Nedjelja, 21. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

TEOLOGINJA I POVJESNIČARKA

Anna Maria Gruenfelder: Klečatelji? Nakane tih molitelja doista su bizarne. Analizirajmo ih malo

Autor: Mirjana Grce

27.08.2023. 10:23
Anna Maria Gruenfelder: Klečatelji? Nakane tih molitelja doista su bizarne. Analizirajmo ih malo

Foto: Davor Kovačević



Dr. Anna Maria Gruenfelder, austrijska katolička teologinja i povjesničarka, u Hrvatskoj, u Zagrebu živi i radi već pet desetljeća. Neko je vrijeme već u mirovini, no i dalje se bavi znanstvenim radom te je prošle godine za svoju knjigu »Sustigla ih Šoa: Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933. – 1945.)« primila jednu od godišnjih nagrada Saveza jevrejskih opština Srbije.


Razgovarali smo putem e-maila – o njezinim znanstvenim interesima i radovima, papi Franji, feminističkoj teološkoj misli, moliteljima na trgovima u nekim hrvatskim gradovima i drugim temama.


Službena dužnost


Prije svega vas želim pitati kojim se temama sada kao znanstvenica bavite?




– Još dok sam radila (u Austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu) dobila sam za službenu dužnost bavljenje radnom snagom koju je njemačka okupacijska vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (kao i diljem cijele poražene Jugoslavije) regrutirala za njemačku ratnu privredu. Godine 1999. i 2000.


Njemačka i Austrija su njihovim programima »Sjećanje – odgovornost za budućnost« odlučile isplatiti preživjelim bivšim radnicama i radnicima novčane naknade. Trebalo ih je pronalaziti i identificirati, a tijekom tih radova saslušala sam njihova sjećanja – dramatična, tragična, koja se moraju memorirati i sačuvati za mlade generacije kako bi ozbiljno shvatile odlučnost da se tako nešto nikad ne smije ponoviti.


Hrvatski Državni arhiv u Zagrebu postao mi je tijekom godina rada gotovo »drugi dnevni boravak«, a radila sam i u arhivima u Rijeci, Splitu, Bjelovaru i Sisku.


Godine 2007. izašla mi je knjiga o tome u zagrebačkom nakladnom poduzeću Srednja Europa pod naslovom »U radni stroj velikoga njemačkog Reicha!: Prisilni radnici i radnice iz Hrvatske« (na njemačkome je objavljena 2010. u Beču).


Pojedine aspekte, npr. austrijsku humanitarku Dianu Budisavljević (r. Obexer) predstavila sam u njezinom rodnom gradu, u Innsbrucku, gdje je ona do tada bila posve nepoznata.


Brigu za uspomenu na nju ondje je preuzeo »Spoj«, udruga pravoslavne omladine u Innsbrucku, jer je Diana Budisavljević spašavala djecu srpskih prisilnih radnika iz logora Jasenovac, Loborgrad, Stara Gradiška. Nataša Mataušić napisala je svoju doktorsku disertaciju o Diani Budisavljević – nepoznatoj heroini Drugoga svjetskog rata (Zagreb 2020.)


Sljedeća moja knjiga »izrasla je« također iz radova u Zagrebu, Rijeci i Splitu: »Sustigla ih Šoa: Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.)«.


I njihove sudbine – oko 200 židovskih izbjeglica iz Njemačke, Austrije, Češke, Poljske… od oko 5.000, koji su se duže zadržavali u Kraljevini Jugoslaviji, najprije prihvaćeni gostoljubivo, a od 1938. godine sve manje tolerirani i na kraju internirani – dijelile su sudbinu s hrvatskim i bosanskim Židovkama i Židovima – kao logoraši u ustaškim koncentracijskim logorima; od 1942. godine deportirani u logore smrti u Poljsku, ili pak – sretniji – u Talijanskoj Drugoj zoni, pa zatim u internaciji u Kraljevici i 1942./1943. u Kamporu, pa dijelom u partizanima u Lici, dijelom na Savezničkom području u Južnoj Italiji, u logorima El Shatt i drugima u sjevernoj Africi.


Neki su ostali u Jugoslaviji (neke sam imala sreću upoznati i čuti iz prve ruke). Giovanni Palatucci mi je izazov – te se o njemu dopisujem s talijanskim policijama u Goriziji (jer on je imenovan od pape Ivana Pavla II. zaštitnikom njihova posla). I ta je knjiga objavljena i na njemačkome jeziku u Beču.


Zatim sam izašla iz okvira, pa sam proučavala repatrijaciju jugoslavenskih Židova i Židovki, preživjelih iz raznih logora smrti, preživjelih i »Marševa smrti 1945.« Nedavno sam dovršila tekst koji povezuje moju užu domovinu – tromeđe Koruške/Furlanije/Slovenije s likom ljubljanskog biskupa (1929. – 1945.) dr. Grigorija Rožmana, rođenog iz ove moje austrijske Koruške.


Omiljen nije bio ni tamo – previše je »vukao« na slovensku stranu – ni u Ljubljani. Ljubljančani su mu zamjerili »tipično koroško poštimovstvo« (»želio svima ugoditi«), naročito pak što nije – poput nadbiskupa Stepinca, imao hrabrosti ostati 1945. u Ljubljani i izložiti se sudu (gdje je bio osuđen, u odsutnosti, na 18 godina zatvora i prisilni rad uz gubitak građanskih prava). Jedan gotovi tekst nameće mi nova pitanja, sretna sam zbog toga i nadam se da ću još dugo dobivati nadahnuća i nove ideje.



Ljudsko lice Crkve


Papa Franjo nedavno je napunio deset godina pontifikata. Kakav je vaš pogled na njegovo papinstvo? Što biste posebno izdvojili kao važno?


– Papa Franjo je svojom komunikativnošću osvojio srca ljudi i pojavljuje se kao simpatično, ljudsko lice Crkve. Njemu se opraštaju poneke nespretne izjave (poput: »razmnožavati se kao kunići« ili »tu i tamo neka ćuška neće škoditi«). Na početku pontifikata bilo je dosta tih »bisera«, pa bi se čovjek zapitao je li dobro čuo.


U nekim pitanjima pokazao je, međutim, da se iza otvorene, vedre fasade krije i prilično odlučan karakter, koji je očito nastupio u svoju službu s jasnim predodžbama.


Bio je izabran s nalogom da reformira Crkvu – strukturalno, ali prije svega i personalno. I krenuo je, a nisu svi potezi bili dobro primljeni (npr. neke kardinale ogrezle u financijske ili pedofilske skandale poslao je u »egzil«; po kazni je morao otići dugogodišnji osobni tajnik pokojnog pape emeritusa Benedikta XVI., Georg Gaenswein).


Onako kako se dao u reformu struktura Rimske kurije i u neke personalne smjene – vezane uz velike pedofilske skandale prouzročene čak od kardinala, tj. od vrha Crkve – tu je pokazivao i znanje, volju, odlučnost – uz potvrđenu empatiju za žrtve. Za to je, s pravom, pobrao pohvale – doduše i neprijatelje.


Kršćanske crkve su se »umorile«, izgubile svoj »sjaj«, svoju uvjerljivost (u tzv. »kršćanskoj Europi« islam je po brojčanosti druga na popisu vjeroispovijesti, u Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj), kao što su i imigranti iz islamskih zemalja velika i prepoznatljiva skupina (i briga za organe sigurnosti i socijalni život).


Kršćanske vjeroispovijesti mogle bi uskoro pasti na razinu manjinskih vjeroispovijesti – a već sada ih se sve manje doživljava kao istinsku pomoć za ljudske živote.


Drugi vatikanski sabor nije uspio učiniti Crkvu atraktivnijom, dinamičnijom za moderni svijet. Liturgijska reforma, bogoslužje ne na latinskom nego na nacionalnim jezicima, uključivanje laika u crkvene službe – sve to je započeto s velikim poletom, ali ubrzo je stalo, pa zatim krenulo »račjim hodom« odlučno natrag.


Sada je Papa navršio već 86 godina, zdravlje mu više nije na visini – vidi se po njemu da godine uzimaju svoj danak. U listopadu se treba održati Svjetska sinoda – biskupi cijeloga svijeta će i dalje morati tražiti reforme.


I to one u kojima je Papa do sada »vrludao« među: nema dogmatske prepreke, »moglo bi se«, »treba naći način« – sve do rezolutnog »nemoguće«; svećenički celibat, »žene« – a pod time se ne podrazumijeva žene imenovati u razne službe – to je učinjeno, i to je u redu.


No takvo rješenje nije rješenje za »žensko pitanje«. Zašto ženski spol zabranjuje per se svećeničko zaređenje? Znači: ženski spol, ženska tjelesnost je prepreka, drugačija od one muškog roda, drugo nešto, dakle, manje vrijedno? U tim diskusijama i teolozi najradije začepe uši.


Po vašem mišljenju suštinski iskorak Katoličke crkve bilo bi dopuštenje svećeničkog ređenja žena. Koje su tome zapreke, tradicija ili nešto drugo? Što o tome možete reći kao teologinja i povjesničarka?


– Zaređenje žena bilo bi taj suštinski iskorak – onda bi se moglo reći da je čovjek jednak u dvoje, kad »žensko« više nije ono što je drugotno i zato »nepodobno«.


Manihejski dualizam spolova bio je raširen u okruženju u kojem je nastalo kršćanstvo, a zadojeni su bili ne samo kršćanstvo nego antički »poganski« svijet, pa i židovstvo. Ovo antičko, pretkršćansko nasljeđe je duboko utjecalo na kršćanske tradicije.


Feminističke diskusije


Možete li nas sažeto uputiti u suvremenu feminističku teološku misao? Koje su teme aktualne?


– Moram reći da sam malo zapustila praćenje feminističkih diskusija, s izuzetkom rodnih – a tu vidim u teološkim krugovima u Hrvatskoj duboko nerazumijevanje za korijene rodne teorije.


Ona je rasla na matici nejednakosti žena u društvu, i razmišljanja su prodirala u dubinu, u pitanje u kojoj je mjeri rod doista društvena konstrukcija, ili bitak.


Simone de Beauvoir također nije rekla da je »rod« stvoren od društva, da društvo pravi žene nego da društvo utječe na pojam »ženskost«, »ženski spol«.


No hrvatski teolozi polemiziraju s konstrukcijama koje kao takve rijetko tko zastupa, i bore se protiv međunarodnih konvencija – Istanbulske!, kao da ona ugrožava opstanak svijeta.


Što po mom mišljenju feminizam danas čini važnim? To je njegov angažman – prijeko potreban angažman za suzbijanje femicida, za suradnju s ekološkim aktivistima, za suradnju s mirovnim pokretima i pokretima za zaštitu ljudskih prava.



Kako analizirate molitelje, klečatelje na glavnom zagrebačkom trgu i u još nekim gradovima, posebno njihove molitvene »nakane«? O tim moliteljima s jasnim ograđivanjem izjasnili su se poneki katolički laici, ali ne znam da smo čuli i službenu riječ Crkve, a ona je potrebna. »Takvo instrumentaliziranje vjere nije spojivo s kršćanstvom«, rekli ste u jednom prošlogodišnjem razgovoru.


– Nakane tih molitelja doista su bizarne, i njihove performanse voljela bih analizirati. Zašto se muškarci ugledaju u Majku Božju?


Zašto očekuju »autoritet u obitelji« dobiti nebeskom pomoći? Zar nisu u stanju stvoriti sami sebi autoritet – ako već misle da moraju imati autoritet, spada li to u njihovu predodžbu o »muškome«?


Stanovit korak unazad u neku duhovnost askeze poduzele su i druge »pobožne« skupine, kojih ima: poput neokatekumena i raznih karizmatičkih skupina.


Oni vjeruju da se Crkva od Drugog vatikanskog sabora previše prilagodila svijetu – a time žrtvovala povezanost s transcendentnošću. Drugim riječima, mnogima je Crkva previše svjetovna, pa se okreću prema njezi duhovnog, »unutarnjega života«. Dakle »iz krajnosti u krajnost«.


No Drugi vatikanski sabor je preporučio: »Čovjek je put Crkve«, čovjeku se Crkva mora posvetiti, pojedincima i čovječanstvu cijeloga svijeta. Službena Crkva, odnosno različiti njezini službenici pokazuju i različit stupanj svjetovnosti ili duhovnosti, tako da je mjesna Crkva – ona po župama – dosta raznolika, kakva je Crkva odvajkada bila. Bolje nego da sve prisili na uniformnost.


Pa neka i »klecavci« mole, ako misle da će na taj način stjecati autoritet, što ga nisu uspjeli stvoriti svojim životom i djelom – a svi ti »antiperformance« oko njih daju im značaj koji ni nemaju. Samo da se ne osile i teže utjecaju u Crkvi na druge vjernike. Sve dok drugima daju slobodu – neka mole.


U Hrvatskoj već nekoliko godina traje generacijska smjena biskupa. Što primjećujete da donose mlađi biskupi?


– Mlađi? Ne vidim toliko mladosti na pomolu, a za kvalitetu tih promjena ne bih dala svoju ruku u vatru. Oni koji su imenovani prije kraćeg ili dužeg vremena stasali su u Crkvi u godinama pape Benedikta XVI. A taj profil je morao biti biskup koji je hodajući »Kodeks kanonskog prava«; dok je papa Ivan Pavao II. imenovao biskupe koji su marijansku duhovnost njegovali kao srce katoličanstva.


Zreli katolik se ipak ne treba dati previše impresionirati tim pastirima koji njeguju svoje partikularne »hobije«. Riječki nadbiskup uspio je stvoriti si simpatije u velikome krugu ljudi, jer je čovjek Crkve – ali i čovjek, koji najprije vidi pred sobom drugog čovjeka.


Pridobivši srdaca svojih sugovornika, uspio je vrlo uvjerljivo tretirati i delikatne probleme s kojima se morao suočavati na početku svoje službe u Rijeci. Treba mu odati priznanje, ukazati podršku i razumijevanje. Nadam se da će novi zagrebački nadbiskup biti bar donekle otvoreniji, komunikativniji, manje »uštogljen« od njegova prethodnika (za sada sam još skeptična).


Moj unuk David


Sada ste u mirovini. Što vas ili tko vas posebno veseli?


– Moj unuk David, pa želim prenijeti njegovu poruku čitateljima Novoga lista, napose njegovim vršnjacima, koji žive na moru.



Ona glasi: »Ja sam David, imam 12 godina i jako volim more i prirodu. Najveći dio ljetnih praznika provodim na moru s obitelji, u malom ribarskom mjestu Klenovica.


Jako volim more i Jadran, mislim da bi svi ljudi trebali cijeniti i ne zagađivati naše more. Mnogi ljudi dolaze iz cijeloga svijeta da bi vidjeli ljepote naše hrvatske obale.


Svojim vršnjacima bih poručio da čuvaju naše lijepo more i da ga ne zagađuju iz razloga jer nam donosi zabavu, osvježenje, ribu i mnoge druge morske plodove.«