Alpinistice u Kathmanduu: Idemo do kraja

Dobro je ponovo biti ovdje, u Kathmanduu, kao da nismo ni otišle. Složile smo se tako jučer u predahu sjedeći na jednoj od mnogobrojnih tipičnih terasa – malih utočišta od gradske vreve, sunčajući se na postmonsunskom proljetnom suncu i nazdravljajući si međusobno kultnim Everest pivom. Tako, naime, gotovo nepogrešivo, gotovo uvijek, bez obzira na sve poteškoće, na čovjeka djeluju Kathmandu i Himalaja – ta posve druga dimenzija
Da vas netko kojim slučajemm odjednom teleportira usred grada u kojemu se rikše miješaju i guraju s automobilima kroz uske uličice, djeca i psi igraju u prašini i blatu između višekatnica s kojih vrište jumbo plakati poznatih svjetskih brandova, a ljudi hodaju s maskama preko lica preskačući svakih pedeset metara hrpice smeća bačenoga ulicu, zasigurno ne bi imali problema pogoditi da ste u kakavom azijskom megalopolisu. Kad bi tome pridodali tisuću minijaturnih trgovina s prašnjavom alpinističkom opremom lažnih marki i na desetine zbunjenih zapadnjaka odjevenih u sportsku odjeću i obuću koji panično teturaju kroz prometni kaos, ne bi bilo sumnje da ste teleportirani u samo srce Kathmandua.
Političke neprilike
Glavnim gradom Nepala ovih se dana širi nesto veći oblak prašine no inače. Redukcije struje dolaze i odlaze tijekom dana bez ikakvog smisla i reda. Suša koja vlada već tjednima nije samo iscrpila zalihe vode i struje, već je usporila izlazne i ulazne puteve iz nepalske metropole, poremetivši tako planove mnogobrojnim alpinistima i trekerima – koji su glavna preokupacija brojnih trgovaca i agenata u Kathmanduu svakog proljeća. Ovih dana još jače od bilo koje prirodne nepogode, na socijalno-sportske prilike u Himalaji, utječu političke neprilike. I dok dio svjetske javnosti napeto čeka koliko će krvavo proći pedeseta godišnjica izgona Dalaj Lame iz Tibeta, petnaestak ekspedicija napeto čeka hoće li Kinezi zaista otvoriti granicu početkom travnja i pripustiti alpiniste pod sjevernu stranu Everesta, inače zbog niskih cijena omiljenu za tzv. “normalni”, najlakši uspon do najvišeg vrha na svijetu.
– Kineske vlasti i dalje ne izdaju niti jednu dozvolu za sjevernu stranu Everesta, no ni za druge vrhunce poput Cho Oye koji su na “tibetanskoj” strani, jer ne žele da im se stranci u ovom trenutku motaju po zemlji ili da se natpisom “slobodni Tibet” mašu s nekog od vrhova. Postoje glasine za koje nitko ne zna jesu li istinite, a koje govore da je tijekom prošlogodišnjeg nošenja olimpijske baklje na vrh Everesta, kineskome timu poginulo četvoro članova, jer je forsiran uspon s bakljom pod svaku cijenu te da sad Kinezi “čiste” te posljedice na svojoj strani. U svakom slučaju, ta je strana i dalje zatvorena, a neke ekspedicije uporno i nadalje pokušavaju u zadnji trenutak nabaviti dozvole za južnu, nepalsku stranu, pojasnila je kaotičnu situaciju legendarna himalajska kroničarka Elizabeth Hawley, dobrodržećaa 70-godišnja bivša novinarka Reutersa koja već 40 godina bilježi sve himalajske uspone. Elizabeth je  navratila u hotel Thorong Peak gdje članice 2. hrvatske ženske alpinističke ekspedicije i njihov voditelj Darko Berljak ovih dana smišljaju kako što prije nabaviti 800 metara fiksne užadi, 40 kartuša s plinom, velike količine hrane potrebne da bi dvanaestoročlana ekipa pojačana petoricom šerpi te kuharom provela podno Everesta gotovo dva mjeseca.
Miss Hawley, pomalo mitsko ime među Himalajistima koji znaju da nije bitno samo se popeti na planinu, već se i naći u zapisima pronicljive kroničarke, ovih dana marljivo – u svojoj raritetnoj plavoj bubi obilazi pristigle ekspedicije koje se u Kathamnduu psihički i logistički pripremaju za početak uspona. Trenutno ih je desetak. U idućih nekolikor dana doći će ih jos tridesetak, a najveća medju njima, veliki komercijalni tim Rusella Bricea, jednog od himalajskih “šerifa” navodno će za svoj tim od 40 ljudi napraviti odvojeni bazni logor.
Oprema teška tonu
Ni nama, budućim privremenim stanovnicama Everest  campa I nije svejedno čuti da ćemo ga dijeliti s otprilike 400 ljudi. No naš domaćin Tashi, vlasnik jedne od najvećih agencija za ekspedicije u Kathmanduu, ne brine previše, jer je dio naše opreme, koja sad već teži barem tonu, prebacio ispod planine. Iskusni Tashi, nekad vrhunski šerpa, a danas uspješan poslovni covjek, nagledao se već horda ljudi ispod sjeverne i južne strane, pa ga više nista ne čudi.
– Naravno da ne bi htjeli da Everest postane dostupan kao Mont Blanc, no teško je pronaći rješenje po kojem bi ključu trebalo nekome zabraniti pristup, reči će Tashi u čijoj smo agenciji posljednja dva dana proveli u mukotrpnom prepakiravanju 600-tinjak kila zajednicke i osobne opreme. Do polaska avionom prema Lukli, ostalo je još malo, pa dok ne pakiramo, prebrojavamo, pišemo i snimamo, naša je glavna zanimacija obilaziti mnogobrojne alpinističke trgovine specijalizirane da po nižim cijenama nude manje kvalitetnu ili rabljenu robu. I dok su ogromne količine novca već utrošene na vrhunske komade opreme još tamo u domovini, ovdje postaje svojevrsna vještina među hrpom lažnih “north face” i “mammut” marki koje se šiju negdje u tvorničkim bespućima Kine, pronaći svrsishodni predmet koji alpinisticama još nedostaje u neophodnoj kolekciji “proljeće na -30 Celzija podno Everesta”.
– Evo, za ovu istu sam pernatu jaknu u tri dućana dobila cijene od 150, 200 i 300 kuna. Kod vas je još skuplje, skeptično je jučer pokušavala Jana Mijailović objasniti trgovcu da joj spusti cijenu. Umjetnost cjenkanja, naime, neophodna je za ekonomsko preživljavanje na ulicama Kathmandua, a cijena se ne spušta samo u malobrojnim trgovinama s “originalnim” markama.
Cjenjkanje i izbjegavanje vozača
No iako su cjenkanje, izbjegavanje suludih vozača, ponekad uzaludno objašnjavanje konobaru da želite “samo bocu vode”, mučno izbjegavanje velikog broja malih prosjaka koji ne prestaju navaljivati ili pak pomalo kruta maoistička Vlada dio Kathmandua koji jamačno bilo kojem zapadnjaku nije drag, ovaj veliki grad zapravo je jedan od najzanimljivijih megapolisa na svijetu. Ljubazni Nepalci redovno će vas nagraditi osmijehom i kad ne žele ništa od vas, a spoj tisuća malih trgovinaca uguranih u svaki iole slobodni kutak ulice sa živopisnim suvenirima svih vrsta, štandovi s hranom, prekrasni hramovi i mnoštvo “internet cafea” na nepalski način, te simpatičnih klubova s nabrijanim domaćim bendovima koji sviraju rock i dobrih restorana – detalja koji svjedoče o dubokoj infiltraciji zapadnjačke kulture, čine Kathmandu mjestom u koji se želite vratiti.
– Dobro je ponovo biti ovdje, kao da nismo ni otišle. Složile smo se tako u predahu sjedeći na jednoj od mnogobrojnih tipičnih terasa – malih utočišta od gradske vreve, sunčajući se na postmonsunskom proljetnom suncu i nazdravljajući si međusobno kultnim Everest pivom. Tako, naime, gotovo nepogrešivo, gotovo uvijek, bez obzira na sve poteškoće, na čovjeka djeluju Kathmandu i Himalaja – ta posve druga dimenzija u koju ćemo se vratiti, nakon što obavimo i neizostavni duhovni dio priprema.
 

 SOCREALISTIČKI HRAM BIROKRACIJE

– Vidi, ima puno manje smeća no nekad – jedna je od primjedbi koja se zna čuti od onih koji su se u glavni grad Nepala vratili nakon godinu-dvije, s posve dovoljnim vremenskim razmakom da posvjedoče mikro promjenama koje doživljava Kathmandu pod maoističkom vladom. Iako hrpe smeća nisu više toliko visoke, nadrealni prizori poput grupe desetogodišnjaka koji spavaju na glavnoj ulici u prašini i smeću okruženi psima i snifaju ljepilo ostali su da svjedoče o nekoj posve drugoj ljudskoj socijalnoj i ekonomskoj dimenziji ove brdovite zemlje.
I dok će Elizabeth Hawley primijetiti da je maoistička vlada nezrela i nespremna, a pojedini nepalski novinari prozivati maoiste za separiranje etničkih grupa na istoku Nepala, gdje samo što “nije buknula nova Bosna” kako piše u jednim novinama, Tashi Jangbu, koji se od posla gorskog vodiča uspio “probit” do vlasnika agencije, hotela i tvornice za flaširanje vode, na aktualnu vladu gleda malo pomirljivije i za siromaštvo okrivljuje stari sustav koji godinama nije poduzimao ništa.
Gdje je točno istina teško je zaključiti površnom promatraču, no u takvu sliku, iz perspektive slabo upućene hrvatske novinarke, u kojoj se svrgnuti kralj vozi javnim avionskim prijevozom, dobro se uklapa i sumorno socrealistično naličje nepalskog Ministarstva turizma. U taj smo hram birokracije koji je oduzeo koju godinu života mnogim stranim alpinistima imali prilike zaviriti ove subote, kad je naša delegacija hodočastila po dozvolu za penjanje Everesta. Iako su činovnici Ministarstva skloni satima ispitivati himalajske pretendente koju će vrstu hrane jesti i što su im roditelji po zanimaju, nakon što ih puste da satima čekaju da “završi stanka”, naša je mala ekipa ovog puta s formalnostima bila gotova za pola sata. Možda i stoga što alpinisti i trekeri koji masno plaćaju dozvole da uživaju na himalajskih -30 stupnjeva trenutačno predstavljaju važan segment neplaskog budžeta.  Ministarstvo, inače, u ovom slučaju podrazumijeva tri, u oskudno-kafkijanskom stilu uređene prostorije, za koje su nekadašnji raznorazni “sekretarijati” u “vukojebinama” bivše Juge pravi Sheratoni, a u kojima iz nepoznatog razloga trojica pomalo rezigniranih Neplaca zajedno rade na poslu pečatiranja tri papira, dok još trojica povremeno bez nekog posebnog razloga ulaze i izlaze iz sobe.
– Croatia, mi volimo vaš nogometni tim – pokušao je biti ljubazan jedan od trojice činovnika krateći vrijeme između udaranja dva pečata, nasmijavši se zadovoljno nakon što smo mu poklonili hrvatski dres. Davor Šuker, inače, i dalje je najpouzdaniji ambasador Hrvatske u svijetu, s obzirom na to da vjerojatno ponajviše zbog nogometaša dosta Neplaca u Kathmanduu možda nije posve sigurna gdje je Grčka, ali zato dobro znaju tko nosi crveno-bijele kockice.
Koji kilometar dalje hrvatske je alpinistička ekspedicija imala prilike u subotu uživati u drugoj strani Kathmandua – prekrasnom svetištu  Shwayambhu na brdašcu s kojeg puca pogled na cijeli Kathmandu gdje smo zapalili svijeće za sretan uspon i silazak. Budističko-hinduistički hramovi, mnoštvo strpljivih Nepalaca koji čekaju na blagoslov, grupice zadivljenih turista, sijaset prodavača najzanimljivih duhovnih suvenira i “davatelja usluga” poput čitanja iz rize, uz neizostavne nasrtljive majmune slijevaju se u tom brdu u prave okuse i mirise Nepala.