Svakog gosta pola sata dosta

Prvi problem je poklon, a osobito onda ako domaćini imaju i koje dijete. Ispada da poklon košta koliko i odlazak u restoran za vas i partnera. Onda primjećujete da domaćica liže prste kojima vadi hranu, da domaći nabadaju svojim priborom iz zajedničke zdjele, da je količina hrane nedostatna…
Teško je nekoga potpuno upoznati dok mu se ne uvalite u kuću, dok ne vidite kako funkcionira u toplini svoga doma. Slika koju imate o određenoj osobi ili obitelji može biti dijametralno suprotna od onoga kako ste ih do tada percipirali. To naravno ne znači da netko u stanu drži zatočenog maloumnog strica, da se u toplini svoga doma zalaskom sunca preobražava u dugodlakog monstruma, ili da u zamrzivaču drži materijal koji bi zanimao forenzičare. Postoji puno sitnih stvari o kojima se ne govori, koje se prešućuju, a važne su za interpersonalnu komunikaciju i socijalne kontakte među ljudima koji imaju tendenciju druženja s drugim ljudima.
A svatko nešto ima za sakriti. Ja recimo imam dosta mana. Jedem u ležećem položaju (to su oni romanski korijeni) i pri tome obavezno čitam. Gdje god da sjednem podignem i noge (moram – proširene vene), a u sitnim noćnim satima dok pošten svijet spava, mene obuzmu neki demoni pa lupam po gitari i pjevam iz petnih žila. Još bi bilo dobro da je to neki repertoar blizak našem čovjeku, neka dalmatinska pisma, ali nije, i time cijela perverzija dobiva na jezovitosti. Ne mogu u kupaonicu ako mi se netko vrti ispred vrata, ne mogu ni čitati ni pisati ako je netko prisutan, težak sam gost, a još teži domaćin. Ali, svjestan svojih specifičnosti, nastojim ih ne pokazivati pred gostima i prijateljima, a pogotovo ne kada sam kod nekoga u posjeti. Zato mi smetaju ljudi koji ne poštuju kuću u koju su došli, a ništa manje ni domaćini koji ignoriraju elementarna pravila gostoprimstva.
RAZLIKE U MENTALITETU
Od devedesete na ovamo postoji tendencija naglašavanja razlika između Hrvata i Srba. U ovome ću tekstu pomoći zaljubljenicima u taj sport jednim malim prilogom, a radi se naime o, za naša mjerila, prenaglašenoj gostoljubivosti kod pripadnika susjednog nam naroda. Kod njih je, htjeli mi to priznati ili ne, prisutniji običaj ugošćivanja, posjećivanja, poklanjanja i ostalih socijalnih kontakata. Uzmimo, npr., one koji su imali vikendice na moru. Činjenica je da je kod većine domaćina cijeloga ljeta bila promenada raznih prijatelja, rođaka, kumova i ostalih bliskih im osoba. Kod nas postoje ljudi koji sa kompletnim obiteljima cijelo ljeto provedu u stanu jer su im u vikendicama turisti i ne pada im na pamet primiti ni rođenu djecu, a kamoli neke tamo rođake. Moji su susjedi na otoku bili iz Beograda. Rodbina i prijatelji dolazili su im na more prije njih početkom lipnja, mijenjali se cijelo ljeto i boravili tamo kada bi se stvarni vlasnici već vratili nazad kući. I meni dolaze prijatelji iz Zadra, ali mi nakon nekoliko dana počinju blago ići na živce. To važi i za većinu mojih prijatelja. Kada dođe ljeto oni koji imaju gdje, izoliraju se i ne pada im na pamet u svoje male oaze pozivati ljude koje cijele godine gledaju u gradu. Drugim riječima, po tom pitanju uistinu postoje razlike u mentalitetu, što god netko mislio o tome.
ZIMSKA GOSTOVANJA ZADAR – ZAGREB
Jedan od najčešćih, i najtradicionalnihih oblika gostovanja je onaj kada netko iz Dalmacije mora silom prilika boraviti nekoliko dana u Zagrebu. Nitko ne ide gore razgledati Gornji grad, Kamenita vrata ili zoološki vrt. Ne, u Zagreb se nažalost ide onda kada ste bolesni ili ako je netko vaš u bolnici pa mu idete u posjet. Tu nastaju problemi. Rijetko tko ima stan u metropoli. Tada se ide u “posjet” rodbini ili prijateljima. Oni većma ne žive u palačama, pa se najčešće “djeca prebacuju u drugu sobu”, što hoće reći da ste domaćinima poremetili kućni red i običaje, da se zbog vas moraju gurati i dekomodirati, ili da se jednostavnije izrazimo – smetate im.
U tim situacijama naš gost osjeća nekakvu obavezu prema svojim domaćinima pa se za to putovanje bogato opremi. Onaj koji ima veze sa selom, ponese koju litru maslinovog ulja, kanistar “domaće” vinčine, ili neki drugi autohtoni proizvod. Mi pripadnici gradskog proletarijata to nemamo, pa kupimo nešto prigodno u trgovini, a kada dođemo gore osjećamo obavezu domaćine pozvati “negdje vani” na ručak ili večeru i sve nas to skupa košta toliko, da bi nam bilo daleko jeftinije i jednostavnije uzeti sobu u hotelu i riješiti se brige i troškova. To ipak većina izbjegava jer “da se naši ne uvrijede”, i tu onda nastaju dodatni problemi, a oni su vezani za kurs.
LJETNA GOSTOVANJA ZAGREB – ZADAR
Sada se vi pitate kakav je to kurs vezan za boravak u gostima? Što se tu mjenja? Vrlo jednostavno – jedna noć spavanja u Zagrebu po uobičajenom kursu otprilike je tjedan dana ljetovanja na moru. To otpada ako Zagrepčani imaju svoje objekte za ljetovanje, ali ste zato obavezni pomagati im na druge načine. Naime, dok ste bili u velikom gradu, niste se baš snalazili po tramvajima i ulicama pa vas je autom do bolnice prebacio vaš domaćin. Tu ćete uslugu skupo platiti pa očekujte poziv pri svakom fizičkom poslu gdje je potrebno sudjelovanje više od jednog čovjeka. To naravno ne možete odbiti jer “tko zna kada će nam opet zatrebati”. Bilo bi vam jeftinije da ste se po Zagrebu vozili taksijem.
RUČKOVI I VEČERE
Na ručkove ili večere pozivate one koje volite, one s kojima se želite družiti, one kojima se želite za nešto revanširati, ili one od kojih ćete u bliskoj budućnosti tražiti neku uslugu ili materijalnu korist. Preskočimo te pojedinosti i stavimo se u ulogu gosta. Prvi problem je poklon, a osobito onda ako domaćini imaju i koje dijete. Ispada da poklon košta koliko i odlazak u restoran za vas i partnera. Onda primjećujete da domaćica liže prste kojima vadi hranu, da domaći nabadaju svojim priborom iz zajedničke zdjele, da je količina hrane nedostatna… Domaći pak nisu zadovoljni vašim poklonom, ide im na živce što vaše dijete drhtavom rukom nosi čašu soka preko perzijskog tepiha, a vi se pravite ludi i to namjerno dopuštate jer još pamtite kako je njihov ljubimac uništio vaš novi trosjed čokoladnim kolačem. Osobita mržnja zavlada onda kada je netko strastveni pušač (da, ima takvih i u boljim društvima), a većina pušača su, kao što nam je poznato, ljudi s nedostatkom obzira prema drugima pa su nervozni što ne smiju zapaliti i usmrditi vam stan, a vi ste nervozni jer znate da su oni zbog toga bijesni na vas, i koga vraga uopće pitaju pepeljaru kada znaju da vam to smeta.
PITANJE BON-TONA
Nije dobro ako gosti zakasne, ali još je gore ako dođu ranije, a vama je jedna ruka duboko u voćnoj salati, druga reže kruh, treća drži mikser, a još se trebate presvući i namjestiti stol za koji su oni već sjeli. Pristojno je zakasniti koju minutu ali ne previše. Doduše, i to se može tolerirati ako se nađe dovoljno originalan i zanimljiv izgovor, pri čemu trebate paziti da se ne ponavljate.
Ovoga sam ljeta na odmoru čuvao par dana malu unuku s kojom sam svaku večer išao na gozbe i primanja. Treću je večer, dok smo se rušili niz stepenice i trčali po ulici obarajući zbunjene japanske turiste, izjavila doslovno ovo: “Opet kasnimo. Što ćemo večeras izlagati?” Kada ste u gostima ne treba se doslovno držati bon-tona, ali neke stvari poput srkanja, mljackanja i osobito već spomenutog nabadanja vlastitom viljuškom u zajedničku zdjelu treba strogo kontrolirati. Mene osobno kod gosta najviše iritira proždrljivost i brzina žvakanja i gutanja koji su, ako su prisutni, dovoljan razlog da nikada više sa takvima ne sjednem za stol.
Kada je gost u kući treba malo promjeniti navike, a to osobito važi za naizgled nevažan običaj pijenja iz iste boce. Ako ste imalo gadljivi, nikada nemojte piti iz ambalaže koja nije otvorena pred vama. U velikom broju obitelji pije se tako da se povuče direktno iz boce ili tetrapaka, što je stvar njihovog osobnog izbora, ali mislim da uistinu nisam paranoičan ako kažem da postoji lijep niz boleština koje možete dobiti na taj način, a sve bez razloga.
GOSTI KOJI NE ŽELE OTIĆI
Ima tako dragih ljudi, zabavnih i dobrih, ali, nikako ih se ne možete riješiti. Drago vam je družiti se s njima, ali nakon nekoliko sati jedva čekate da odu, jer svakog gosta je par sati dosta. Ugovorite večericu ili čajanku već u 18 sati i jasno naglasite jer je to zato što ste umorni pa bi ranije završili. Oni se slažu s vama, ali samo u teoriji. U praksi je bitno drukčije. Prvo zakasne sat vremena, pa onda on otiđe po malu na balet i dovede je naravno vama. Ona oko devet ode kući po kolače koje je zaboravila pa se u devet i po mora pogledati neka emisija na tv-u i tako se sve to odugovlači satima.
Oko jedanaest sati već namjerno zijevate i uprazno klimate glavom, a vaš mali sin, zlato vaše, dobro istreniran dolazi u kuhinju i plačnim molećivim glasom cendra da mu se spava i ruši se sa nogu. Ali, gosti su srca kamenog i prave se da to ne vide. Oni su taman načeli novu temu u kojoj sudjeluju manje više samo oni, dok vi bučno perete suđe i mjenjate mački zahod, želeći na svaki način pokazati da vam je dosta druženja. Konačno, oni ustaju i odlaze do vrata. Ipak, to nije kraj vašim mukama. Na vratima se govori još dvadesetak minuta, sve dok ih oko dva sata poslije ponoći konačno ne izgurate, na brzinu dogovarate susret kod njih idućeg vikenda, i rušite se u krevet sa kletvom na usnama, čvrsto obećajući sebi da je ovo zadnji put što ih zovete u goste.
DJECA I NJIHOVI ROĐENDANI
Djeca su poseban problem u ovim domaćinsko – gostinskim relacijama. Ljudi su na svoju djecu jako osjetljivi, a ta dječica, budimo realni, znaju biti neugodna i nepodnošljiva, bilo da ste im u gostima ili su oni u gostima kod vas. Vi u oba slučaja morate biti strpljivi i ljubazni ma koliko vam to teško padalo. Većina djece je danas loše odgojena, ljudi su se razbahatili i svoju oholost prenose na svoje potomke, a to najbolje vidimo kada dođu u neke godine, a posebno ako nam dođu u goste. Pred trećim osobama gotovo je nemoguće prikriti nedostatan odgoj djeteta i u par sati dovesti u red ono što je u neredu od rođenja. Cika, vriska i dernjava česte su zvučne kulise u mnogim domovima, a vi nemate gdje pobjeći.
Postoji čudan običaj pozivanja odraslih ljudi na dječje rođendane uz što je vezano mnogo razloga za nerviranje. Djeci do 2-3 godine potpuno je besmisleno kupovati poklone jer su oni više zainteresirani za šareni papir i celofan nego za sam sadržaj, pa je to u većini slučajeva bačen novac. Starijoj djeci je isto tako glupo donositi autiće i barbike jer oni već sve imaju i bolje i skuplje od onoga što ste im donjeli pa vaš poklon najčesće nezainteresirano bace preko ramena na gomilu takvih igračaka. Zato tvrdim da je najbolje ne kupovati ništa, ili još bolje ne odazivati se na takve proslave koje bi trebale biti druženje djece a ne zabava za odrasle koji s osobitom pažnjom procjenjuju tko je kupio kakav poklon njihovom mezimcu.
LJUBAV
Ljubav često puca onda kada se dvoje mladih negdje separiraju i žive nekoliko dana sami. Sve je lijepo dok su se nalazili u slobodno vrijeme, dok su išli na partije, koncerte i gdje li sve ne, a onda bi se vratili kućama gdje su živjeli svojim ustaljenim, komodnim životom u kojem tata plaća račune a mama pere rublje i sprema sarmu, a nedjeljom i kolače. Život nas uči, hjeli mi to priznati ili ne, da prvi problemi nastanu kada počnete dijeliti mjesto za stanovanje, onda kada shvatite da vaša draga pritiska zubnu pastu po sredini, da vaš dragi ne pere noge onako često kao što ste mislili, da svekrva nije onako mila kao što je izgledala dok ste dolazili jednom mjesečno na nedjeljni ručak, kada još niste primjećivali da ima jezik račvast poput zmije…
Postoji milijun sitnih stvari koje vam mogu smetati kada počnete živjeti u nekoj novoj sredini i novom društvu. Puno je parova tek tada počelo otkrivati neke stvari koje nisu tako zamišljali. Zato, prije zaruka, prije braka, prije drugog stanja, ljudi se trebaju malo posjećivati, dijeliti kupaonicu, kuhinju, ali i druge stvari. Biti u gostima kod nekoga s kojim namjeravate u budućnosti živjeti najbolji je način upoznavanja istoga. Ulaženje u intimu u kojoj ta osoba često biva potpuno drukčija od one kakvom ste je zamišljali.