Gdje je nestao čovjek? U Obrovcu je

S divnim Goranom Barom oživljavam ovaj dan sunca, bure, mora, Beethovena, Obrovca, Sali, Tolstoja, mačaka Stele, Vjevera i Šarkice, dragoga savršenoga Boga, počela bez početka. U svakom odjeljku vremena, jer ja sam u vremenu, mozaik je misli, osjećaja koje rađa moj mozak kao plod predivne božje ljubavi.

Sestra bura brije moje lice uz Zrmanju u predivnom, među klisure stisnutom Obrovcu. Trčim po sedamdeset stepenica do crkve svetog Josipa. Uvijek me razgali misao o svetom Josipu, zanemarenom čovjeku stolaru, mužu Marije iz Nazareta koja je majka Isusa. Tu je, a kao da ga nema, reći će književnica Slavenka Drakulić romanom ‘Kao da me nema.’ Žive Josipi oko nas; nenametljivi i skromni ljudi velike duše. Pogledam lijevo, pogledam desno, ljudi. Oko mene. Dobro jutro, dragi ljudi.

Tomislav Marijan Bilosnić, čovjek kao orah pun anegdota, pun smijeha, pun rođenih riječi, Smijem se, smijem s Tomislavom. Vlatko Majić pun kompleksnog života sjeća se svojih profesora. Trčim stepenicama do svetog Josipa u Obrovcu.

Čitamo literalne radove djece iz osmogodišnjih škola. Dirnut sam svjetovima, doživljajima, uvidima djece u život. Dok su mali misle slobodno, precizno, pišu veličanstveno. Što se više budu školovali, srednje škole, fakulteti, slobodu će im ograničavati, misli podrezivati, ne bi li se ‘snašli’ u svijetu ‘odraslih’ klišeiziranih i zarobljenih korisnošću odraslih. Ostajem dječak slobodan, zaigran.

Da živim u Obrovcu kao katolik slavio bih u liturgiji Pravoslavne crkve Svevišnjega Gospoda. Da živim u Obrovcu, a pravoslavac sam, slavio bih u liturgiji Katoličke crkve Svevišnjega Gospodina.Kada skineš ruho nacije, religije, pripadanja ostaješ čovjek uz drugog čovjeka. Opraštaš sebi, zavoliš sebe, prihvaćaš sebe suvereno slobodnoga i drugačijega i drugoga uz sebe suvereno slobodnoga i drugačijega. Oživi u meni, Bože. Prihvaćam te, Bože, neomeđeni, slobodni i suvereno drugačiji. Život je čudo. Obrovac je čudo. Amen.