Zašto usporedba današnjih vijećnika i Renate Peroš ne drži vodu?

U zadarskoj političkoj mitologiji ime Renate Peroš koristi se kao batina. Svaki put kada se pojavi netko tko bi možda podržao funkcioniranje Gradskog vijeća, a samim time i grada, ma tko on bio i god iz kojih razloga to činio – dočeka ga etiketa – imamo novu Perošicu! Gotovo ritualno. Kao da je to najgore što se o čovjeku može reći. Kao da je to kraj svake političke karijere, najgora uvreda koja se može izreći.

No, ono što se pritom sustavno prešućuje, ili iz neznanja ili iz stalnog ponavljanja starih teza bez sagledavanja stvarnosti, jest – da to nije isti sustav.

Godina je bila 2001. i tadašnje Gradsko vijeće je zaista biralo gradonačelnika između pokojnog Stanislava Antića i Božidara Kalmete. Dakle, da, u tom kontekstu Renata Peroš je doista bila ključna figura, jezičac na vagi, odgovorna za izbor Kalmete kao gradonačelnika. Bio je to čin s političkom težinom, koji je imao direktnu posljedicu – tko upravlja gradom.

A danas?

Danas građani biraju gradonačelnika izravno, i to su učinili prije nepuna tri mjeseca. Birali su između kandidata, programa, osobnosti. I odlučili. Jasno. Nedvosmisleno. Šime Erlić je pobijedio s 20 posto razlike. Gotovo. Taj dio priče je završen.

Dakle, kad danas vijećnik odluči podržati konstituiranje Gradskog vijeća – ne bira gradonačelnika. Ne daje mu ovlasti. Ne »prodaje« se. On omogućava da grad ne stoji. Da se ne gubi vrijeme. Da se radne bilježnice kupe na vrijeme, da udruge ne gase svoje aktivnosti, da se komunalni projekti pokrenu, da Grad Zadar – funkcionira.

Ali, naravno, politički folklor ne dopušta racionalnu raspravu. Ne, kad možeš srušiti sve na emociji i spomenu Renate Peroš. A što zapravo znači ta rečenica danas? Ništa. Jednu ogromnu, jeftinu manipulaciju. Jedan mentalni filter koji kaže da sve što nije protiv HDZ-a – automatski je izdaja. Zato danas ne razgovaramo o odgovornosti, prioritetima, mogućnosti kompromisa i viziji.

Ne, danas pričamo o tome tko se »prodao«. A to nije politika – to je obična ćakula. Vijećnici koji žele raditi, a ne samo kritizirati, odmah bivaju stavljeni na stup srama. Oni koji žele dijalog, nazivaju se »prebjezima«. Oni koji žele stabilnost, postaju »izdajnici«. Jer bogohulno je uopće pomisliti da se možeš složiti s nečim što predloži vlast. I to samo zato što vlast dolazi iz HDZ-a.

No, ironija je potpuna kad shvatiš da HDZ-u takva situacija zapravo ide u korist. Jer kad sve blokiraš, kad ne postoji ni vijeće, ni predsjednik, ni prijedlozi – tko izgleda razumno, a tko izgleda kao dječji vrtić?

U tom svjetlu, »Prokletstvo Renate Peroš« više nije simbol političke trgovine. Danas je to politički bau-bau koji koristi svatko tko nema petlju sjesti za stol. Svaki vijećnik koji se usudi misliti svojom glavom, svaki koji želi pregovarati, tražiti kompromise, odmah postaje nova Renata – i to u sustavu u kojem se gradonačelnik više ne bira u vijećnici, nego na biralištima.