Pa ti sviraj violinu i pjevaj pjesme

SVE ZA NASLIKAVANJE, BRIGA NAS ZA MRTVE

Svako malo gledamo na televiziji loše vijesti jer se po svijetu svašta ružnoga događa, a najnovije je ovo iz Izraela gdje je došlo do teškog nasilja. Obično se odmah navodi ima li tamo Hrvata i ako ih ima, onda jesu li se sretno izvukli iz pogibelji. Ovaj put se radi o nekoj skupini turista-hodočasnika koji su bili tamo i vratili se živi i zdravi i sada su sretni, veseli i nasmijani, kao da tamo dolje nije ostalo mnoštvo mrtvih, ranjenih i maltretiranih. Njima je izgleda najvažnije da su napravili selfi na aerodromu i stavili to na tzv. društvene mreže.

Malo me to podsjeća na ono kada je zbog ljudske gluposti stradala Costa Concordija i onda se to bogohulno uspoređivalo s Titanicom, a vrhunac je bio kada su našli par hrvatskih državljana koji su se ispovijedali u kameru kako im je bilo teško i grozno kao da su bili u trećem razredu broda koji nosi iseljenike u novi svijet, ili na migrantskoj splavi, a ne na superluksuznom brodu namijenjenom dokonim bogatunima. Osim ovi stradalnika, koji su inače sasvim proračunato otišli na izlet u jedno od najopasnijih mjesta na svijetu (pa se sada čudom čude), sve je puno vijesti o stradalima, jer je, kao što sam već navodio više puta, ljudski rod izopačen i uživa u tuđoj nesrećim što sve graniči i sa sadizmom i bolje je da sada prekinem jer ću opet pretjerati.

CIGANI LETE U NEBO – MOŠ´ MISLIT´

Na televiziji smo prošli tjedan mogli pogledati stari, proslavljeni sovjetski film »Cigani lete u nebo«. Film se ustvari zove »Tabor leti u nebo«, ali je očigledno da izraz »cigan« daleko više privlači pažnju zapadnog (bogatijeg) tržišta, što su mudro spoznali i Bregović i Kusturica te na njima zaradili lijepe parice. Htio sam pogledati ovaj film jer sam imao neke predrasude, a nakon gledanja sam shvatio da sam bio u pravu i da su moje predrasude bile opravdane. Dakle… Gledajući ovaj film, gledatelj može samo zaključiti da je ciganski život nešto predivno, romantično, violine cvile, a prekrasna ciganka pleše uz odbljeske vatre… Moš´ mislit´. A u filmu svako malo netko zapjeva i pleše i sve je to divno i krasno, ali i neistinito, ukrašeno i uljepšano. Sve je puno ljigavih, patetičnih citata (»pili smo jutarnju mjesečevu rosu«, »cesta nas zove na put«), kao da čitam onaj ljubavni vikend roman koji se izdaje za polupismene dokone domaćice.

Naravno, vatrena je to priča. On je pravi prvak među svim plemenima. Krade konje, jaše po daljinama nepreglednim, ljubi žene, a tu i tamo zapjeva. Zaljubio se u najljepšu ciganku Radu, a ona je, kako bi Slovenci rekli, »nagajiva«. Što to znači? Ni moji prijatelji iz Slovenije mi nisu baš dobro to preveli, ali radi se o curi koja bi pa ne bi, hoće pa neće, dala bi, ali ne bi, i sve u tom stilu. Na kraju se konačno, pri kraju filma, nađu pred cijelom čergom gdje on nju zaprosi. Kaže – »Daj mi ruku«, ali ona na to – »Klekni na koljena«. On kaže glasnije – »Ruku!«, a ona opet – »Koljena«. Ruku – koljena, ruku – koljena, a on ni 5 ni 6 nego izvuče nožinu i zabije joj u grudi kao što se to često radi među civiliziranim ljudima. Naravno, odmah iza leđa priđe i njen otac izvadi ga i zabije do balčaka njemu (svoj nož, naravno) i tako su svi mrtvi. Moš´mislit razloga za nekoga ubiti. Kvocijent inteligencije na razini afričke hijene. Pa ti sviraj violinu i pjevaj pjesme.

A KADA SMO VEĆ KOD CIGANA…

A kada smo već kod cigana i njihovih pjesama, ne mogu, a da vam ne ispričam i ovo, iako nema veze s TV-programom, ali ima veze s muzikom. Nekada je postojala grupa koja se zvala »Sar e Roma« ili tako nekako i imali su veliki hit »Kiko, Kiko« kao neka ciganska pjesma (a nije bila loša…) i onda nam je to bio pojam za tu vrstu muzike da bi se desetljećima kasnije otkrilo, po riječima samog Harisa Džinovića (koji opet, uopće nije Rom), da njezin tekst ne znači ništa i da su to samo bez veze nabacane ciganske riječi što opet nitko ne može potvrditi ili osporiti jer nitko ni ne zna taj jezik. Sve to nije važno, već je važno da smo nešto naučili.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.