Zakon o jeziku ili Slavka Govorčina u Pržun

Foto: Vlada RH

U zatvoru ću završiti i ja jer napisah pržun. Jedina tuga hrvatskog jezika jest opustjela Hrvatska. Slavonska sela su opustjela. U Lici se desetinama kilometara ne vidi ljudsko lice. Na otocima su utrnula ognjišta. Profundiši (ajmeh hrvatska griješka) mrtvačkih zvona su češći su od himana Uskrsa. Moj skoro prijatelj Motka završit će u pržunu (ups) nastavi li pisati pjesme u saljskom stilu.

Kako se samo sjete Zakona o jeziku? Kada se počne propisivati jezik ukida se mašta, raznovrsnost, pune se pržuni, a osipaju škole. Zakon o jeziku ukida pravo na suverenu drugačijost drugoga. Svi smo isti. Jedna glava misli za sve. Ne misli, pokori se!

Ne pokoravam se. Govorit ću kako bi me razumjeli. Pisat ću kako bih se izrazio.

Žele li izbrisati ‘srbizme’, nagomilavat će srbizme.

Hoće li Miro Gavran biti lektor literature Damira Karakaša?

’Miće kućice bele. Nonići. Šinjorine, tovari… ‘ van iz čitanki.

Zakon o jeziku dokida literaturu, a uvodi diktaturu u kojoj umjetnost umire, a pamfleti se umnažaju. Zakon o jeziku je naklon gluposti koja postaje kraljica bala.

Nametneš li svoj jezik, ukidaš drugoga.