Na televiziji uvijek ista priča o našim iseljenicima

HRVATI U DALEKOM ČILEU

Jako je zanimljivo koliko Hrvatska televizija voli mistificirati naše iseljenike, a pogotovo i krajnje nerealno – njihove domoljubne osjećaje, zov domovine i slične bajke za malu djecu. Na prvom smo programu tako, u udarnom večernjem terminu, imali dokumentarac o Hrvatima u dalekom (i prijateljskom, posebno u vrijeme nesretnog Allendea) Čileu pa mu je i samo ime vrlo jasno – »Hrvatska zajednica u Čileu«. Ja sam doduše uhvatio samo zadnjih 5-6 minuta, ali i to mi je bilo dovoljno da se po tko zna koji put uvjerim kako uvijek trtljaju jedno te isto i idealiziraju preko svake mjere. Pitanje je tko plaća snimanje i odlazak preko bare, jer se meni čini da je to sponzorirana emisija i ja nemam ništa protiv toga da se takve stvari snimaju, da se govori o tamošnjim ljudima našega porijekla, ali da se u uratku iz 2018. godine govori o prilici za ulaganje u Hrvatskoj meni je vrlo zanimljivo. Navodno, mnogi ljudi iz tuđine zbog komplicirane administracije i drugih jako lijepih stvari odustaju od ulaganja, ali to je već druga tema. Meni je puno zanimljivije to koliko se u ovakvim emisijama apostrofira ta velika povezanost s davnom domovinom. Pola ljudi s kojima su razgovarali ne zna govoriti naš jezik i to od njih nitko i ne traži, jer, Bože moj, prošle su godine i godine, ali mi onda nemoj pričati priče. Jest, porijeklo je hrvatsko i to je lijepo, ali neki zov domovine i nacionalni ponos… Ma dajte.

A KADA SMO VEĆ KOD ISELJENIKA…

A kada smo već kod iseljenika, posebno su zanimljivi ovi noviji, koji su otišli zadnjih tridesetak godina. Zanimljivo je i to koliko ih je otišlo zadnjih tridesetak, a pogotovo desetak godina. S jedne strane snimaju emisije o pradavnim iseljenicima kojima srce kuca za Hrvatsku i koji bi rado ulagali u bivšu domovinu, a s druge imamo stotine tisuća mladih i zdravih ljudi koji su iselili u potrazi za bojim životom. Ali, što sam ono počeo? Ah da. Ovi koji su otišli u zadnje vrijeme. Među njima ima izvjestan broj onih koji kada se vrate u rodni kraj, obično u ljeto, jer tko bi dolazio zimi (osim ako ti gazda ne da urlaub kada je kupanje i kada on ide na godišnji) i koji nam pričaju o svome teškom životu o strašnim porezima i sličnim stvarima. Male plaće, sve je skupo… Slušajući ih, više sam puta mislio organizirati neku humanitarnu akciju da se pomogne tim ljudima, da lakše žive u tim surovim zemljama. Sve je ovo naravno zafrkancija, ali što ću kada imam poganu jezičinu, jer ima puno njih koji su pobjeg…, pardon emigrirali, a onda mi kada dođu za praznike pričaju o nekim stvarima, puni su poleta i ponosa za nacionalnu stvar i rado bi odlučivali kako ću ja ovdje živjeti i tko će mi vladati, toliko da čak imaju obraza izaći na izbore i glasati. Uf… koja teška tema.

NISMO POBIJEDILI, PA ŠTO ONDA!

Kako po običaju kasnim s predajom ove kolumne, tako sam doživio i neriješen rezultat protiv jake ekipe Maroka. Sada su naravno svi pametni, ali ja ne bih bio tako strog osim ako ne spomenemo drevnu poslovicu »tko se Maroka boji – neće daleko stići«, a takva nam je igra i bila. I trčim ja tako na posao po običaju u zadnji čas, jer sam gledao utakmicu i prolazeći kraj pomorske škole, čujem momka koji kaže »nećemo moći dobiti sljedeće utakmice kada nismo u stanju pobijediti Maroko«. A ja stari, stari nogometni znalac odmah se vratim par godina u praprošlost, u 1982. godinu kada se igralo u Španjolskoj i kada je Italija jedva prošla u drugi krug s tri jadna remija (tada nije bilo 3 boda za pobjedu), a onda se razgoropadio Paolo Rossi pa ih je krenulo i na kraju su postali svjetski prvaci, što se i od naših nadam. U svakom slučaju, ja sam tu da pišem o TV-programu, tako da ćemo sljedeći put više o tome. Ajd, uzdravlje i da pobijedimo Kanadu.