Mjehurići u Višnjanu pod zvijezdama dobili tretman koji zaslužuju

Siječanj je mjesec blagog zatišja. Ne potpune tišine – jer vinska Hrvatska rijetko kada u potpunosti miruje – ali svakako razdoblje u kojem reflektori slabije svijetle, a čaše se rjeđe sudaraju. Upravo zato sada jasnije odzvanja ono što je u prosincu u Višnjanu zapjenilo čaše – i razotkrilo jedan tihi manjak na domaćoj vinskoj sceni.

Hrvatska je zemlja vinskih manifestacija. Gotovo da nema vikenda bez neke vinske priredbe, no kad se mjehurići stave u fokus, karta se naglo prorijedi. Pjenušci su kod nas još uvijek češće gosti na tuđim zabavama: aperitiv na otvorenjima, čaša za zdravicu, no rijetko glavna tema. Zato su festivali posvećeni isključivo pjenušavim vinima dragocjeni, gotovo luksuzni izuzeci – trenuci u kojima pjenušac postaje glavni sadržaj.

Vlastiti prostor

Upravo se tu, u prosinačkom sumraku starogradske jezgre Višnjana, dogodilo nešto važno: VII. Međunarodni festival pjenušaca i zvijezda. Festival nije pokušao biti još jedna vinska stanica u pretrpanom itineraru, nego jasan odgovor kako pjenušci zaslužuju vlastiti prostor, vlastiti ritam i vlastitu publiku. Okupiti tridesetak različitih vinara i više od sedamdeset etiketa pjenušavih vina na jednom mjestu nije mala stvar – osobito u zemlji u kojoj se takva vina još uvijek moraju izboriti za punu pažnju.

Sve ono što nije pjenušac – glazba, hrana, blagdanski ugođaj – ostalo je tamo gdje mu je i mjesto: u funkciji čaše. Diskretno, nenametljivo, kao dobra perla u pjenušcu koja ne iskače, već nosi cjelinu. Čak i zvijezde, lajtmotiv festivala, nisu krale pažnju mjehurićima, već su ih prirodno nadopunjavale. Naime, u Višnjanu, zvijezde nisu dekor, ni marketinški trik, već dio identiteta mjesta. Prisutnost zvjezdarnice Višnjan utkala je astronomiju u kolektivnu svijest mjesta, pa je veza između neba i čaše ovdje itekako opipljiva. Promatranje, strpljenje, preciznost i poštovanje prema vremenu zajednički su i vinima i zvijezdama.

Nakon što sam kušala sve uzorke pjenušavih vina proizvedenih klasičnom metodom – uz dužno poštovanje charmat metodi, koja ima svoje mjesto i publiku, ali ipak teško može parirati dubini i ozbiljnosti klasične metode – formirao se i moj osobni poredak, neovisan o službenim medaljama, kategorijama i šampionskim titulama koje su organizatori dodijelili.

Pjenušac u fokusu

Dok su proglašeni pobjednici manifestacije, uključujući i tri velike zlatne povelje za apsolutne šampione među zlatnima, moj se dojam kristalizirao slično, no ipak mrvicu drukčije. Najviše su me se dojmili Domaine Koquelicot Luna Blanc de Blancs, izrazito aperitivan i mineralan, zatim Misal Istra, fascinantna kupaža berbi 2009., 2010. i 2011. koja pokazuje kako je vrijeme najbolji saveznik pjenušaca, baš kao i Cattunar Evita Premier 2017 Blanc de Blancs s izraženom strukturom i elegancijom. Posebno mjesto zauzima i Degrassi Ferné Blanc De Blancs, dok su me među Blanc de Noir stilistikama osvojili Sanabor Celestia 2020 i Veralda Blanc de Noir 2020, oba s jasno izraženim karakterom sorte i ozbiljnošću koja potvrđuje da crne sorte u pjenušavom ruhu kod nas itekako imaju što reći, baš kao i širom svijeta. To su vina koja su me apsolutno osvajila elegancijom, slojevitošću i postojanošću u čaši.

I možda je upravo siječanj pravo vrijeme za ovu moju priču o pjenušcima. Bez blagdanske euforije i bez festivalske buke. Dobiva se jasnija slika o pjenušavoj sceni. Ujedno postaje savršeno jasno kako hrvatskoj vinskoj sceni ne treba nužno još događanja, već više fokusiranih i tematski jasnih manifestacija. Tržište smo zasitili općim vinskim festivalima, a pjenušce smo ostavili po strani iako publika postoji.

Višnjan je pokazao i da takve prilike ne moraju biti nužno biti komercijalne, da bi bile dobre. Dovoljno je da su dobro promišljene i autentične. U zemlji vina, mjehurići još uvijek čekaju svoje pravo vrijeme. U Višnjanu su ga, barem jednog vikenda, dočekali spremni.

Sanabor Celestia Blanc de Noir 2020

Među svim pjenušcima kušanima toga dana, jedan me zadržao duže nego što sam planirala i to tihom sigurnošću vlastitog identiteta. Sanabor Celestia 2020 vinarije Sanabor iz Slovenije pokazao se kao ono rijetko ugodno iznenađenje koje sommeliera razoruža bez najave. Riječ je o stilistici Blanc de Noir od sorte pinot noir, bijelom pjenušcu koji vrlo jasno nosi porijeklo regije Primorska – Kras, s vinograda smještenih između 340 i 420 metara nadmorske visine, na karakterističnoj crvenoj zemlji i debelom sloju merla. Vjerojatno baš taj terroir daje vinu onu diskretnu napetost i mineralnu okosnicu koja nosi cijelu priču. Proizveden tradicionalnom metodom, Celestia pokazuje fine, postojane perle i preciznu teksturu, dok aromatski profil otvara fine zelene jabuke, uz suptilnu notu kruški, citrusa i nenametljiv dodir brioša koji dolazi s vremenom provedenim na kvascima. Ono što me posebno osvojilo jest ravnoteža: vino je istodobno živahno i smireno, a najviše je zadržalo moju pozornost sposobnošću polaganog otvaranja na nepcu. Pjenušac koji ne traži trenutak, već ga sam stvara, ostavljajući iza sebe dojam ozbiljnog vina s identitetom, kojem se s jednakim zadovoljstvom može vratiti i u analitičkom kušanju i u onim tišim, osobnim trenucima.