.