Ako dva dana nisam u dvorani, treći dan sam već lud

Bio sam među najboljim igračima Europe u ono vrijeme, a nisam osigurao egzistenciju kao igrač, nego sam otišao u trenerske vode i završio škole
Postoji jedan čovjek posvećen košarci, posve poseban po svojoj košarkaškoj povijesti u gradu koji se voli nazivati gradom košarke. U tom gradu od njega koliko znamo nitko nije odbio više vrhunskih klubova i propustio više košarkaških prigoda. Počevši za zadarske prilike ipak vrlo kasno, u košarkaškom smislu napravio je puno, bez obzira što njegova karijera ni izdaleka nije bila onakvom kakvom je mogla biti.
Željko Pribanović, ili jednostavno – Gaga, još je jedan od sportaša koji imaju čini nam se neobično zanimljivu sportsku priču. Čovjek koji je meteorski uzletio i kome je predviđana “strašna” košarkaška karijera, zaprepastio nas je jednoga dana davne 1985. godine, nakon što smo mu izgubili trag kada je bez medijske pompe vrlo mlad prestao igrati za prvi sastav Zadra, kad smo ga vidjeli u tada najučinkovitijoj tvrtki u bivšoj državi, zadarskom SAS-u, kako sjedi pored jednoga stroja nakon što mu je kompjuterski dao nalog što napraviti. Ali ni u SAS-u se Gaga nije zadržao pretjerano dugo već je otvorio Školu košarke i tako ponovo lancima ljubavi za košarku vezao svoju životnu sudbinu.
Otac Vam je bio odbojkaš – koji su vas sportovi u djetinjstvu zanimali, čime ste se bavili?
– Kao djeca smo praktički igrali sve sportove. Kako je koje svjetsko prvenstvo bilo, tako smo mi sami pravili igrališta i igrali. Od hokeja, sa štapovima i paštetom na cesti, do odbojke, rukometa, nogometa – sve se to improviziralo jer nije bilo sportskih terena kao danas.
Počeo u osmom razredu
Prve košarkaške korake napravili ste u osmom razredu, iako Vam je stariji brat Dragan bio također istaknuti košarkaš, tek 1973. godine, igrajući za OŠ Petar Preradović. Pokojni profesor Karlović lansirao Vas je u orbitu?
– Ne mogu reći da me je baš on lansirao. Na kontrolnom treningu za reprezentaciju škole gdje su bili većinom momci koji su bili u ondašnjoj školi košarke, uvjet je bio da se zna desni dvokorak, koji naravno nisam znao. Među 30 kandidata ostao sam s jednim školskim kolegom koji mi je to pokazivao u onoj maloj dvorani dok nisam došao na red. Odmah sam to napravio i dalje je sve išlo svojim tijekom – od školske ekipe do dalmatinskoga prvenstva, sve do finala Hrvatske gdje smo igrali s jakom momčadi kadeta Montinga, gdje sam nosio od starijega brata trenirku na kojoj je pisalo ZADAR, znojnice, malo se pravio važan. Ali sam imao tu sreću što su utakmicu gledali Mirko Novosel, trener koji je nadolazio, i jedan od najvećih stručnjaka za mlade talente, danas pokojni Vlatko Mamić.
Zaigrali ste za kadetsku reprezentaciju Hrvatske prije nego za bilo koji košarkaški klub.
– Nakon petnaestak dana došao je na školsku adresu poziv za kadetsku reprezentaciju Hrvatske, koja se okupljala na Badiji. Tamo smo odigrali dvije utakmice protiv jedne talijanske ekipe.
Učo Pulanić Vas je nakon toga priključio odmah juniorima Zadra.
– U to vrijeme nije bilo kadeta Zadra. Postojale su ženske i muške juniorske i seniorske ekipe. Budući da smo nas tri tada odskakali: Zlatko Petani, Ante Matulović i ja, a u isto vrijeme bili su u skladu s politikom kluba dovedeni visoki momci iz zadarskoga zaleđa, Petranović, Prodan iz Makarske, Štampalija iz Prvić Luke, sve dvometraši 59. godišta, Zadar je odlučio kandidirati se za domaćina finalnoga kadetskog prvenstva. Poklopilo se da smo igrali protiv kadeta Splita u finalu predigru susretu Zadar – Split. Za one starije poznavaoce košarke, ništa nije neobično kad kažem da je u to vrijeme dvorana znala biti i nekoliko sati prije utakmice puna.
Pred oko 4000 ljudi…
– …čak i više.
Osvojili ste 1974. titula kadetskog prvaka Jugoslavije također protiv Jugoplastike rezultatom 67:65, a Vi ste dali najviše, 22 koša. Zašto danas mladi nemaju prigodu igrati pred punim gledalištem – nekada je to bilo normalno, pogotovo u bivšoj juniorskoj ligi?
– Mislim da je to pogrešno i da zato mladi igrači slabije dolaze. Za jednog dečka kad igra pred tisuću do dvije tisuće ljudi to je jako važno, njemu radi adrenalin, savladava tremu i sve strahove. Tu pred publikom rađaju se igrači i pod hitno bi se trebalo uvesti da se takve predigre igraju. Ne mora to biti pola sata prije seniorske utakmice, ali bar sat vremena prije početka, jer će uvijek biti zainteresiranih koji će to htjeti pogledati.
Sjajna generacija
S nepunih 16 godina prof. Lucijan Valčić daje Vam mjesto u seniorima Zadra. Kako je bilo biti jedan od najmlađih u tada poslije NBA najsnažnijoj ligi svijeta?
– Danas to izgleda fantastično. A ja u to vrijeme tome nisam uopće pridavao pažnju, meni je sve to bilo nekako normalno, da me trener nakon Europskoga prvenstva u Ateni priključi seniorskoj ekipi gdje sam odradio pripreme i odigrao razne turnire, gdje sam bio među 16. Kad je počelo prvenstvo, bio sam izostavljen iz prvih 12 jer su u to vrijeme priprema reprezentativci i neki stariji bili izostavljeni, i bilo je mjesta za mladog igrača. Tijekom prvenstva u par susreta trener Valčić me uveo u igru, i to sam opravdao.
Na Balkanskom prvenstvu u Čačku postižete kao kadet 33 koša za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije u finalu protiv Bugarske za 91:85. Naslućuje se velika košarkaška karijera.
– Mogao sam postići puno više koševa, ali jednostavno nije bilo potrebe. Ne znam, to je bilo sve nekako drugačije, nitko nije trčao za koševima. Mene je išlo, dodavali su mi, dobro sam skakao u napadu. Žao mi je sad što nisam zabio dva poena na kraju kada sam prošetao pored koša, a mogao sam ga zabiti, jer bih ušao u jednu rubriku bivše Jugoslavije kao jedan od pet najboljih strijelaca na jednoj utakmici u juniorskoj reprezentaciji.
Na juniorskom Turniru socijalističkih zemalja 1976. u Jičinu najbolji ste igrač prvenstva, a na Europskom prvenstvu za juniore u Santiago de Campostellu u finalu pobjeđujete moćni SSSR. Bolji ste od mnogih igrača koji su već bili ili će tek biti proslavljeni.
– Taj turnir socijalističkih zemalja, možemo reći da je to skoro bilo prvenstvo svijeta jer pored Amerike socijalističke su zemlje uglavnom vodile glavnu riječ u košarci. Na prvenstvu u Santiago de Campostelli igrao sam sa supernadarenim igračima iz raznih zemalja – u Španjolskoj su u to vrijeme igrali Solozabal, Romay, Ituriaga, San Epifanio, danas izbornik grčke Janakis, a za SSSR je igrao Tkačenko, koji je došao s Olimpijade u Montrealu gdje je kao junior proglašen za najboljega igrača Olimpijade. Možete misliti kako je bio kvalitetan kada je to bio pored Kreše Ćosića, Žarmuhamedova i ostalih starih legendi.
Bio je tu i Belosteni.
– Imali su i Belostenia s 217, Lopatova s 207 cm, Tarakanova koji je bio poslije najbolji igrač Europe. San Epifanio je bio najbolji igrač Europe također, Janakis – u toj je generaciji bilo puno igrača koji su poslije napravili velike karijere.
Vjeran Zadru
Vaša možda najznačajnija utakmica za Zadar bila je protiv tadašnjega prvaka države Radničkoga, kada se radilo o ostanku u ligi a Vi ste uhvatili jednu loptu u napadu, te umjesto da iziđete izvan reketa, što je bilo očekivano, uz crtu ste se probili pod obruč, gdje ste bili faulirani i s dva slobodna bacanja riješili tu utakmicu.
– Fabulić je šutirao taj zadnji napad. Imao sam skok u napadu i reprezentativac Ivković me je faulirao. Tako sam imao dva bacanja na samom kraju utakmice jer je na semaforu bilo 0.0, utakmica je završila, a bilo je četiri i pol tisuće ljudi u dvorani. Imao sam onda nepunih 17 godina a to sam stavio kao da jedem jabuku. To mi je bilo nešto normalno. Tu utakmicu ekipa Zadra je šutirala 100% slobodna bacanja.
Vi ste imali pet od pet.
– Ante Matulović 4 od 4, Krešo Ćosić 2:2, Branko Skroče 6:6, ili 8:8, ne sjećam se točno. I s tom utakmicom smo izbjegli doigravanje za opstanak u ligi.
Trebali ste igrati u čačanskom Borcu, kada ga je vodio vjerojatno najbolji jugoslavenski trener, Aleksandar Nikolić.
– Nakon jedne moje ekspanzije naišao sam na zid nerazumijevanja trenera Pina Giergie. Ne znam zbog kojeg razloga, ali jednom se treneru jednostavno sviđaš, drugome ne. Revoltiran time otišao sam u bivšu JNA gdje su se igrala armijska prvenstva. U Gornji Milanovac, gdje smo bili Tomislav Matulović i ja u vojsci, jer sam bio mladog igrača i jer je Balkansko prvenstvo, gdje sam sve utakmice odigrao na veoma visokoj razini, bilo u Čačku, tadašnji njihov direktor kluba Aca Stefanović došao je za vrijeme tih igara i privolio me da potpišem budući da je tada njihov trener bio Aca Nikolić, “tata” svih trenera u bivšoj Jugoslaviji – nije za ništa ušao u Hall of fame.
Ali niste za njih zaigrali.
– Povukao sam potpis uz neka obećanja nakon sastanka Uprave KK Zadar sa mnom, nastavio igrati za Zadar, ali tada se desio taj blackout, umjesto da me nagrade što sam ostao vjeran Zadru, zatvorila su mi se vrata i počelo me se ignorirati i ne stavljati u igru.
Giergia Vam je pretpostavljao neke druge igrače, a čuli smo priču da je jedino Vas zagrlio i išao s Vama tako po rivi?
– Pino je povijesna osoba ovoga grada, jedan od najvećih košarkaša bivše Jugoslavije i tu mu skidam kapu. I kao trener on je dobar, ali svaki trener ima svoj način, i nemam mu što zamjeriti. Dobio sam slobodne ruke, i odmah sutra zvao me je Mirko Novosel u Cibonu. Proveo sam s Cibonom na turnirima dva lijepa mjeseca igrajući protiv strašnih ekipa, Amerikanaca, i sve je bilo dogovoreno. Ali stjecajem okolnosti dobio sam posao u tada najjačoj firmi, SAS-u, oženio se mlad i dobio dijete, košarka nije bila profesionalizirana i odustao sam od, idemo reći, onda polu-profesionalnog igranja i posvetio sam se amaterskoj košarci, gdje sam igrao za Bokolje.
Igrali ste s Pinom i s Krešom u majici Zadra. Kakva su bila iskustva igre s tim zadarskim košarkaškim divovima?
– Tko god to nije probao, taj ne zna što je propustio. To je divota, s takvim tandemom igrati je uživancija.
Poziv iz Barcelone
Odbili ste Cibonu, Partizan i Olimpiju?
– Partizan je isto bio uporan. U to vrijeme na toj poziciji imao je samo Dražena Dalipagića, nije za njega imao alternativu a ja sam važio kao jedno od najperspektivnijih krila bivše države. A Lazar Lečić, mekedonski trener koji je vodio Olimpiju gledao je jednu utakmicu Bokolja protiv tadašnjih budućih zvijezda Kukoča, Rađe, Tabaka, Sobina, jedne strašne ekipe Splita koja je nastupala pod imenom Partizana iz Kaštela, gdje je u jednom momentu u 10. minuti rezultat bio 28:14, a svih 28 poena sam ja zabio. Lečić je to gledao i bio je lud toliko da me je dva sata držao u ondašnjoj gostionici Maksim, gdje je sad Jabuka, ne bi li me privolio potpisati za Olimpiju. Bio sam neumoljiv, a jesam li pogriješio nikada neću saznati.
Zvali su Vas i sveučilišta Notre Dame i Kentucky.
– To je bilo u Španjolskoj gdje sam zabio Kentuckyju trideset i nešto poena u jednoj prijateljskoj utakmici. Vodio ih je legendarni Dean Smith. Eto, onda nije bilo menadžera, sve je bilo drugačije, teško je bilo otići, napustiti sve, Kalelargu, prijatelje, otići preko bare.
Je li istina da Vas je zvala i Barcelona?
– Barcelona me je isto zvala. Imam ovdje corpus delicti, izvješće s te utakmice koje u Sportskim novostima počinje s “Pribanović i Vilfan rešetali koš Španjolaca”. Njihov trener je bio lud za mnom jer sam ih godinu prije u kadetskom uzrastu u Grčkoj isto rasturio, a maloprije sam rekao koji su sve igrači tada igrali za njih, strašna ekipa. Bio sam polivalentan i tu sam utakmicu u Grčkoj igrao na poziciji petice, protiv Romaya koji je imao 209. Taj čovjek je imao broj noge 62, tako da sam u jednom trenutku zapeo za njegove noge pa mi se pola sata ispričavao, a smijali smo se kolika je imao velika stopala.
Škola košarke
Prije 14 godina osnovali ste Školu košarke. Jeste li predvidjeli SAS-ove loše dane, ili se nešto drugo dogodilo?
– Ne, nakon završetka rata i duže vremena provedenoga na bojišnici jednostavno se nisam više mogao zamisliti u zatvorenom prostoru, psihički sam bio rastrojen, čak sam išao i kod liječnika kako bih se malo vratio od tih loših iskustava u ratu. I kroz razgovor s doktorom otkrili smo taj moj talent: da jako volim raditi s djecom, da volim djecu te sam tako pokrenuo školu i mogu reći da sam zadovoljan jer 14 godina je jedno respektabilno vrijeme koje trajemo a da smo stalno u vrhu, i tu se vidi da je to bio pun pogodak.
Inzistirate na odgojnom momentu, znate svima svojim dječacima ime i izgleda da volite to što radite?
– Ne da volim, to obožavam, iako je to težak posao. I kad sam umoran jednostavno nakon dva dana ako nisam u dvorani treći dan sam već lud. I kad nemam obaveze praktički ih izmišljam da bih to radio.
Očekuju li roditelji da će im djeca biti košarkaši ili im je bitniji odgojni moment i socijalizacija?
– Od prvoga dana u ABC-u sa mnom je i Denis Skitarelić, profesor kineziologije. Skupa smo napravili program gdje je ključna točka toga programa da napravimo ljude koji će funkcionirati, da tu djecu odgajamo da ne očekuju da će nešto dobiti poklonjeno, da samo radom i trudom mogu osigurati svoj boravak na parketu i svoju minutažu, a isto tako ispred svega toga da je škola. Najbolji sam primjer ja, koji sam bio među najboljim igračima Europe u ono vrijeme a nisam osigurao egzistenciju kao igrač nego sam otišao u trenerske vode i završio škole.
Idete jako puno na turnire u inozemstvo – tko od djece ide na putovanja koja klub organizira, najbolji ili oni koji mogu platiti, postoji li tu kakvo pravilo?
– Ne postoji pravilo. Jako puno putujemo i obišli smo 12, 13 europskih zemalja a mogli smo i puno više jer su nas čak i preko bare zvali, a Sabonis i Marciulionis su nas zvali i u Litvu jer su oni bili na našem turniru. Idu djeca po kvaliteti, ali tu uvijek ima mjesta i za nekog slabijeg. To nisu skupa putovanja jer biramo turnire gdje roditelj neće morati toliko financijski posegnuti u džep, da to sve bude u okvirima u kojima se može. Imamo puno jako dobrih rezultata vani, a gledamo da svakome damo priliku jer su to edukativna putovanja gdje djeca puno nauče, od ponašanja u autobusu, hotelu – držim možda prestrog režim, ali vidio sam da je to roditeljima drago.
Djeca iz škole košarke KK Zadar prelaze u Vašu školu, a vratili ste se čvršćoj stezi na treninzima?
– Opet smo se vratili na malo čvršću ruku. Sad u zadnje vrijeme prešlo nam je pet, šest momaka iz škole košarke Zadar, jer im se možda više sviđa da bude jača stega i da se radi žešće, ali to je sve individualno – najbitnije je da se bave sportom zbog zdravlja i svega drugoga.
Pišete knjigu o povijesti ABC-a.
– Predgovor je napisan i koncepcija je u glavi. Ali za napisati knjigu treba sjesti jedno dva ljeta u hladovinu – to me je poučio i novinarski košarkaški doajen Drago Marić rekavši kako je to jedini način da se napiše, uz more i kavicu ujutro najbolje se razmišlja.
KK ABC nije Vaš jedini projekt.
– Cijeli život sam osnivao klubove. Prije rata sam na Dugom otoku osnovao klub KK Krknata na Žmanu, čak smo i igralište napravili. Onda sam 1976. bio inicijator i jedan od pokretača KK Voštarnica. Uz mene su tu bili Boran Pećanec, Špoljarić i Siniša Pećanac – bio sam trener. Vodio sam Tehničku školu, OŠ Stanovi s kojom sam tri puta bio prvak Hrvatske. Ima toga previše. Igrao za Bokolje, Borik, za Pristan iz Filip Jakova ljeti. Karijera je bila kratka, a sportska aktivnost dugotrajna.
Koliko ste zadovoljni dotacijama Grada i mislite li da su novci u košarci dobro raspoređeni?
– Nisam baš zadovoljan jer već duže vrijeme nismo dobili nikakvu podršku, pa ni za ovaj zadnji turnir u sjećanje na Krešu koji već 14 godina organizira ABC nismo dobili ni lipe od Grada. Najviše mojom tvrdoglavošću izgurali smo turnir i opet smo imali četiri ekipe iz inozemstva. Odigrali smo ove godine i seniorsku i juniorsku ligu bez i jedne lipe dotacije iz Grada.
Šut ala Kecman
Bilo kuda Gaga svuda, kako je nastao taj slogan.
– S obzirom da poznam svu djecu, evo sada bih od 2000 polaznika mogao njih 1800 nabrojiti bez problema, i koje su godište – jedno ljeto smo se kupali u Sabuši i igrali karte iza grma. I prolaze iz generacije 86. njih trojica: Marko Čubrilo, Andrej Obućina i Milan Penezić. I tako pričaju, mi igramo karte a oni me ne vide, i čujem: Što bi Gaga napravio da nas sada vidi ovdje? Kada sam izvirio iz grma i rekao: Što radite tu? – tako je nastao taj slogan.
Ove ćete godine održati i sedmi košarkaški kamp u Zadru. Kakav je program i koliko predviđate da će biti polaznika?
– Sve je to vezano uz ovu krizu i recesiju, i svaki dan je sve teže. Lani smo imali oko 45 momaka i radili smo u dva turnusa, zadnji vikend u šestom i prvi vikend u osmom mjesecu. Rekord kampa je bio 155 djece, generacija 90./91. gdje je bilo njih iz Zagreba, Vučića, Čakovca. Lani su bili iz Đurđevca i Dubrave, a dođu ljudi i na ljetovanje i žele da im djeca i tada treniraju.
Uveli ste i novu vježbu šuta u trening?
– Vježba se zove Šut ala Kecman. Došao sam na to jer se deset dana na treningu nakon utakmice između Cibone i Partizana netko svako malo od te djece šutne iza centra i vikne: Kecman! Tako smo to malo okrenuli na šalu tako da svatko uzme loptu, napravi dva-tri driblinga i proba pogoditi s centra. Takvih utakmica treba našoj košarci, da ih je više i polaznika škole košarke bilo bi više.
Treba li možda još što reći?
– Volio bih da imamo malo više svojih Kecmana.
 

Dresovi Skroči, Vrankoviću i Komazecu

Treba li u Višnjiku, uz Krešin i Pinov, podići na plafon još koji dres?
– Arijana Komazeca bi trebalo, hitno, Stojka Vrankovića, a možda od svih prvo Branka Skroču. Redoslijedom Branko Skroče, Stojko Vranković i Arijan Komazec. Zna se tko su oni i što su dali – oni su zadužili zadarski sport i zadarsku košarku i dabogda da budemo imali još takvih domaćih majstora, jer bi nam dvorane bile pune.

Krešo je broj jedan

Tko Vam je i zašto bio najbolji od Vaših trenera?
– Krešo Ćosić je broj jedan. I prije Aleksandra Nikolića koji me je trenirao jedno vrijeme, i prije Dušana Ivkovića. Bio je tu i pokojni Luka Stančić, Pino Giergia je fantastičan demonstrator, od njega stvarno možete puno toga naučiti. Postoji razni profili trenera – neki su za naučiti, neki za vođenje, neki su dobri za napad, neki za obranu. Američka košarka je jaka jer oni imaju specijalizirane stručnjake za svaki segment igre.

Hrvatska / Srbija

Perspektivni mladi igrači teško se razvijaju u vrhunske igrače.
– Stvorili smo jako puno reprezentativaca. U sadašnjoj garnituri Zadra to je Marino Šarlija koji je prošao našu školu. Do reprezentacije je došao iz naše škole, Ivan Mikulić također. E sada je tu već Zadar da doprinese za njihov razvoj kvalitetom treninga i načinom njihove tehnologije s viškom treninga. ABC i ja osobno napravili smo jako puno reprezentativaca u mlađim kategorijama, a to što se nitko od njih nije razvio u vrhunskoga igrača najmanje je krivica ABC-a i moja osobno.
Zašto u Srbiji mladi igrači uspijevaju, a u nas ne?
– Imaju trenerski pedigre puno jači nego mi. Možda čak i nije to toliko važno koliko je to ozbiljnost. S jednim svojim kolegom Protićem koji isto ima školu košarke, razgovarao sam. Kod njega je cijena 50 eura, a kod nas oko 30. A njihove plaće su duplo manje nego naše i roditelj da bi plaćao tu članarinu mora dodatno raditi. Kažem mu da djeca zaspu, da im se ne da, a on kaže: toga ovdje nema. Ima otac da dođe s letvom i polomi mu leđa. Nema šanse da on ne dođe na trening, otac crnči da bi mu platio. I važno je da su zvijezde iz siromašnijih obitelji, iz siromašnih kvartova jer je to jedan način da iziđu iz svoga geta i dođu do osigurane budućnosti.

Novo doba

Kako vidite sve nove i nove generacije djece? Kakva je razlika između ove sada najmlađe i one prije 14 godina, kada ste pokrenuli ABC Školu košarke?
– Interes za sport pada, sve teže je naći momke koji će zagristi i dobro se oznojiti kako bi uspjeli u sportu. A mislim da nikada nije bilo lakše uspjeti, baš zato jer puno ima onih koji ne igraju sa srcem i dušom. Samo treba malo zagristi i biti malo uporniji i za čas možeš sutra osigurati egzistenciju. Puno se lakše izboriti u manjoj konkurenciji, Hrvatska je ipak manja od bivše Jugoslavije.
Rekli ste da danas djeca ne znaju slušati i da su dekoncentrirani?
– Pripisujem to najviše tehnologiji, mobitelima i računalima. Djeca jednostavno nemaju strpljenja, za njih pamte računala. Puno je teže danas s tom djecom raditi, smiju mi se kada kažem da nemam pojma na mobitelu. Oni imaju razvijene neke druge sposobnosti, a mislim da roditelji trebaju odrediti granicu, ne da do besvijesti stoje uz ekrane. Vozeći tu djecu slušam njihove razgovore. Oni se noću, kad roditelji zaspu, dižu, idu na facebook, dopisuju se, igraju igrice do jutra – neki roditelji nisu danas u stanju pohvatati sve konce jer moraju trčati za egzistencijom i ispada da ih nekad više odgajam ja nego roditelji.

Moderni vandali

Je li policija našla tko je sustavno uništavao košarkaško igralište u Vašem dvorištu?
– Skoro godinu i pol dana koševi su tu. Policija je znala tko to čini, ali s obzirom na situaciju nije mogla poduzeti neke represivne mjere. Zahvaljujući angažmanu dogradonačelnika Dražena Grgurovića i naših stanara, gdje se čak fizički zaprijetilo tom čovjeku, stalo se na kraj tom uništavanju koševa, a sve sam to iz svog džepa više-manje ja financirao.

Visina, bacanja i stan

Kolika je vaša najviša izmjerena visina?
– Dva metra i pet milimetara.
Koliko ste najviše slobodnih dali zaredom?
– Koliko se sjećam 98.
Nakon koliko vremena ste u SAS-u dobili stan?
– Prvi stan sam dobio za nepunih pet godina, a drugi nakon četiri godine. U nepunih devet godina dva stana.