Postoje ljudi koji vole da se na njih viče

TRČANJE PO POLUOTOKU

Evo smo, kako kažu na televiziji, imali i deveto izdanje trčanja po poluotoku. To se ustvari ne zove tako, ali nama preostalim građanima tog nekada glavnog dijela grada to je izgledalo tako. Dobro, nismo mi, nas devetoro koji još živimo u gradu, neka mjerna jedinica, ali, nama se to tako čini.

Postoji tu neka euforija činjenja zajedničkog dobrog djela, ali meni koji nemam ni duše ni srca i vidim samo ono negativno, to i nije bilo trčanje za život, nego po onome što sam vidio po medijima – više onako neko »trčanje zbog naslikavanja«. Svi su puni humanitarnog duha, ali mene nekako više zanima, a to nigdje nisam uspio saznati, koliko je stvarno sredstava skupljeno.

Ono što sam vidio gledajući priloge dalo mi je do znanja da su se tu sudionici jako puno naslikavali, a ako iz novinarskih izvora saznamo koliko gledanja imaju te galerije, a imaju ih jako, jako puno, onda ispada da tu nije bitna samo ta humanitarna komponenta. Daleko od toga da želim bagatelizirati dobru volju ljudi koji su željeli pomoći, a sam uvjeren da je ova druga komponenta mnogima puno važnija. Uostalom, postoje li neki egzaktni podaci koliko je skupljeno.

Koliko je skupljeno onda treba staviti u računicu koliko je sve skupa ovo koštalo, infrastruktura, čistoća, rad paukova koji su odnosili vozila nedužnih građana, prometna regulacija… A kada spominjemo prometnu regulaciju u našem gradu, onda više možemo govoriti o prometnom neredu jer se samo treba podsjetiti što je bilo prije neki tjedan kada su isto tako neki ljudi trčali po gradu zbog čega je bilo blokirano sve oko Bulevara i ljudi su čekali u kolonama i nemoćno škrgutali zubiman nemoćni u svome bijesu.

Po meni ovako neupućenom i nije se baš nešto zaradilo i jako bi volio da me netko pobije (polako momci, polako… nisam mislio doslovno) egzaktnim podacima, a dotle nam ostaje gledati bezbrojne fotografije po galerijama, fejsbucima i čemu već ne. Da je za svaku sliku pao jedan cent skupilo bi se puno novaca, ali ja sam zbilja jedan hladan i bezosjećajan čovjek.

VIKANJE I URLANJE

A kada smo kod deračine moramo povezati ovo trčanje s prvom polufinalnom večeri tzv. Eurosonga. Što je tu zajedničko? Pa naslikavanje i deračina. Tko se tu dere? Pa voditelji. Kako me još nisu uspjeli istjerati iz moga dvorca na poluotoku, tako sam kroz prozor morao slušati voditelja koji se tako glasao da bi njegovo rikanje rastjeralo i najratobornija plemena iz neistraženih prašuma Gvineje Nove Papue da su ga slučajno čuli, a ni to nije isključeno s obzirom na to koliko je glasan bio.

Ne želim vrijeđati čovjeka, možda to tako treba, ali meni je stalno bila u glavi misao da mu treba nekako pomoći u nevolji, dati mu neko sredstvo, neki čaj za smirenje jer se toliko uzbudio da sam se ozbiljno zabrinuo za njegovo zdravlje.

S druge strane, pogledao sam proglašenje laureata prve polufinalne večeri Eurosonga (na žalost, ne i zadnje), tek toliko da vidim jesu li naši prošli dalje i bio šokiran dvjema stvarima. Prva je bio jeziv izgled i koreografija većine izvođača. Što ti ljudi rade od sebe pa to je grozno. Kod nas su Letovci uvijek važili za malo pomaknute i vulgarne, ali oni su mala djeca u odnosu na ove dijabolične kreature kojima je valjda cilj što više skrenuti pažnju sa kvalitete pjesama koja u biti i ne postoji.

Druga grozna stvar su bile tri (čemu tri? I jedna je previše) voditelj’ce koje su proglašavale pobjednike na način da su stajale u stavu mirno i urlale imena pobjednika kao da smo mi gluhi, kao da ne postoje mikrofoni, kao da ih svi moramo čuti kroz prozore svojih domova.

S druge strane – zašto ne. Postoje ljudi koji vole da se na njih viče, da ih se malo tuče po stražnjici pa zašto im ne pružiti to zadovoljstvo. Neka postoje takve manifestacije i emisije. Meni je u tome jedino važno da se to ne financira iz moga džepa jer mi je plaća ionako nikakva pa se bojim da bi se mogle organizirati utrke – pomozimo onima koji skupljaju boce i koji nemaju za režije.