Dan je prekrasan jer sam odlučio oprostiti

Prijatelju, koja te rečenica tumači u ovo jutro?, pitam Božidara dok prolazi saljskom rivom ispred knjižnice ranim jutrom. Božidar pogleda prema nebu i prozbori: »Dan je prekrasan«. Divnoj duši dan je prekrasan. Sadržaj duše, dobrotu, Božidar prenosi u nebo.

Bili smo s predstavom Žrtva ljubavi na Festivalu kazališnih amatera Bosne i Hercegovine u Bugojnu. Predstavu je režirao Mirko Đinđić i za režiju dobio prvu nagradu u Vodicama. Žrtva ljubavi.

Bugojno je protočan, čisti grad po kojem se lelujaju bistri potoci djevojaka i mladića iz cijele Bosne i Hercegovine. Svoja iskustva, svoje tuge i čežnje promišljaju kroz kazalište. Svoje pojedinačne tuge ulijevaju u rijeku zajedničke tuge. Pojedinačna tuga može postati bolest, dijeljenje tuge pretače se u zdravlje.

Šetajući kroz Bugojno do ušiju vam dopiru tonovi glazbe. Zašto nema cajki? Nećemo ih. Pojednostavljena cajka ne liječi tugu nego izaziva euforiju, skrivenu bolest za koju misliš da je zdravlje.

U brazdama vedrih lica u Bugojnu probija rosa tuge. Prvi metak razdvojio je u tili čas susjede, žene, muževe. Od tog trenutka prestaje ljudskost i počinje nacija. Dobrota ustukne pred silom, zloćom.

Tuga u očima znači kako se nije, kako se nije moglo, kako se nije htjelo oprostiti. Oprost je spoznaja duha koji zna – ide se naprijed. Ne oprostiti znači zatvoriti se u začarani krug. Ali tko će prvi oprostiti? Tko će se poniziti, pokazati svoju slabost? Ja.

Snaga se u slabosti očituje. Logika duha jest oprostiti, logika mozga – osvetiti se. Kada oprostiš, tuga se poput oblaka uklanja vedrini sunca. Plač u veselje, suze u smijeh. Jest, Božidare, »dan je prekrasan« jer sam odlučio oprostiti. Za Gazu.