‘SmećArt’ – umjetnički pristup ekološkoj problematici suvremenog svijeta

Umjesto u Chicagu izlagao sam u Woodstocku, koji je središte kulturnih događanja. Na izložbu su došli moji kolege i kolegice čikaški umjetnici, ljudi iz brojne hrvatske zajednice u Chicagu i ljudi iz bugarske zajednice. Izložbu je otvorila Zorica Matković, generalna konzulica Republike Hrvatske u Chicagu. Svi su bili, neskromno mogu reći, oduševljeni mojim pristupom ekološkim problemima suvremenog svijeta. Možda u prilog dobroj prihvaćenosti izložbe „SmećArt” govori i podatak kako sam imao pravo otvorenje s domjenkom, što u Americi nije običaj
Konstantin Kostov rođen je 9. prosinca 1943. g. u selu Odrnu, u Plevenskom kraju. Godine 1966. u Zagrebu je upisao Akademiju likovnih umjetnosti, smjer kiparstva. Godine 1978. seli se u Zadar gdje, kao suradnik Državne uprave za zaštitu kulturne baštine, izvodi niz restauratorskih zahvata na građevinama hrvatske i inozemne spomeničke baštine. Član je HADLU Zadar i osnivač Likovne organizacije JADERTINA, aktivan u zaštiti spomeničke baštine i organizator međunarodne likovne kolonije u Zadarskoj županiji. Kao strastveni jedriličar i ljubitelj mora, u posljednje je četiri godine organizirao akcije čišćenja priobalja na području Zadarske županije kako bi skrenuo pozornost na problem ekološkog onečišćenja i komercijalizacije turizma u koje je uključivao i kolege umjetnike, te mjesno stanovništvo, školsku djecu i turiste.
U listopadu ste sa svojom, sad već čuvenom, izložbom „SmećArt” gostovali u Chicagu, točnije u Woodstocku. Kakvi su vaši dojmovi? Kako su Amerikanci reagirali na vaša djela?
– Izložba s kojom sam se sad predstavio u Chicagu, odnosno Woodstocku prije otprilike godinu dana bila je postavljena u Beču, a tamošnji njeni domaćini postavili su je na svoje internet stranice. Netko iz Chicaga ju je vidio i dobio sam poziv da izlažem i tamo. Prvotan dogovor je bio da izložbu u “Old Court house” u Woodstocku (država Illinois) postavim u lipnju, ali su me u međuvremenu pozvali da izlažem u Tokyju povodom petnaeste godišnjice uspostavljanja hrvatsko – japanskih diplomatskih odnosa. S ljudima iz Chicaga dogovorio sam novi termin – listopad. Inače, listopad je u Chicagu mjesec umjetnosti, tako da se moja izložba izvrsno uklopila.
Chicago i Woodstock
Umjesto u Chicagu izlagao sam u Woodstocku, koji je središte kulturnih događanja. Na izložbu su došli moji kolege i kolegice čikaški umjetnici, ljudi iz brojne hrvatske zajednice u Chicagu i ljudi iz bugarske zajednice. Izložbu je otvorila Zorica Matković, generalna konzulica Republike Hrvatske u Chicagu. Svi su bili, neskromno mogu reći, oduševljeni mojim pristupom ekološkim problemima suvremenog svijeta. Možda u prilog dobroj prihvaćenosti izložbe „SmećArt” govori i podatak kako sam imao pravo otvorenje s domjenkom, što u Americi nije običaj. Osim toga, izložba je bila inicijator i nekih drugih događanja. Tako sam dobio poziv da održim predavanje studentima Illinois Institute of Art, a iz čikaškog centra za zbrinjavanje starih ljudi „CJE Senior Life-ADS” su me pozvali da njihovim štićenicima održim jednu radionicu kao vid terapeutskog programa. To su bila sjajna iskustva. Ralitza M. Vladimirov, voditeljica terapeutskog programa te institucije (Creative Arts Therapist), koja sprema doktorat ne temu terapije uz pomoć umjetnosti, bila je posebno oduševljena. Budući da ona ostvaruje vrhunske rezultate, došli smo na ideju da dođe u Zadar i održi predavanje o toj problematici na Sveučilištu u Zadru. Poziv da se priključim zajedničkoj izložbi čikaških umjetnika bio je također odjek izložbe u Woodstocku. Rezultat kontakata i razgovora s čikaškim umjetnicima bila je ideja o suradnji s umjetničkom organizacijom „Jadertinom”, odnosno dogovor o međusobnim gostovanjima. Mi iz Jadertine dobili smo i službeni poziv da sudjelujemo na izložbi u Daily Centru (Gradska vijećnica Chicaga) od 2. do 30. studenog 2009. godine.
Kako je „SmećArt” nastao? Odakle ideja i kako se ona razvijala?
– Ideja „SmećArta” rodila se na jedan vrlo zanimljiv način. Tamo negdje 2000. ili 2001. godine na svom sam brodu po Jadranu vozio dvoje američkih turista. Bračni par. Prošli smo čitav Jadran, od Dubrovnika i Visa do Zadra. Nisam odmah znao tko su ti ljudi, ali kada sam ih išao registrirati kao putnike prilično sam se iznenadio. Muškarac je bio John Morgan, jedan od najvećih bankara Amerike. Kada smo se kupali u nekakvoj uvali tu u zadarskom arhipelagu, njegova žena me izgrdila zašto ne čistimo to more. Ja sam joj odgovorio da možemo skupa počistiti uvalu, a bilo je tu svega boca, cipela, drugih otpadaka, i oni su prihvatili. Tako smo nas troje počistili tu uvalu, a ja sam, igrajući se s otpacima, izradio nekakvu skulpturu. „SmećArt” se rodio. Uskoro sam svoje ideje prenio na kolege umjetnike i jedriličare i počeli smo s akcijama čišćenja obale i apeliranja na ekološku svijest naših ljudi. Kada bih pokušao opisati to što radim rekao bih da je to umjetnički pristup ekološkoj problematici suvremenog svijeta. Usporedno s akcijama čišćenja, u kojima nam se često pridruživalo i lokalno stanovništvo, pa i turisti, ja sam počeo sistematski izarađivati umjetničke instalacije od otapadaka prvenstveno s ciljem da apeliram na ljudsku svijest.
Jadertina – kolonija pa organizacija
Ta djela koncipirana kao „SmećArt” izlagao sam u Zadru, Zagrebu, Dubrovniku, Hrvatskoj Kostajnici, Beču, Sofiji, a evo sad i u Tokyju i Chicagu. Prve reakcije na moje izložbe bile su iznenađenje i čuđenje, a kad su ljudi shvatili da ta djela nisu samo odbačeni otpaci nego rezultat jednog pogleda na svijet reakcije su postale vrlo pozitivne. U sve to nastojim uključiti što veći broj ljudi, jedriličare, umjetnike, djecu, turiste… Veseli me i da se s vremenom priključuju turističke zajednice, općine, gradovi, Ministarstvo kulture, Ministarstvo zaštite okoliša… Stigli smo do jedne razine koju treba održati i pretvoriti u osmišljenu i suvislu akciju. Jadran to zaslužuje.
Član ste HDLU-a Zadar, a bili ste i predsjednik te umjetničke organizacije. Kako gledate na rad HDLU-a Zadar? Osim toga, osnivač ste međunarodnih likovnih kolonija koje se već niz godina održavaju na zadarskom području. Koji su dometi i perspektive „Jadertine”?
– Da, dva mandata bio sam predsjednik HDLU-a Zadar čiji sam jedan od osnivača. U to vrijeme pokrenuo sam program likovnih kolonija „Jadertina” na zadarskom području, a sve s ciljem oživljavanja likovne i kultrune scene u ratom opustošenom gradu. Taj projekt vrlo je brzo prihvaćen među umjetnicima što je doprinijelo njegovom širenju. Tako smo u početku imali samo pet sudionika, da bi u 2008. godini u pet saziva imali po desetak sudionika. Budući da je sprovođenje takvih likovnih kolonija vrlo zahtijevan organizacijski zahvat morali smo osnovati organizaciju – „Jadertinu”. Neki su nedovoljno shvatili značaj i funkciju likovnih kolonija koje „Jadertina” organizira, a plod toga je shvaćanje kako se u programskom smislu preklapaju ili, štoviše, sukobljuju HDLU i Jadertina. Mislim da ne samo da nema ni govora o preklapanju nego čak da se te dvije organizacije likovnih umjetnika nadopunjavaju. Pa, u prezentacijama umjetničkih djela koje organizira „Jadertina” sudjeluju i umjentici koji su članovi HDLU-a. U međuvremenu je „Jadertina” izrasla u respektabilan pokret koji, osim umjetnika, prepoznaju institucije poput Turističke zajednice Grada Zadra i Zadarske županije i jedinica lokalne uprave u mjestima gdje se naše kolonije održavaju (Biograd, Preko, Kukljica, Božava, Kali, Sali, Bruška, Obrovac, Benkovac).
Art Festival
Nedavno smo kao organizacija nastupili na „Art festivalu” u Češkim Budejovicama gdje su naši radovi bili zapaženi među pedesetak sudionika iz cijele Europe. Tamo jedini već drugi put nastupamo kao grupa. Iduće 2009. godine navršava se petnaesta godišnjica djelovanja međunarodnih likovnih kolonija „Jadertina”. Planiramo pozvati sve dosadašnje sudionike iz čitavog svijeta, njih oko 150. U Zadru ćemo napraviti festival umjetnosti kakav se ne pamti. Kolege s kojima sam do sada o tome razgovarao svi su redom oduševljeni.
Na temelju dugodišnjeg umjetničkog, ali i organizacijskog angažmana možete li nam reći Vaše dojmove o odnosu lokalne sredine i umjetnika? Kako vidite položaj mladih likovnih umjetnika u našem gradu?
– Na primjeru „Jadertine” vidi se da Grad pomaže i podržava naše programe. Međutim, da bi se to ostvarilo, najprije mi moramo osmisliti i ponuditi određeni program. Za to je potreban dugotrajan i smislen rad. Zadarski su umjetnici jedna od najbolje organiziranih umjetničkih grupacija u čitavoj zemlji, a to je rezultat napornog dugogodišnjeg rada. Što se tiče mladih snaga, tu imam neki tugaljiv dojam da ih nema dovoljno ili da se ne mogu adekvatno predstaviti javnosti. Međutim, i naša je odgovornost da mlade i nadarene ljude otkrijemo i uključimo u umjetnička zbivanja u gradu. Za mlade je dobra prilika i godišnja izložba HDLU-a, jer u nju uključujemo i mlade koji još nisu sudjelovali u njenom radu. Primjer dobre suradnje umjetnika s društvenim institucijama je spomenuto sudjelovanje „Jadertine” na „Art festivalu” u Češkim Budejovicama. Tu nas je pomogla Turistička zajednica Kukljice u kojoj su umjetnici naše kolonije redoviti i rado viđeni gosti.
Osim kao likovni umjetnik, poznati ste i po dugogodišnjem uspješnom restauratorskom radu?
– Restauratorskim radom bavim se od studentskih dana, a posao restauratora doveo me i u Zadar. Kao suradnik restauratorskog zavoda priključio sam se timu koji je radio na restauraciji crkve sv. Marije. U Zadru sam proveo čitav niz restauratorskih zahvata, od crkve sv. Marije, preko radova na crkvama sv. Šime, sv. Krševana, sv. Stošije do nedavnih radova na sv. Dimitriju. Najnoviji moj pothvat bio je rad na restauraciji palače Cosmacendi.
Počeci u restauraciji
Radio sam još u Salzburgu, Firenzi, na senjskoj katedrali. Nekako najznačajnijim smatram rad na restauraciji kupole šibenske katedrale sv. Jakova koja je stradala u ratu. Taj angažman bio je za mene i moj rad veliko priznanje. I kćerka je krenula mojim stopama. Diplomirala je i specijalizirala se za restauraciju drvenih predmeta, a stručnjaci na tom polju u nas su rijetki.
Bugarin u Hrvatskoj/Zadru?
– To su moji korijeni, a nakon toliko godina života u Hrvatskoj mogu ustvrditi da su Hrvati i Bugari vrlo bliski i da imaju puno dodirnih točaka. To se vidi iz povijesti od glagoljice, preko biskupa Strossmayera do današnjih dana. Nedavno je Zadar posjetila, mojim posredstvom, delegacija bugarskog grada Velikog Trnova. To je carski grad i pripada europskoj zajednici gradova okruženih bedemima, kao i Zadar. Zanimljivost je da i Veliko Trnovo ima kvart Arbanase kao i Zadar. Tu su položeni temelji buduće suradnje na mnogim područjima i to me posebno veseli.