Zadarski znanstvenici ne podržavaju kažnjavanje drugačijeg izričaja

»Tko je bos, a tko hadžija« moglo bi se postaviti pitanje nakon prijedloga novog Zakona o hrvatskom jeziku, na čiji se spomen mnogim hrvatskim jezikoslovcima diže kosa na glavi. Sada već starovjekovna ideja Matice hrvatske za novčanim sankcioniranjem pojedinaca koji se pravilno ne služe standardnim hrvatskim jezikom iz 2013. godine promptno je u dijelu stručne javnosti izazvala oštre kritike i podsmijehe.

Riječi kao što su »pinjur«, »hiljada«, »učesnik« i mnoge druge koje svoje korijenje vuku iz nama najčešće susjednih jezika, prema idejama jezičnih purista trebalo bi kažnjavati ako se koriste u javnom prostoru. No, jezik je odraz društva, a ne alat kojemu se društvo treba prilagođavati.

Hrvatski standardni jezik obiluje posuđenicama iz drugih jezika koje su u svakodnevnoj upotrebi, pa se tako možemo začuditi time da je na primjer riječ »jastuk« turcizam, »cipela« hungarizam, a »vaga« germanizam.

Jezik neodvojiv od kulture

Jezik je dio kulture, a kao i ona, s godinama se mijenja i prilagođava ljudima i njihovim običajima. Upravo bi zato sankcioniranje »nepravilne« upotrebe hrvatskog jezika bilo potpuno blesavo, kao i ideja pisanja podnaslova ispod sadržaja govornika srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika.

I poznati zadarski sveučilišni profesor i znanstvenik Marko Vučetić kaže kako nema smisla sankcionirati ili čak pomišljati o tome da se govor, bio on standardan ili kolokvijalan, penalizira.

– Suludo je kažnjavati izricanje vlastitih misli, naročito onda kada bi se Zakon koristio protiv nacionalnih manjina, čiji pripadnici imaju pravo izražavati se na svom materinjem jeziku ili pak govoriti hrvatskim jezikom koji je prožet posuđenicama njihova materinjeg jezika, što na kraju krajeva i mi radimo, jer hrvatski je jezik pod utjecajem niza nama susjednih jezika, kazao je Vučetić, podsjetivši kako su pripadnici nacionalnih manjina već sada pod velikim pritiskom samo zbog izražavanja etničke pripadnosti.

– Kao znanstvenik primjećujem da se istovremeno minorizira uloga hrvatskog jezika, jer u znanstvenim se krugovima korištenje i pisanje na engleskom jeziku smatra vrjednijim od hrvatskog, poručio je ovaj sveučilišni profesor, naglasivši kako se takvim potezom potiskuje i hrvatska znanstvena terminologija općenito.

– Iako sam član Matice hrvatske, ne razumijem potrebu za pohrvaćivanjem hrvatskog uvođenjem jezičnih ideja i rješenja koja su smiješna, umjesto da su korisna. Svaka je reakcija u ovom vremenu zakašnjela, jer kada jezike, njihove promjene i korištenje gledamo na globalnoj razini, predug smo dio globalnog sela da bi se njegov utjecaj sada isključivao, zaključio je Vučetić.

Pitanje dijalekata

Iako u tekstu oni koji bi htjeli propisivati jezik i ljudima diktirati kako bi trebali govoriti često igraju upravo na tu kartu da se ne zna što se misli kada se govori o hrvatskom jeziku, je li to isključivo standardni hrvatski ili uključuje i dijalekte.

U Zakonu stoji da hrvatski jezik, uz narječja sintetizirana formulom ča-kaj-što, obuhvaća i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput Bunjevaca i moliških ili pak gradišćanskih Hrvata, pa je nejasno što se točno smatra standardnim hrvatskim jezikom.

I umirovljeni sveučilišni profesor i jezikoslovac Josip Lisac drži kako je sankcioniranje onih koji prekrše odredbe o standardnom jeziku u javnom prostoru, a naročito ono novčano, besmisleno.

– Takvim se prijedlozima radi sprdnja od Zakona. Kao i u svemu u životu, ima onih koji su zadovoljni i onih koji imaju prigovora. Obje strane imaju svoje argumente, a pitanje je li takav zakon potreban ili ne pokazat će vrijeme, poručio je Lisac, dodavši kako jezik ne egzistira odvojen od kulture i društva koje se njime koristi.

– Jezik je oduvijek otvoren utjecajima iz naše okoline i susjedstva. Tako je gdje god na svijetu danas pogledate, dodao je profesor Lisac.

Pitanje koje se nameće zbog ovakvog prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku jest koji je njegov cilj, jer nepojmljivo je u suvremeno dobra težiti ka jezičnoj izoliranosti ili pak čistoći, koja je u našim društveno – povijesnim uvjetima uvijek bila nemoguća.

Da standardni jezik postoji i da ima svoja pravila nitko ne poriče, no ograničavati izražavanje i stigmatizirati one koji se jezikom slobodno koriste van je svake pameti.