Aras: Kazalište se ne može tretirati kao privatna firma

Ako ćemo iskreno, ja bih volio da je Morana Foretić prošla za ravnateljicu. Mislim da bi to bio pravi stručni, progresivni, akademski izbor, pun kazališnog naboja i strukture, ali naše društvo, izgleda, još nije zrelo za preuzimanje visokih standarda. Čini mi se da je Iris sposobna pronaći ravnotežu između potreba osnivača i ansambla, vjerujem u njene sposobnosti, ali ne bih stavljao ruku u vatru… (ne poznajem je toliko)
Jure Aras odgovara na pitanja koja su mu čitatelji Zadarskog lista postavili na portalu www.zadarskilist.hr.
* Ma koji si ti? (Štrumfeta)
– Misliš fizički ili metafizički? Ako misliš da sam potpuno beznačajan da bi me tko pitao za mišljenje u novinama možda bi ti mogao dati za pravo – mislim da ima puno važnijih osoba i pitanja na koje bi trebali dati odgovore u ovom društvu, ali kako je ionako sve magla i floskula možemo se zabavljati i u beznačajnosti tražiti značaj. Ako te stvarno zanima tko sam, to je lako provjeriti u ovo digitalno doba informacije i interneta, ali ti bi možda sve na dlanu… Pa dobro, nije loše za početak da se i predstavim… Sin, otac, suprug. Profesionalno, zadnjih petnaest godina: glumac (prvenstveno u Kazalištu lutaka Zadar, ako mogu i šire – volim eksperimentirati), osnivač umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, kazališni, umjetnički i tehnički producent…, čitaš li ti ovo sada uopće ili je to bilo pitanje koje ne traži odgovor… Štrumfeta???
Nema nade za lutkare
* Dobro stvarno, kad ćemo više na pivo? (Gumeni)
– Ej Guma… Prvo će nam ovaj turbo program rada u kinu Pobjeda pojesti svu energiju i vrijeme, to će potrajati koju godinu pa ćeš se oženiti, dobiti djecu pa nećeš baš izlaziti, a onda će te puknuti da se vratiš u mladost, ali ja ću tada konačno odlučiti postati ozbiljan pa te neću moći pratiti… Tako mi se čini da ćemo neku ležernu pivu popiti kada budemo kao tvoj i moj stari sada; lagano mura, balote, poznati lokali, sunčane šetnje, komentiranja, sjećanja… Što ti se čini…? Možda bi bilo bolje da se slučajno sretnemo na nekom aerodromu za interplanetarna putovanja, kao izaslanici poštenih jedinki ljudskog roda za primjer malim svemirskim pionirima… Čisto sumnjam.
* Kako postati lutkar u vašem kazalištu? Iva
– Pa ne nadaj se previše (ako je pitanje motivirano osobnom željom), jer se bojim da se ansambl neće baš previše povećavati, iako bi trebao. Osim toga, vremena su se promijenila, sada su već dvije generacije diplomiranih lutkara izašle s osječke akademije i čini se da to čak dokida potrebu za audicijom… Nadam se da će Kazalište lutaka Zadar u novoj zgradi organizirati prostor edukacije koji bi mogao regrutirati mlađi zadarski potencijal u lutkarski svijet. Iako mi lokalpatriotizam nije neka spika, osjećaj zajedništva i pripadnosti plemenu daje suludu energiju koja je (u našem poslu, kao i u ratu) dobar preduvjet uspjeha. Konačno, Kazalište lutaka Zadar je tradicionalno bilo najjači rasadnik lutkara za cijelu Hrvatsku i tu bi tradiciju trebalo održati. Ali kao i s košarkom, bit će sve manje Zadrana, počet ćemo se kupovati i prodavati, samo da je barem za iste pare… No, da odgovorim? Ili školovanjem na akademijama ili kroz seminare (ako ih bude) ili bavljenjem kazališnim amaterizmom pa te možda netko prepozna…
* Kada će neki novi projekt teatra Verdi? Lucija
– Teatro VeRRdi se trenutačno troši u produciranju dijela programa Artikulture u kinu Pobjeda, što je također projekt po sebi i nov je. Ali mene isto zanima predstava kao projekt. To s Pobjedom s jedne strane uzima vrijeme i energiju, ali stvara i potencijal tako da su u planu dvije, čak do četiri moguće predstave, premijere do kraja godine. Taj rad ovisi o napretku koji bi bio ostvaren kroz radionice i druženja, samo što su one plod potencijala, ljudskog i tehničkog, a ne koncepcijskog. Više su motivirane željom da se glumi, da se rade predstave, nego da se problematizira nešto. To je odlično i normalno, samo sam ja malo prezasićen obzirom da godišnje izađem na scenu pred publiku dvjestotinjak puta pa k tome još i probe pa 3-4 nove predstave i tako već godinama… Moj osobni angažman u kreativnom smislu je pomalo zatomljen. Motivira me problematiziranje, tematiziranje, estetiziranje, ali ako ciljaš na nešto kao Nulovanje u pristupu – nešto sam počeo pa stao. Kada? Ove godine nadam se. Ma bit će.
Nikad nisam htio biti ravnatelj
* Zašto se nisi kandidirao za ravnatelja Kazališta lutaka? Ante
– Nemam ni motivaciju ni uvjeta. Osim toga, ne želim biti ravnatelj, nego glumac ili tome slično. Ona afera s mojom ponudom da budem v.d. ravnatelja bila je motivirana mojim shvaćanjem ozbiljnosti situacije obzirom da je Šimunić decidirano izjavio da podnosi ostavku i da ga ništa ne može natjerati da promijeni mišljenje (ipak je ostao još nekoliko mjeseci), a bili smo u fazi finalnih potpisivanja ugovora prema završetku zgrade i stvaranja koncepta otvaranja iste te su ozbiljni pregovori s ozbiljnim redateljima došli u pitanje… – mislim da su ti dogovori u međuvremenu i propali. Moja je namjera bila samo premostiti razdoblje između dva ravnatelja. Doduše, dogodilo se vezivanje pojma uz ime: ravnatelj + Jure Aras. Rekli su mi da to neki namjerno rade kao model za uspjeh.
* Poznaješ li otprije novu ravnateljicu i što misliš o njoj? Mijo
– Iris poznajem samo kao osobu koja je radila u našem kazalištu prije desetak ili petnaest godina na mjestu marketinga ili propagande – ne znam točno kako se to mjesto administrativno zvalo. Oboje smo bili jako mladi, dvadesetak godina i iz tog odnosa ne bih mogao puno zaključiti. Međutim, to je bilo vrijeme kada smo imali posljednjeg suvislog i sposobnog ravnatelja, zapravo ravnateljicu Veru Stipčević koja ju je i zaposlila, tada smo dobro radili i to joj je sigurno referenca. Ako ćemo iskreno, ja bih volio da je Morana Foretić prošla za ravnateljicu. Mislim da bi to bio pravi stručni, progresivni, akademski izbor, pun kazališnog naboja i strukture, ali naše društvo izgleda još nije zrelo za preuzimanje visokih standarda. Čini mi se da je Iris sposobna pronaći ravnotežu između potreba osnivača i ansambla, vjerujem u njene sposobnosti, ali ne bih stavljao ruku u vatru… (ne poznajem je toliko). Sretno Iris – ne daj se nagovoriti na tretman kazališta kao privatne firme – mi smo javni sektor i kulturno dobro i zato se ne smijemo gubiti na načelu tržišnog gospodarstva, jer zaraditi nećemo, a izgubit ćemo ideal kazališne umjetnosti. Ako želimo biti grad, moramo biti svjesni svojih kulturnih i umjetničkih vrijednosti…
* Hoćeš li se natjecati za mjesto umjetničkog ravnatelja KLZ-a bude li takvog izbora? Helena
– Takvog izbora mora biti! Neću se natjecati, možda za desetak godina ili pred penziju da si poboljšam koeficjent. Sad bih se malo budalaštinama bavio (samo nikako da stignem). Predlagat ću i inzistirati za to mjesto neke osobe, ali da ne prejudiciram stvari neću o imenima…
* Kako komentiraš Šimunićev odlazak u politiku? Bibinjac
– Nadam se da će probleme svog mjesta razumjeti bolje od kazališta…
I nadam se, inače, da će se politikom početi baviti stručniji i ozbiljniji ljudi…
* Kad će neka zadarska kazališna predstava doživiti premijeru u kinu Pobjeda? Silvana
– Kino Pobjeda, odnosno projekt Artikultura je projekt koji se prebrzo i preintenzivno događa. To je dokaz kolika je potreba u Zadru bila za nečim takvim. Nama koji smo u špici organizacije nije nimalo lako, cijeli proces koordinirati i usmjeravati. Prostor, iako je u njega uloženo energije, sredstava i opreme još uvijek nije adekvatno opremljen za kvalitetan kazališni rad, tako da se stvari događaju paralelno. S jedne strane gradi se tehnički, s druge organiziraju programi, a s treće rade probe za novu predstavu. Da, bit će premijera minimalno jedne kazališne predstave do kraja godine i također glumačke radionice koje će organizirati novi potencijal, ali o konkretnim terminima i naslovima iz ranije navedenih razloga ne mogu govoriti. Osim toga, iako tehnički, Skupina trećeg geografskog rizika s Predstavom bez imena nije imala premijeru u kinu Pobjeda (već u privatnoj kući na Plovaniji) može se smatrati da je to ipak jedan zadarski kazališni premijerni hit ove sezone koji se repertoarno izvodi u kinu Pobjeda.
* Zašto talijansko ime, a ne hrvatsko ime kazališta u Zadru? poznavatelj
– Evo, samo nek’ odgovorim na sljedeće pitanje za Lobela pa ću onda…
* Hoće li se nešto napraviti u Lobelovu čast osim opskurnih večeri poezije?
– Lobelovu čast!? Mislim da bi nas sve počastio raznim pogrdno-ciničnim epitetima, a opet bilo bi mu dirljivo da vidi koji je trag ostavio i koliko ljudi želi raditi nešto njemu u čast. Mene dira, ali ne znam koji bi to bio primjeren način. Sad, pitanje je; je li težište u pitanju na, napraviti u Lobelovu čast ili osim opskurnih večeri poezije protiv kojih ja nemam ništa i čijih je dio i društva te atmosfere on bio. Ja sam sudjelovao na prvoj i bilo mi je dobro – okupili se u velikom broju, sjetili se – gledali, slušali, pričali, zaplakali, zaplesali, ne puno popili, zapsovali, ali ničeg ružnog nije bilo. Kao što je u redu da se to radi, tako je u redu i da se to ne radi. U svakom slučaju odnos s Lobelom i njegovom smrću je odnos pojedinca sa samim sobom i ako se može kolektivno dijeliti i organizirati, kao društveni događaj, ja nisam taj.
* Zašto je osnivač teatra “VeRRdi” kad se zna da je prošlu zgradu HNK u Zadru osnovao Mihovil Klajić koji je bio Hrvat da bi se za vrijeme talijanske okupacije u Zadru promijenila u ime Giuseppe Verrdi? Zašto se pored toliko Hrvata i zaslužnih Zadrana koji zaslužuju ime kazališta u Zadru osniva talijanski teatar “VeRRdi”. Želi li se time širiti neka talijanska kultura u Zadru? Molimo vas da nam odgovorite na to pitanje. zadranin
– Ova godina je deseta godišnjica Teatra VeRRdi i konačno je to pitanje ozbiljno postavljeno, čak dva puta u intervjuima, tek nakon deset godina provokacija se uspjela izraziti. Ovo je dokaz da snaga klade valja i da se upornost isplati. Prva me to pitala moja mama, da zašto talijansko ime? Rekoh, zato mama, jer je to takva glupost da se nikako ne smije zaboraviti. Jednu su veličanstvenu zgradu (što vi kažete HNK – iako to nikada nije bila, prvo Novo kazalište, onda Teatro Verdi kao izraz iredente – barem mi se čini – koga zanima nek čita prof. Maštrovića i kopa po arhivu i također nije ona napravljena za vrijeme neke tada nepostojeće hrvatske vlasti u Zadru pa je onda došla neka okupacija Italije, sve je to talijanska uprava bila…), dakle da su taj naš HNK koji je bio veći i bogatiji od, recimo, splitskog HNK, da su ga pogođenog jednom bombom i manje oštećenog prepustili raznim seljačkim i malograđanskim post ratnim pljačkanjima od strane i južnih i sjevernih žitelja, susjeda, Slavena, Hrvata čiji su potomci danas ponosni građani – Zadrani pa su tako u kaićima i karovima odnosili što se stiglo s jedne strane, a s druge ozbiljnijim transportima prenosili lustere u, recimo, splitski HNK itd. Iako je četrdesetosma, Tito, Italija, saveznici, potpisivanja, granice – Zadar, ipak je to izraz primitivizma i netolerancije koja se uvijek može prepoznati, jer se pali uvijek na isti okidač; nacionalnu, vjersku, rasnu i klasnu frustriranost – na kraju su ga sedamdesetih srušili. Tragedija ljudskog duha. Tolerancija, asimilacija, integracija, prosperitet, a ne rušenje. Toga moramo biti svjesni. Greške nisu da se ne bi činile, već da se ne bi ponavljale. Zato da ne bi zaboravili tu glupost i zato jer su rušenjem htjeli zatrti ime, baš zato da im postupak ne bude uspješan, baš zato nek’ ime preživi. Ako je nešto krivo onda ne smije biti uspješno – kriva i uspješna je smrtonosna bolest.
Ovo društvo se treba riješiti frustracije, kolektivno dobro udahnuti i izdahnuti, otpustiti i prihvatiti činjenicu da ovaj “poklonjeni grad Zadar” postoji duže od “Zadrana” i da su mu oblik i značaj dali uz Hrvate i Iliri, Grci, Rimljani, Bizant, Austrija, Ugarska, Francuska, Venecija i Italija pa i Srbi. U krajnjoj liniji uopće ne igramo talijanske tekstove (što ne znači da nećemo ako nam se svidi), ne igramo na talijanskom, ne tematiziramo Italiju i ne tražimo donacije s talijanske strane (što isto tako ne znači da ne bi prihvatili dobru lovu koja ne bi uvjetovala nešto sumnjivo).
* Zašto izlaziš u Zodijak? Mirko Fipić
– A ono… U Zodijaku se nekako ide do kraja; sve od trga, preko četiri kantuna, Gine, Borga, onda lijevo pa desno, dolje i nema dalje – isto tako na kraju večeri i natrag. Samo je lijevo, desno malo više izraženo… Ma ono, ja u principu ne “izlazim”, nego kad sam već vani, uglavnom zbog posla, onda navratim tamo da komuniciram malo, opustim se. Eto – odgovara mi glazba, neki ljudi. Ponekad me ispuni, a ponekad mi je dosadno pa ponekad čekam da se nešto dogodi, ali bude kao što Vili Matula kaže, dosadaništa, dosadaništa, dosadaništa i prazan odem doma sam sebi dosadan…
Crvenkapicu svladao tek nakon nekoliko godina
* Koja ti je najdraža uloga dosad? Mateo
– Ne znam… Volim uloge u dobrim predstavama, a u lošim predstavama ne volim sudjelovati bez obzira na ulogu. Ali evo za primjer, moja prva uloga s više od dvije rečenice bio je lovac Luka u Crvenkapici Vladimira Nazora. Gomila teksta pisanog u rimi, klasika. Ta je predstava napravljena 1949. godine i u originalu je održana do danas – samo se glumci mijenjaju i uloge prenose. Tako sam i ja preuzeo Luku 1995. i od onda ga igram repertoarno. Prvih nekoliko godina sam ga igrao s opterećenjem, loše i mrzio sam ga, a onda sam ga savladao, negdje pronašao i počeo uživati sve više i više. Vrhunac je bio prošlo ljeto kada smo na PIF (Međunarodni lutkarski festival) u Teatru ITD. u Zagrebu igrali Crvenkapicu, kao počasni gosti zatvaranja festivala s najstarijom živućom predstavom u Hrvatskoj. Doživjeli smo ovacije, što je bilo pomalo iznenađujuće obzirom da nema ništa spektakularno u toj predstavi, moglo bi se reći da je čak i pomalo dosadnjikava za današnje vrijeme. Ali valjda se ta energija posijana 1949. održala, s vremenom ojačala i našim veseljem i užitkom igre prevalila preko paravana i zapljusnula publiku koja nam je vratila istom mjerom. Eto to bi mi možda mogla biti najdraža uloga zato, jer sam s njom imao najvećih problema i uspio sam ih prevladati i pretvoriti u zadovoljstvo.
Mainstream HKK Zadra
* Imaš li u planu pokrenuti neku glumačku radionicu za mlade? Zaratinko
– Pa evo, sada ide glumačka radionica koju vodi Christian Suchy, redatelj i kazališni pedagog iz Beča, ali ona je internog karaktera, jer će biti tek nekoliko dana pa ne može podnijeti preveliki broj polaznika. Moguća je u lipnju produžena verzija koja bi onda bila oglašena i javnog karaktera, a ako ne tada, onda na jesen.
* Zašto Teatro Verdi ne napravi neku novu kazališnu predstavu? Laura
– Pa mislim da sam to već odgovorio kroz prošla pitanja.
* Što misliš o predstavama Hrvatske kazališne kuće Zadar? Koja ti je najdraža? Mirko
– Mislim da su dobre, drže mainstream, ali ga ne pogađaju do kraja. Nedostaje nekog naboja i autorstva. Jako dobre predstave se ne događaju često, valja imati i sreće, ali su u svakom slučaju dobre i profesionalne te ne podilaze u pristupu, što je jako važna činjenica. Jedina predstava koja ima autorski naboj je 1001 noć koja mi je zbog toga i najdraža.