NAJBOLJE IZ 2025. (1) Irena i njezin suprug posvojili troje djece: 'Nismo mi "spasili" njih, nego su oni spasili nas'

Samo me nemojte tapšati po ramenu i govoriti kako radimo nešto humano… Suprug i ja smo oduvijek htjeli biti roditelji. Ta djeca su trebala roditelje, mi smo htjeli djecu. Ako je netko nekog spasio, oni su spasili nas, sad naš život, i sve što radimo, ima smisao i svoj prirodan tijek, započinje Zadranka Irena koja je, sa suprugom, posvojila tri dječaka koja su i biološka braća.

Naravno, proces posvojenja nije bilo nimalo lagan, trajao je tri godine. Tri su to godine iščekivanja, nadanja i suza… No, ostvarili su svoj san, od dijagnoze da neće moći postati roditelji do toga da imaju mogućnost biti mama, tata, sv. Nikola, Djed Božićnjak, Zubić Vila… I toga da im na kraju dana, punog izazova kao i svakome roditelju, dječaci kažu kako ih vole, i to do neba, pa nazad.

Svakodnevno ulažu ogromnu ljubav koja im se višestruko vraća, no nije sve ružičasto, posuto šljokicama… Irena iskreno priča kako su to djeca koja sa sobom donose pun kufer problema, trauma, a ponajviše straha da će biti (opet) ostavljena. Svakako, velik je to i hrabar korak, trebalo im je dosta vremena da se odluče na posvojenje jer je to nešto što iz korijena mijenja ne samo život posvojitelja, nego i živote te djece. Onda je slijedila borba, put pun upornosti, uspona i padova.

Postoji registar posvojitelja, no prema njezinoj ocjeni, prilično je neučinkovit, stoga posvojitelji hodaju po centrima, zovu, pišu zamolbe… Neki centri za socijalnu skrb imaju mogućnost da posvojitelji posjete djecu, upoznaju ih, predstave im se, da ne budu, kako kaže Irena, tek jedni od četiri tisuće posvojitelja. Drugi pak nemaju tu mogućnost jer smatraju kako je registar dovoljan.

Više pročitajte ovdje.

Kraj godine uvijek nas, htjeli to ili ne, zaustavi barem na trenutak. Pogledamo unatrag i pokušamo sabrati sve ono što smo proživjeli, zapisali i podijelili s vama u proteklih 365 dana. Na tisućama objavljenih stranica smjenjivale su se teške teme i ozbiljna pitanja, ali i one priče koje su nas podsjetile zašto ovaj posao uopće radimo.

Danas biramo upravo takve – priče koje su se najviše čitale, “lajkale”, dijelile i komentirale, ali prije svega one koje su izmamile osmijeh na lice i barem na trenutak vratile vjeru u ljude. To su priče o malim, ali važnim pobjedama, o ljudima iz naše sredine koji su pokazali da dobrota, upornost i zajedništvo nisu isprazne riječi, nego svakodnevna praksa.

Donosimo vam deset najpozitivnijih i najinspirativnijih priča godine, tekstove koji su vas dirnuli, razveselili i potaknuli da ih proslijedite dalje. Neka budu mali podsjetnik da i u vremenima punim izazova postoji dovoljno razloga za optimizam i dovoljno ljudi koji svojim primjerom pokazuju da se svijet može mijenjati, korak po korak, nabolje.