Autohtonom proizvodu treba autohtona priča

Ispreplitanjem različitih područja od povijesti do psihologije, kao i svih nebrojenih disciplina izmneđu ova dva kraja, a koje su se sve susrele u suvremenom osmišljavanju prodora na tržište ili kako volimo reći, marketingu, stvoreni su i stvaraju se novi uvjeti koji značajno odstupaju od reklamnih slogana prošlosti koji su na kraju završili u poznatoj satiričnoj sintagmi: “za vaš stroj za pranje rublja – samo prljavo rublje”
Možda za nekoga to baš i nije vijest dana, ali zanimljivost svakako jest. U Vinkovcima je u nedjelju proizvedena, spremljena, poslužena i “smazana” najduža kobasica na svijetu. Spremljena po tradiofcionalnoj slavonskoj recepturi koju su nadgledali članovi Udruge tradicionalnih proizvođača kulina/kulena, pripremljena je kobasa dugačka pola kilometra. Ovim podvigom Vinkovčani se nadaju upisati i u Guinessovu knjigu rekorda u kojoj trenutačan rekord drže Rumunji s kobasicom od 392 metara.
Kobasičarili i župan i gradonačelnik
Akcija je započela u Nuštru, na gospodarstvu Grge Krajine, gdje je obavljena priprema i proizvodnja ovog specifičnoga kapitalca. Cijeli projekt odvijao se u sklopu manifestacije “Dođi u Vinkovce” kojeg je organizirala tamošnja Turistička zajednica, zajedno s gradom Vinkovcima i Vukovarsko-srijemskom županijom. Prve metre kobasice zajedno su izrađivali i gradonačelnik Mladen Karlić i župan Božo Galić.
– Vinkovci su poznati grad tradcije i tradicijskih običaja i to ponajrpije zahvaljujući “Vinkovačkim jesenima”. Projektom “Dođi u Vinkovce”, želimo još više učvrstiti taj status, izjavio je ovom prigodom gradonačelnik Vinkovaca, Mladen Karlić.
Tajnik udruge “Slavonski domaći kulen/kulin”, Andrija Matić otkrio je novinarima kako je za izradu polukilometarske kobasice proizvođačima bilo potrebno četiri stotine kilograma mesa, deset kilograma soli, 1,5 kilograma ljute mljevene paprike i 15 kilograma luka. U blagovanju ovog specijaliteta sudjelovalo je oko tri tisuće ljudi koji su bili zadovoljni kvalitetom i akcija je po reakcijama svih sudionika izuzetno uspjela, a osim kobasice bio je izveden i dodatni kulturno-zabavni i etno program od kojega svakako vrijedi izdvojiti maškare na konjima za koje u Vinkovcima također žele da postanu tradicija.
Tajnik udruge kulenara i kulinara Andrija Matić kazao je ovom prigodom, međutim, i nešto još važnije, a to je da je bez ovakvih i sličnih akcija nezamisliv budući opstanak proizvođača tradicionalne hrane u Slavoniji. On je tom prigodom mislio i na uzgajivače svinja i proizvođača kulena, kulina, kulinovih seka, šunke i drugih tamošnjih specijaliteta. Simbioza ovakvih udruga, turističkih zajednica dotičnoga grada, županije ili kraja, kao i svih drugih koji u tome mogu naći svoj interes te ozbiljna potpora tijela lokalne samouprave, nisu više nikakva egzotika ili zanesenjaštvo, nego, naprotiv, sve više jedini prokušani put za pravilno vrednovanje, a često i opstanak ovakvih načina proizvodnje.
Nadvladati Guinessa
Čak bi se moglo reći više od toga. Da, naime, vinkovačka akcija dolazi u ove krajeve s malim zakašnjenjem. Kulinarski proizvodi dimenzija pogodnih za Guinessov rekord od prije već kojih desetak godina nisu više onakva senzacija kao nekad. Ne želi se ovom tvrdnjom obezvrijediti trud i dobru koordinaciju koju su u ovome projketu pokazali Slavonci, nego, naprotiv, ukazati da se, želimo li djelovati na način primjeren uvjetima današnjeg dinamičnog i “krizolikog” svijeta, moramo još više potruditi. Svakako da je ovo što su napravili Vinkovačnai dobra ideja, samo i ona će biti uzalud ako sve ostane na tome, a upravo je to rekao i Andrija Matić, založivši se za još čvršću i koordiniraniju suradnju različitih udruga, državnih tijela i zaintereisranih iz proizvodnoga sektora, kao jedinog načina za ostati u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici.
Ispreplitanjem različitih područja od povijesti do psihologije, kao i svih nebrojenih disciplina između ova dva kraja, a koje su se sve susrele u suvremenom osmišljavanju prodora na tržište ili kako volimo reći, marketingu, stvoreni su i stvaraju se novi uvjeti koji značajno odstupaju od reklamnih slogana prošlosti koji su na kraju završili u poznatoj satiričnoj sintagmi: “Za vaš stroj za pranje rublja – samo prljavo rublje”.
Dugo se vremena već kod nas govori o kojekakvim komplementarnim prednostima i našeg podneblja i naše kuhinje, kao i prostorne blizine upravo onim mjestima koja su nam potencijalna tržišta. Isto tako se već duže vrijeme priča da u prozvodnji nekakve masovne i jeftine hrane mi jednostavno ne možemo biti konkurentni ali da zato možemo biti glavni opskrbljivači onih koji vole bilo gastronomske užitke, bilo zdrav i prirodan zalogaj. Ipak, od riječi do djela put nam je još prilično dug. Vinkovačka akcija pokazala je jedan od načina.
Kulin sa zadarskih otoka
A kako stoje stvari u našim krajevima? Kad je riječ o kulenu, odnosno kulinu, žalostan je podatak da se danas veoma malo zna da se ovaj specijalitet nekad proizvodio i u Dalmaciji, čak i na otocima, pa i ovima Zadarskoga arhipelaga. Vjerojatno se danas može još spasiti recpeture koje su se tada rabile ali sutra bi moglo biti kasno. Nadalje, postoje i drugi ako ne zaboravljeni, a ono u marketingu zanemareni specijaliteti. Suha hobotnica, kaštradina, inšavor, prisnac, janje na ninski, dioklecijanova pogača…
Malo se nadalje zna, da se danas svuda udomaćeni rižot od škampa prije stotinjak godina u kuharicama navodio kao – zadarski specijalitet, a da se području Sv. Filipa i Jakova pripisivao specijalitet od svinjske glave. U zaborav su pale i silbenjska puina kao i nekad izrazito čuveni sir iz Kraja na Pašmanu, za taj otok vezan je i spomen na jelo od krušaka i bakalara!
Ali jela ne mogu biti dovoljna sama za sebe i to je ono što voditelji i članovi čisto proizvođačkih i gastronomskih udruga često zaboravljaju. U tome su nam Vinkovci također dobar primjer jer je prezentacija originalne, a k tome i pet stotina metara dugačke slavonske kobasice bila popraćena nizom drugih sadržaja, također jednako atraktivnih. Primjer kako takvi procesi mogu izgledati u zadarskim okvirima djelom se moglo vidjeti ove jeseni na projektu Zadar more kad su predstavljana originalna jela, zajedno s čakavskom poezijom i prvim zadarskim muralom Silvijane Dražović. Povezivanjem kulturno-zabavnih sadržaja, kao i onih koji tretiraju sve popularniju oživljenu povijest, može se prokrčiti put i za prezentaciju domaćih proizvoda. Zadar pa i čitava Zadarska županija, kao prostor iznimno bogate povijesne baštine makar u tome ne bi smjeli imati poteškoća, samo što su to stvari koje valja raditi kontinuirano i na koje se ne smije početi misliti tek s dolaskom turističke sezone. Niz postsezonskih pa i čisto “zimskih” obljetnica značjanih datuma pruža pravo bogatstvo improvizacija: Zadarski mir, čiju smo obljetnicu slavili lani bio je jedan od takvih primjera. Ne bi trebalo zaboraviti niti krunjenje kralja Ladislava koje je u povjesnom smislu na kraju loše završilo, ali ipak predstavlja jedini takav čin koji se odigrao upravo u našemu gradu. Također se teško oteti dojmu da je i liburnska i rimska povjest u Zadru nedovoljno marketinški iskorištena.
Izazov hobotnice
Sve su to mogućnosti koje se mogu uklopiti u akcije slične onoj koju su izveli Vinkovčani. Uz to treba voditi računa da prezentacija tradicijskih proizvoda poradi poticanja njihove proizvodnje jest vezana za turizam, ali nije isključivo turistički određena. Riječ je prvenstveno o proizvodnji kojoj je turizam samo jedno od mogućih i, obično, najkonjukturnijih tržišta, ali se nikad ne smije s uma smetnuti i prodaja, kao i izvoz proizvoda kao takvih. Da bi se u tome uspjelo, proizvodi moraju, osim kvalitete, imati i “image”, a to je posao na kojem se ne može postići ništa bez kompleksnog pristupa. U toj priči država treba omogućiti privatnim proizvođačima, udrugama koje ih okupljaju, kao i sličnim organizacijama maksimum slobode i pružiti im podršku u djelovanju. Nedavno natjecanja proizvođača laštradine u Jasenicama ili već uhodana proizvodnja šokola u Ninu, pokazuju da se interesa za ove projekte može naći i na našemu području, iako se mora primijetiti da bi se takvi događaji morali jače osjetiti makar na zadarskome području. Umjesto da se prazno zgražamo nad poplavom kojekakve strane hrane koja ne mora uvijek biti ni loša niti nekvalitetna, a u turističkom gradu je osim toga i potrebna kao sadržaj, razmislimo radije što smo i koliko učinili da bismo promovirali svoju proizvodnju i proizvode. Sezona suhe hobotnice samo što nije počela!