Aralica: Ja sam u prvom redu Zadranin

Renomirani hrvatski književnk Ivan Aralica gostovao je u knjižari Verbum. Iako Aralici ovo nije prvo gostovanje u Zadru publika je i ovaj put dupkom napunila prostor knjižare željna da čuje ponešto o autobiografskoj prozi ovoga književnika, ali i o cijelom njegovom životnom putu. Ovo gostovanje potaknuto je i činjenicom da Aaralici izlazi zbirka djela u 35 svezaka u izdanju Školske knjige. Kako se ovaj književnik, rođen u Promini, isticao Zadraninom prvo pitanje bilo je vezano uz njegovu pripadnost.
– Od svih mjesta na kojima sam živio ja sam i Prominjac, i Drnišanin, i Kninjanin i u prvom redu ja sam Zadranin. Ne govorim to sada samo zato što sam tu među vama nego zato što sam vjerojatno jedan od rijetkih koji je odselio iz ovoga grada, ali sam zadržao zadarsko građanstvo i zadarsku registraciju, rekao je Aralica. A ostati u Zadru bila je jedna od najvećih životnih odluka koju je Aralica morao donijeti kada je počeo stvarati. Pitanje ostati u Zadru ili krenuti u Zagreb svjestan kako je teško afirmirati se u tada maloj sredini bila je njegova životna odluka.
– Kad sam odlučio pisati bio sam svjestan da se u Zadru teško afirmirati kao književnik. Tu je bilo sjajnih ljudi i pisaca koji su ostali u sjeni samo zato što su ostali vezani za ovaj grad. Bio sam svjestan da moj ostanak ovisi samo o tome hoću li uspjeti izdati knjigu kod nekog renomiranog izdavača u Zagrebu. To sam uspio i moja knjiga došla je u ruke Slobodana Novaka, a za vrijeme tiskanja donio sam i drugi rukopis. To je onda trajalo godinama izdavanje knjige, nije išlo tako brzo kao danas. Samo to je odlučilo da ostanem u Zadru i pokušam se afirmirati na ovom području, prisjetio se Aralica. Naravno ni tada nije bilo lako uspjeti kao književnik među svim velikim imenima koja su tada stvarala hrvatsku književnost. Glavno ime književne kritike bio je tada Igor Mandić koji je istupio s naslovom “Aralica nije varalica” što je omogućilo primanje Aralice u hrvatske književne krugove. Iako je Madnić i kasnije pisao o Aralici i to negativne kritike ovaj književnik, koji sebe naziva Zadraninom, već se afirmirao kao vrstan pisac kojega je prepoznala prije svega čitalačka publika. U razgovoru Aralica se osvrnuo i na vrijeme u kojem je stvarao kada izdati knjigu nije ovisilo samo o kvaliteti djela.
– Ne treba podcijeniti čitav niz pisaca koji su djelovali u to vrijeme, ali za afirmacju na nacionalnoj razini bila su potrebna dva faktora. Prvo se odnosilo na centralizaciju, centar je bio Zagreb i piscima s periferije bilo je teško uspjeti. Drugi faktor bila je generacija krugovaša koja je djelovala u to vrijeme i bila je isključiva prema onima koji su bili izvan njezina kruga. I sam sam se afirmirao tek onda kada je centralizam splasnuo i kada se raspala krugovaška generacija, prisjetio se Aralica. Osvrnuo se ponešto i na svoju početnu književnu edukaciju koja je zaslužna za izgradnju njegova stila. Kao najveće svoje književne uzore istaknuo je franjevce, a zatim Andrića. A zanimljivo je da slično kao što Andrić nikad nije htio govoriti o tragovima uzora u svojim djelima tako i Aralica spaljuje sve svoje bilješke kako jednom netko ne bi do besvjesti tražio tragove o tome na koji je način on stvarao. Kako je rekao Aralica, svatko tko se odluči stvarati mora sam u sebi pronaći ono što će ga na pisanje pokretati.
Kada se o Aralici govori neizostavno pitanje je i politika. Za njega se uvijek govorilo kako je on čovjek koji je predvidio pad Jugoslavije i stvaranje nezavisne Hrvatske. Nakon što ga je animatorica upitala što misli o tome koja je najveći problem Hrvata današnjice on je dao pomalo neobičan odgovor.
– Još od devedesetih duhovna guba našeg naroda jest što mi još nismo preboljeli komunizam. Sjećam se kada sam upoznao predsjednika i on mi je govorio o duhovnoj obnovi, tada to nisam tako shvaćao, ali kasnije sam spoznao da je on pogađao u samu bit stvari. Komunizam je ostavio toliki trag u svijesti naroda da je ta obnova prijeko potrebna, rekao je Aralica istaknuvši kako nikad nije požalio zbog ničega što je napisao iako je zbog svog pisanja često bio napadan.
Pisac je to, koji je preko povijesti predstavljao suvremenost, a njegov rad uvijek se temeljio na opsežnom istraživačkom radu. Kako je istaknuo, taj rad ponekad se sastojao od istraživanja povijesti, a ponekad od istraživanja sama sebe i svoje osobnosti. Na kraju svake svoje knjige Aralica ostavi jednu misao koja često bude sami sulkus čitavoga djela koje želi ostaviti čitatelju da ponese sa sobom.
Iako je do sada uvijek pisao priče o životima drugih prije par godina dlučio je pronaći zanimljive materijale i u svom životu. Tako su nastale i neke od njegovih autobiografskih proza, Sunce ili Runolist. U njima je na iskren način opisao i svoje teško djetinjstvo i ženu koja je zaslužna za to što je on postao to što jest, pisac. Radi se o časnoj sestri Domini iz reda Dominikanki koja se brinula za njega za vrijeme njegove bolesti u liječilištu u samostanu na Čiovu.
Zahvaljujući sjećanju na sestru Dominu susret je završio suzama ganuća. Naime moderatorica susreta Ines Grbić pročitala je pismo sestre Dolores Matić, vrhovne poglavarice sestara Dominikanki u Hrvatskoj koja se u pismu prisjetila sestre Domine, ali i zahvalila Aralici na njegovoj knjizi koja je inspiracija sestrama u tuzi. Tako je u pismu istaknula da sestrama, kada im nestane svjetlosti u životu, preporuče njegovu knjigu. Na tu izjavu suze nije mogla zadržati ni moderatorica, publika, ali ni Aralica. Za sam kraj jedna zanimljivost o Aralici, naime kako je napisao i u svojoj knjizi ovaj pisac uvijek piše namirisanih ruku, strogo čiste odjeće i smiren.

 ZADAH OCVALOG IMPERIJA

– Kad su počela zbivanja devedesetih godina s izdavačem i prijateljem Pavičićem bio sam u Murvici, jeo janjetinu ispod peke i u te večeri ja sam mu pričao što će se dogoditi devedesete. On mi je predložio da to napišem za Vijesnik u jednome serijalu. Pristao sam, ali sam rekao kako mi to mora dobro platiti. On je otišao u Zagreb i sve to dogovorio. Ja sam počeo pisati tu seriju pod naslovom “Zadah ocvalog imperija”. Kad je to počelo izlaziti i sam sam ostao zaprepašten odjekom tih članaka. Doživio sam s njima svašta. Uskoro je izdana i knjiga, prevedena na nekoliko jezika i to me ohrabrilo. Dolazio je rat, nevolja bijeda i onda sam nastavio pisati te oglede i pokušao proniknuti u ta zbivanja. Ti su me ogledi i doveli do predsjednika Tuđmana jer sam poslije doznao da bi oni svake subote uzeli te oglede i čitali ih kao nekakve mudrosti, prisjetio se Aralica.

 ČEKA NAS SVIJETLA BUDUĆNOST

– Znam da je ljudima sada teško, nemojte misliti da to podcjenjujem, ali u usporedbi sa svim onim što smo proživjeli to mi se čini kao sitnica i mogu vam reći da ćemo mi to preživjeti, komentirao je Aaralica krizu koja nas je zahvatila.