ŠKRINJA USPOMENA (11) Čovjek kojeg zna gotovo svaki Zadranin i strastveni zaljubljenik u KK Zadar: 'Taj miris Jazina nikad neću zaboraviti'

Među prvima u gradu je otvorio agenciju za nekretnine »Columbo«, kao i glazbeni studio »Triton«, ali najpoznatiji je kao vlasnik trgovine »Malta« u kojoj su se, između ostalog, prodavali prvi navijački rekviziti zadarskih košarkaša. Jer, iza imena Mladen Malta, krije se i strastveni zaljubljenik u košarku, sudionik Domovinskog rata, dugogodišnji predstavnik obrtnika i nekadašnji gradski vijećnik.

Susreli smo se u njegovoj poznatoj trgovini kako bismo »pretresli« priče o odrastanju na nekadašnjoj periferiji grada, zlatnim danima Jazina, poslovnim počecima, ratnim iskustvima i životnim odlukama koje su ga oblikovale.

Neka druga vremena

Malta je rođen 27. lipnja 1960., obitelj mu potječe je iz Briševa, a na početku su živjeli na Bokanjcu odakle su se preselili na Plovaniju radi posla njegova oca koji je radio u nekadašnjem Bagatu.

– A bilo je to djetinjstvo za poželjeti! Nismo imali dvorište kao takvo, nego nam je cijela Plovanija bila dvorište i imali smo puno prostora za igru. Igrali smo se po ulicama, lovili grdeline, igrali razne igre – to su bila neka druga vremena. Plovanija je tada bila periferija, a imala je svoje draži. Danas je gotovo neprepoznatljiva u odnosu na ono što pamtim, govori Mlata pokazujući fotografiju igre na Plovaniji davnih šezdesetih.

Prisjeća se i starih prijatelja, ali nikog ne želi posebno izdvajati, svi su mu dragi. A, prisjeća se i svojih školskih dana kada je upisao Ugostiteljsku školu.

– Nisam bio neki posebno dobar učenik do srednje škole. Onda sam odlučio da ću se malo ozbiljnije posvetiti učenju, priča Malta. Na naše pitanje kada se rodila ljubav prema košarci, odgovara kako su to bili – slavni dani.

– Posebno se sjećam 1974. godine, kada se Krešo vratio i kada su dobili dresove. Takve se stvari nisu propuštale. A i kad smo bili mlađi, snalazili smo se kako smo znali da bismo ušli u Jazine. Pa i preko zida, a neki put i preko krova. To je bilo riskantno, ali mladost je takva, jer Jazine su bile nešto posebno, govori emotivno.

Osim košarke, u Jazine se odlazilo i na koncerte koji su se ondje održavali, a atmosfera je, kako navodi, uvijek bila posebna.

– Grad je tada bio manji, imali smo Kalelargu i svi su se međusobno poznavali. Možda ne osobno, ali znalo se tko je odakle i tko je s kim, prisjeća se Malta.

Konobar pa trgovac

– Ljudi su živjeli za košarkaške utakmice. Svi su disali tako, nije to bila samo košarka, nego cijeli doživljaj oko nje. A miris Jazina! To mi je ostalo u sjećanju i danas, iako je ponekad bilo dima, znoja, mirisa baklji i svega ostalog. Taj miris, atmosfera, ljudi i navijanje sve bi se to povezalo u jedno. Znate, košarka nije samo utakmica. To je i publika, druženje, pripadnost klubu i igračima, govori Malta prisjećajući se kako je prošao gotovo sve tribine, od istoka do zapada.

– Uvijek je bilo lijepo kada bi Zadar pobijedio, a posebno kada bi pobijedili Cibonu. I to sa što manjom razlikom. Jedna od takvih utakmica bila je ona 1986. godine u Zagrebu. Mnogi nisu vjerovali da Zadar može pobijediti, ali ja jesam. Kad smo došli na utakmicu, sjećam se gotovo svakog detalja. Toliko sam bio uzbuđen da sam na kraju završio na parketu, prisjeća se s Malta.

S obzirom na to da smo se brzo uvjerili da je naš sugovornik svestran čovjek, zanimalo nas je koje su mu neostvarene želje, što ga je osim ugostiteljstva, košarke i obrtništva provlačilo.

– Imao sam želju otići na brod i vidjeti svijeta. To me privlačilo zbog radoznalosti, želje da upoznam druge ljude, druge krajeve i drukčiji način života. Čak sam se raspitivao o mogućnosti da odem raditi na brod, možda kao pomoćnik u kuhinji, pa da poslije vidim kako će se stvari razvijati. Na kraju se to nije ostvarilo. Danas mi možda nije ni žao, ali tada mi je to bila velika želja, otkriva Malta koji je od mladosti želio biti neovisan, pa se kao mladić uputio tražiti posao. Počeo je s čišćenjem pepeljara, a radne navike koje je tada stekao pratile su ga cijeli život.

– Na kraju sam radio kao konobar u kafiću »More« gdje sam ostao tri godine. U tom sam se razdoblju počeo susretati s ljudima koji su se bavili trgovinom i shvatio da bih u tom poslu mogao bolje zaraditi nego u ugostiteljstvu. Tako sam 1985. godine krenuo u trgovinu. Za Dan žena otvorio sam svoj prvi štand na Kalelargi, napominje. Kako se širio posao, tako su se otvarale i prilike pa su se otvarale i poslovnice. U jednom je trenutku, prisjeća se, bilo devet prodajnih mjesta s 22 zaposlenika.

»Igraj Zadre, volim te«

– Posao se dosta mijenjao, širili smo se i prilagođavali tržištu. Prodavali smo svašta, a u to je vrijeme bilo nestašica. Na tržištu su djelovale velike trgovačke kuće poput Zadranke, Dalme i Plodina koje nisu uvijek mogle pratiti sve potrebe kupaca. Tako se pred kraj tadašnje države sve više išlo u Italiju po robu koja se tražila, od špagerica do sunčanih naočala, ali i školjaka i koralja. Trgovina se tada dosta razlikovala od današnje, ali trebalo je prepoznati što ljudi žele kupiti i pronaći način da im se to ponudi, govori Malta koji je svoju ljubav prema košarci prenio i u svoju trgovinu.

– Tada je vladala velika košarkaška euforija. Ja sam to, kao trgovac, gledao i s poslovne strane. Vidio sam da postoji potreba za navijačkim rekvizitima i da bi se od toga mogao razviti ozbiljan posao. U suradnji s klubom smo krenuli s majicama, a poslije smo ponudu širili na šalove i druge navijačke rekvizite. Posao se razvijao od utakmice do utakmice i od sezone do sezone, a s vremenom su klubovi počeli raditi na vlastitim proizvodima i organizaciji prodaje, pa se i naša suradnja mijenjala, govori Malta koji je prvi zaštitio logo Kluba kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, kao i desetak drugih proizvoda, među kojima je i »Igraj Zadre, volim te«.

Malta je bio i sudionik Domovinskog rata. Početkom listopada 1991. bio je pozvan u tenkovsku postrojbu te je nakon okupljanja u Mocirama otišao na Pag, gdje se u Novalji osposobljavao za ratne zadatke. Ponovno je bio angažiran nakon Sarajevskog primirja, a 1993. boravio je i na području Budaka kraj Stankovaca. Osim toga, često je hrabro kamerom bilježio potresne trenutke obrane grada, a osobit je video »Jesen ‘91. u Zadru«. Iz tog perioda posebno pamti zajedništvo i prijateljstvo iz ratnih dana, koje i danas njeguju kroz Udrugu zadarskih tenkista. Otkriva kako mu je najteže bilo kad je poginuo Borko Šarlija-Kesa.

– Moja generacija, dite Stanova, pun života, duha i šale, a otišao je sa samo 33 godine, prisjeća se Malta.

Političko iskustvo

Malta je poznat i po svom radu i angažmanu u Udruženju obrtnika Zadar. Bio je predsjednik Ceha trgovaca Zadar, a potom i predsjednik Udruženja obrtnika Zadar, koje je vodio 12 godina kroz tri mandata. Bio je predsjednik Odbora za europske integracije te predsjednik Ceha trgovaca Hrvatske obrtničke komore. U razgovoru se prisjetio svih funkcija kroz godine koje su mu donijele i jedno veliko priznanje. I to najveće priznanje Hrvatske obrtničke komore – »Zlatne ruke«.

Zanimljivo, uključio se i u politiku. Zadrani ga pamte kao gradskog vijećnika u prvom mandatu gradonačelnika Branka Dukića, kada je kao nezavisni vijećnik ušao s liste Mosta.

– Ušao sam u Gradsko vijeće, gdje sam dobio priliku upoznati kako funkcionira donošenje odluka i kako se različiti interesi sudaraju u praksi. To mi je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Zapravo, kod moga bavljenja politikom dobio sam dosta neprijatelja, ali se držim one – čovjek bez neprijatelja je čovjek bez karaktera, govori nam sretan i ponosan na svoju političku karijeru u kojoj je uspio sačuvati svoja uvjerenja.

Trgovina, obrtnička udruženja, košarka i politika oduzimali su mnogo vremena, tako da se Malta nakon 41 godine staža odlučio umiroviti, što su njegova obitelj, žena Dejana i dvije kćeri, Martina i Marta, dočekale s oduševljenjem.

– Obitelj i prijatelji zaslužuju više vremena, a mirovina je prilika da to napokon ostvarim, zaključuje Malta koji se danas najradije opušta na otoku gdje ima masline, a voli poći i na ribe.

Miran jer se njegova najstarija kći Martina brine o trgovinama koje i dalje posluju.