Kako se u gradu Zadru možeš besplatno okupati i oprati noge?

Kulturni smo ljudi i moramo paziti na osobnu higijenu, a to podrazumijeva redovito kupanje tj. pranje. Dobro, ne moraš se baš svaki dan više puta cijeli prati, ali pranje nogu i zubiju, umivanje i čisto rublje je nešto što se podrazumijeva. Volim čistoću, ali sam isto tako i neobično škrt čovjek pa mi se ne da trošiti na vodu, struju, sapunicu…

I što onda? Kako se redovito prati na tuđi trošak? Sjedim cijelo popodne i razmišljam o tome, kada na televiziji vidim kraći prilog iz našega grada, a gdje kažu kako pada kiša. A da pada kiša vidim i čujem i sam, a onda se sjetim kako sam se vratio s posla, tj. s Relje, jer tamo i radim.

Normalno je da neću sjedati u automobil, prvo zato što stanujem u samom centru iz kojeg se može nekako izaći, ali se nemoguće vratiti u njega, a drugo jer po kiši više nitko ne ide pješke pa nastane još veća prometna gužva nego što već jeste. Zanimljivo je kako narod koji je još jučer za ovcama trčkarao pastoralnim ravnokotarskim i bukovačkim ravnicama, odjednom ne može živjeti bez auta, ali nećemo sada o tome jer će opet biti prijetnji upućenih meni.

Krenuo ja tako iz bolnice (ne nisam Bogu hvala bolestan nego sam se malo šetao) prema gradu u nepromočivim patikama i pod širokim kišobranom. Ali away, ali away… Prometnice oko bolnice kao da je radilo neko dijete koje voli lokve i nema blage veze sa strukom i zdravom logikom ili pak toliko mrzi nas pješake da nas želi vidjeti samo mokre i nikako drukčije.

Nema trotoara na kojem možeš hodati a da nisi mokar od nakupljene vodurine po kojoj brzo voze bezobzirni ljudi, a da i ne spominjemo da se najveće lokve skupljaju baš na mjestima gdje je pješački prijelaz tako da dok čekaš za prijeći usput dobiješ i besplatno tuširanje. Što se tiče samog pranja nogu za to su se pobrinuli genijalci koji su drenažu parkirališta pokraj dvorane Jazine (ne smijem napisati »Đil« da me se ne optuži za talijanski iredentizam) zamislili tako da voda slobodno otječe prema moru preko trotoara i preko trotračne ceste.

Nema tih cipela koje mogu izdržati taj plimni val, a nema ni alternativnog puta prema gradu osim ako nećeš ići oko Ravnica (ne smijem napisati »Partizan« da me se ovaj put ne optuži za znate već što…), a to je ipak predaleko, tako da smo riješili pranje nogu koje su dok došljapkaš do grada skroz mokre. Ostaje nam samo problem pranja zuba, ali čvrsto vjerujem da će se stručnjaci i za to nekako pobrinuti tako da nam slivne vode idu točno u usta.

Možda da se okliznemo i padnemo na onim perverzno glatkim kamenim pločama koje je neki drugi genijalac postavio uz Zrinskofrankopansku, a na kojima su se i najspretniji već lomili kada su mokre. Eto, nije baš vezano uz tv-program (iako je tv- prilog bio inspiracija), ali ja bih puknuo da nisam ovo napisao, a oni malobrojni pošteni stanovnici (ne smijem napisati »građani« da me ovi drugi ne napadnu) jako će me dobro razumjeti.

Zvijezda Rusije i DDR-a

Prošli smo tjedan na televiziji mogli vidjeti jedan domaći film koji uopće nije loš, ali se nikako ne mogu sjetiti kako se zvao, a nije ni važno. Filmovi kojima se radnja događa u sada već dalekoj prošlosti, mogu probuditi izvjesnu nostalgiju za nekim davnim prošlim vremenima, ali ja to gledajući ovaj film nisam doživio zbog sadržaja, nego zbog muzike koja taj film prati.

Izgleda da se onda na radio i televiziju ipak nije moglo probiti svakakvo smeće kakvo danas moramo slušati. Bilo je zanimljivo čuti npr. Gabi Novak ili Zdravka Čolića, ali smo vidjeli i jednu zanimljivu, pomalo već zaboravljenu pjevačicu, Ljupku Dimitrovsku.

Nikada je nismo slušali, jer su joj pjesme bile ubi Bože dosadne i djetinjaste, ali da je imala sluha imala je (doduše, netko će reći da za takve pjesme sluha puno i ne treba). Izgledala je uvijek isto. Frizura je bila godinama toliko ista da je već izgledala kao perika, a i osmijeh, kao da je bio posljedica zatezanja lica, čega u ono vrijeme ipak nije bio.

Ali što je zanimljivo, a što sam nedavno pročitao? Ljupka je naime bila popularna i u Rusiji, ali i u DDR-u, toliko da je njihova legendarna klizačica, svjetska prvakinja Katherine Witt, prilikom nekog onovremenog natjecanja u Zagrebu imala samo jednu želju. Dobiti autogram od Ljupke Dimitrovske. Zanimljiv podatak, zar ne?

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.