Omišani tri mjeseca nakon katastrofalnog požara još čekaju obnovu: 'To što je bilo nikada nitko vidio nije'

Nemar je prva iskra, piše na kabini za presvlačenje na šljunčanoj plaži Brzeta. Studeni je, a sunce grije i bura sitno mreška modro more taman da ovaj slogan lansiran za nacionalne kampanje koju provode Hrvatske šume u suradnji s Hrvatskom vatrogasnom zajednicom, ne zamijeti nitko. Točnije, ne bi ga ni primijetio nitko u studenom da Brzet nije jedna od omiških plaža, da kabina na presvlačenje nije tik do do temelja izgorenog restorana »Zvizdan« i da se poviše magistrale ne prostire izgoreno crno brdo. Nemar je prva iskra. Ako itko zna da je slogan u isti čas i posve pogođen i krajnje ironičan, znaju to Omišani.

Velika bol

Lokva Rogoznica, Mimice, Stanići, Medići, Nemire, Omiš. Tisuću hektara površine i vatra koja je progutala i kuća, i automobila, i maslinika, i loza. Ma, i to bi se nekako pregrmjelo da nije odnijela i šest života. Bilo je to 13. kolovoza ove godine. Skoro će tri mjeseca da je gorjelo i nebo i zemlja. Omiš nikada to kako treba preboljeti i neće, jer se preboljeti i ne može.

Na kontinentu hladno, uz more toplo. Na kontinentu magla, uz more vedrina. Na kontinentu sivo, uz more sunce. Ne treba, međutim, puno da se naleti na nekoga kome je požar učinio štetu. Teže je o tome pričati.

– Nemojte se ljutiti. Ja vam o tome ne mogu pričati. Ne mogu jer mi se odmah plače. Kada je krenulo, meni se činilo da je kraj svita, kazuje nam Petra.

Kraj svita… Ne može ona, ali nam daje mot kako nam u susret ide čovjek koji bi mogao. Nikša Mimica je vinar. U požaru mu je izgorio vinograd, negdje oko 17.000 trsa.

– Šteta je golema, kako materijalna tako i duhovna. To je vinograd koji sam s obitelji podizao već 25 godina i taman sad kad je puna vinarska zrelost u vinogradu, dođe taj nesretni požar i pohara cijelo omiško područje, veli nam Mimica.

Prvo se, kaže, činilo da vjetar nosi vatru daleko od vinograda, ali onda je okrenuo smjer.

– Gledam i sve računam sad će to stat, sad će to vatrogasci. Međutim, bio je silan vjetar, nije se tu moglo ništa napraviti. Možemo mi pričati »moglo je ovako, moglo je onako«, ali u tom trenutku, i poznavajući vatrogasce u Omišu koji su svi samoprijegorni ljudi, nije se to moglo, uvjeren je Mimica.

No, ne bi li bilo u redu da nakon tri mjeseca imamo makar kakvu informaciju što se zapravo dogodilo, ili barem kad će isplata odštete!? Mimica na to veli kako je, prema onom što on zna, Vlada poduzela određene mjere, kako je krenula mjera vezana za obnovu vinogradskog potencijala, a trebale bi biti za koji dan poznate i odštete koje su dodijeljene. Mišljenja je da institucije u gradu i županiji rade svoj posao.

– A vinograd? Vino? – pitamo.

– Imam sina. Odmah smo, nakon prvog šoka, sjeli za stol da vidimo što i kako. Ja mu kažem: »Marko, sad je na tebi da doneseš odluku. Ja sam u godinama da ni fizički, sve da i hoću, ne mogu«, veli Mimica, a glas mu mrvu zadrhti.

Na Mimicu smo naletjeli slučajno. Na Vinka Vukovića, kolegu iz »Slobodne Dalmacije« nimalo slučajno. Omiš je njegov grad, onaj kojeg voli, možda i najviše, i kad žestoko kritizira ono što bi nije kako bi moglo i trebalo biti. Tu je bio i u noći kad je gorjelo. Tu je bio i dan poslije. Tu je i sada da pita kad će odšteta. Stojimo na omiškoj Velikoj plaži. Gledamo crnilo podno silnih stijena. Pokazuje nam Borak, izgorene maslinike i voćnjake. Priznajemo mu da nismo ni bili svjesni toga koliko je Borak blizu samog centra.

Sve je gorjelo

– Sve je to gorjelo. Ispod Fortice, sve je gorjelo – pokazuje nam rukom.

– A je li se svijet oporavio, ako uopće može, pitamo ga.

– Najgora frazetina na svijetu je ona da vrijeme liječi sve rane, na to će Vuković.

Umirali su ljudi u rasponu od dva mjeseca.

– Prvi dan kada je umrla prva žrtva bila je to tragedija, a šesta žrtva je već bila 25. vijest u Dnevniku, ako ne pri kraju Dnevnika, i u novinama na margini dva tri retka, ističe Vuković.

Ne čini se optimistom. I nije, pa ni kad se o odštetama govori.

– Odštete će se isplatiti, ali neće svima. Ljudi su naivni. I neće u punom iznosu. Da bi dobio punu odštetu, moraš imati legalni objekt, što je i logično. S druge strane, država radi sve to presporo. Evo će tri mjeseca od požara, a nikome ništa, ni centa. A dolazi zima, kaže Vinko.

– A što ćemo s uzrocima, pitamo.

– Najlakše je ne znati uzroke. Kad ne znaš uzrok, onda pustiš sve teorijama zavjere koje pašu Penavi, Grmoji i sličnima. Možda je uzroke nemoguće i saznati, makar je to meni u današnje doba neshvatljivo, kritičan je Vuković.

Priznajemo mu kako nam se čini, ovako na prvu, da su se Omišani pomirili sa svim.

– Sve statistike pokazuju da povjerenje u institucije ne postoji. Jedino funkcionira ako ćemo se sami organizirati. Ali očekivati od grada, županije išta… Imate i požar koji se dogodio godinu dana prije, Pisak, Marušići i Mimice, jednako katastrofalan samo što je manje obuhvatio i nije srećom nitko umro. Ali je izgorjelo 25 kuća. Do dana današnjega dobar dio ljudi nije dobio obeštećenje. Zašto? Jer institucije naprosto ne rade svoj posao, kazao je Vuković.

A ljudi, kako su ljudi i kakvi su ljudi nakon svega!?

– Ljudi zaborave. S druge strane, život ide dalje. Najgore je obitelji gdje su tri osobe iz iste kuće nastradali. Mi koji nismo imali veće tragedije u obitelji to ne možemo ni pojmiti, kaže Vuković.

A onda ističe još nešto.

– Imali smo nacionalni Dan sućuti za Mišu Kovača i neka smo, nemam ništa protiv. Za Omiš država nije imala ni Dan žalosti, ni Dan sućuti. A šestero mrtvih. Troje ljudi iz iste kuće, kaže Vuković.

Mario Popovac jedan je od onih koji su svojom brodicom spašavali ljude što su od vatre bježali. I Mario Popovac je onaj koji je lani dobio Plavu vrpcu Vjesnika jer je jednako tako spašavao ljude od požara u Marušićima. Sramežljivo Mario priča, ili mu je to i sada teško pričati.

Trudnica u moru

– Velika se tragedija dogodila. Spašavanje s mora je u najmanju ruku bilo dramatično. Ljudi su vidjeli što će se dogoditi, prepoznali trenutak i ogroman ih je broj izašao na more s brodovima. Preko tisuću ljudi je izvučeno s plaža i iz mora. Ogroman je to broj. Bili su ljudi izbezumljeni, nisu imali gdje. Konkretno, ja i moji prijatelji smo u prva tri transfera od Balića Rata do Omiša iz mora izvadili možda pedesetak ljudi, iz mora na 200, 300 metara od obale. Bura je bila, tjerala od kraja, a ne vidi se ništa. Ja provu od broda nisam vidio, a vrućina je bila nevjerojatna, priča Popovac.

Priznaje Popovac da je odmah krenuo na more i poučen iskustvom lanjskog požara.

– Dok sam došao do broda, ulio gorivo, izvadio sve jastuke, tende, tri poziva sam dobio s plaža. Toliko je brzo išlo. Mi smo u biti brodom ušli među ljude na Balića Ratu, slučajno, jer smo čuli krikove iz mora, kazuje.

Ljudi su se hvatali za vesla, pa su ih preko bočnog tuba gumenjaka prebacivali iz mora u brod.

– Prva žena trudnica. Kad sam vidio da je trudnica, meni se noge odsjekle. Muž plače, dijete mu od pet godina na leđima, stranci. Strašno. Krcamo, krcamo, prijatelj govori da je deset ljudi na brodu, da ćemo se po druge vratit. Ja mu govorim: »Koga ćemo ostavit!?« Ne mogu ja nikoga ostavit u moru. U prvoj turi je 27 ljudi bilo u brodu, a brod za deset, priča nam Popovac.

Nekidan mu se javio čovjek iz Njemačke, našao ga preko Instagrama, da mu kaže: »Vi ste spasili moju cijelu familiju.« Ne zna kako bi se zahvalio. Dobro je sve, rekao mu je Mario. Dobro je sve, makar deset dana nije zaspao nakon te noći.

– Je li vas strah da će opet, pitamo.

– Ovdje neće, može jedino u Duće. Ovdje smo 10 godina mirni, gorko se šali Popovac.

A razlozi?

– ‘Ko to zna. Bilo je prebrzo. Brač je gorio četiri dana, duplo veća površina. Ovo je izgorjelo za tri sata, među kućama. Za tri sata je vatra prešla 20 kilometara obale. I nitko se nije nadao da će vatra ući u grad. Sreća da je vjetar okrenuo i onda je sve išlo u brdo. Da je pala šiška na krov u grad, bilo bi gotovo. Drveni krovovi. Tko bi to zaustavio. Strašno je, ljudi su izgubili živote. Cijela familija je, tako reći, nestala pred kućom, kaže Popovac.

Sjedamo u auto, vozimo se tamo gdje je bilo i gore od gorega. Nemoguće je laiku shvatiti tu logiku vatre, zašto neki bor izgori a drugi ne, kako se prebaci preko ceste do mora, a kad odluči promijeniti smjer. U tri mjeseca očistilo se toga, krenuli su ljudi i popravljati oštećeno, nanovo graditi, makli spaljene olupine automobila dalje od glavne ceste. Iznad nas crno brdo. Malo dalje vidi se zelenilo poviše Duća. Tamo je već gorjelo.

– I nitko nije od onda napravio niti jedan protupožarni put. Gorilo je prije dvadeset godina, došla vatra do kuća i nitko nije hidranta stavio, kaže Vinko.

Strahota u Maloj Luci

Ma, sve je to ništa dok ne dođe čovjek do Male Luke. Pet umrlih je stradalo baš tu. Automobili kojima su bježali od vatre su se počeli topiti od vrućine. Izašli su van iz vozila i krenuli bježati put mora, pa se našli u obruču. Ne da se to ni zamisliti. Ne da se ni opisati. Ma, morali bi tih šest umrlih stalno imati na pameti, kad god zaboravimo štošta pa i ono da je nemar prva iskra.

Branko Braić maše nam s terase svoje kuće, neupotrebljive. Dobrano je izgorjela ova veća, ma ona manja podno nje, u kojoj bi se ljeti obitelj preselila da bi u većoj mogla primiti goste, izgorjela je skroz. Braić ima kuću u Dubravama, podno samih stijena Omiške Dinare. Sve što su imali uložili su, kaže, u posao s turistima.

– To što je bilo nikada nitko vidio nije. K’o da je bačena napalm bomba, kaže.

U onoj maloj kući izgorjeli su dokumenti, medicinski nalazi. Iz nje su bježali supruga i on. Iz ove veće gosti iz Francuske koji ni novčanike nisu stigli ponijeti.

– Odlučili smo se baviti turizmom, prodali stan u gradu, digli kredit. Sve smo u ovo uložili, da bi sve izgorjelo, preko noći, veli Branko.

Možda se uskrsne sve, velimo.

– Država je dala 21 milijun eura, ima grad dva milijuna. Ne znam što se čeka. Zime idu, kiše idu. Sve prokišnjava. Ne znam, razočaran je Braić.

Istinabog, dobio je kontejner, ma je i njemu vjetar odnio jednu stranu.

– Kako se ćutite? Ljuti, žalosni!? – pitamo.

– Nikako. Ostario sam, ne mogu me prepoznati kad me vide, kaže Braić, inače invalid Domovinskog rata.

Čini mu se da su zaboravljeni.

– Ide sve sporo, slažemo se.

– Sporo. Čekaj magarče da trava naraste, na to će Braić.

Oko nogu mu došeta mačka. Dvije su se tu odnedavno udomaćile. Tko zna od čega su pobjegle. Braić spominje krov koji treba popraviti, da ne bi još i kakva stijena s brda vatrom načetog na kuću pala.

– Hoćete li se vratiti ovdje, pitamo ga.

– A morat ću, kaže.

Studeni je, a sunce se ne da. Omiš izgleda bajkovito. Hoće li se i turisti vratiti?

– Nema toga ‘ko se neće u Omiš vratiti, da ne znam kako izgori. Toliko je lijep, brži je od naših misli Vuković.

Spašavali i mačke

S Velike plaže prvo što se od požara vidi, a da na požar podsjeća je Borak. Julija Hrstić je tamo svoju kuću branila. Kuće su mahom spašene. Maslinici, voćnjaci, okućnice, mahom su gorjeli. Je li te noći od požara štogod moglo biti drugačije?

– Mislim da je sama priprema, neka prevencija na razini nule. Imamo cestu koja je dvosmjerna, koja je uvijek zakrčena parkiranim automobilima i vatrogasna vozila nisu mogla na vrijeme gore doći. Ljudi su krenuli bježati samoinicijativno, svatko je za sebe odlučivao kada će bježati.

Srećom da smo krenuli ranije nizbrdo, jer da smo ostali malo duže vatra nas je mogla preko ceste spaliti u autima. Mogla je ovo biti puno veća katastrofa. Prevencija, hidranti, osiguranje propusnosti cesta, sve su to preventivne stvari na kojima nitko ne radi. I svatko prebacuje lopticu odgovornosti s jednih na druge, kazuje Julija.

Spomenut će ona i privatne parcele koje se ne čiste, reći da problema ima i sa strane ljudi, i sa strane vlasti i sa strane onih koji bi trebali biti odgovorni.

– Mislim da je odgovornost ključna riječ za sve što se dogodilo i sada i poslije, naglašava Julija.

Pitamo je što je njoj prolazilo kroz glavu kad je vatra krenula. Malo je zastala, pa nam rekla kako su joj prvo na pameti bili majka i otac kojeg je trebalo natjerati da ode od kuće.

– Onda sam u svoju kuću zatvorila sve ulične mačke da ih vatra ne zapali, njih 20, 25. Došla sam u Omiš u stan svog djevera i doslovno gledala s prozora kako gori kuća. I gori, i gori, i gori. A ja ne mislim na kuću. Ja mislim na te mačke, priznaje.

– I sve su se spasile, pitamo.

– Sve, kaže Julija.

Pa evo i danas navrate njoj u dvor mačke da ih nahrani. A ljudi!?

– Ljudi bi se najradije dobro isplakali. Ali, život ide dalje. A trauma je tu, kaže Julija.

Život jednostavno ide dalje. I ona kampanja nacionalna protupožarna isto. Nemar je prva iskra.

– Hoćemo li mi naučiti štogod iz svega ovoga, pitamo Juliju.

– Pametni ljudi nauče. A jesmo li mi pametni, to je veliko pitanje, mudro će Julija.

Da bi odštete bile pravedne i temeljite, ne može ići brže

Dade se reći da je gradonačelniku Omiša Zvonku Močiću ovaj požar već obilježio mandat.

– U godinu i pol dana imao sam najveći požar u povijesti Omiša, a onda najveći požar u povijesti Hrvatske, priznaje Močić.

Je li se to požari ponavljaju!? Nismo prvi koji pitaju.

– Jesmo li mi posebno opasno područje!? Nismo. To je Mediteran, mi smo strmina gdje su velike suše, ogroman broj borova i mediteranskog raslinja punog eteričnog ulja. Bila je duga suša, kaže Močić.

Protupožarni putevi? Vjetar i šiške to prebace, kaže.

– Mislim da je rješenje u koridorima od sto metara. Da vas ne može prebaciti, kaže.

Reći će on kako su vatrogasci i lokalno stanovništvo učinili sve kako bi obranili kuće, kazat će da je šteta i mala s obzirom koliko je bilo gadno. I bit će, ističe, i isplata odšteta.

– Ako ćemo biti temeljiti, ako ćemo raditi po zakonu sve da bi bilo pravedno, ne može ovo brže. Postoji propisani postupak. Mi smo jedva ispoštovali rokove jer zakonodavac nije predvidio ovakve razmjere koje se mora unijeti na propisan način, ističe.

Ne zaboravlja zahvaliti se svima koji su se javili ne bi li pomogli, volonterima, ugostiteljima koji su na tisuće obroka osigurali. Posebna zahvala ipak ide posve posebnim ljudima.

– Imamo 60 ljudi koji su sa svojim brodicama išli spašavati ljude u mrkloj noći. I sada smo veliki kandidati za herojstvo za moru, za nagradu Plava vrpca Vjesnika. Oni su to zaslužili, ističe Močić.

Institucije prebacuju lopticu odgovornosti

Ivan Barišić je predsjednik Udruge Volim Omiš.

– Ajmo reć’ aktivist, kaže.

Vruja, Ruskamen, ušće Cetine, sada i obilaznica za koju će reći da je suluda ideja kojom se želi narušiti od stabliteta stijena do vizualnog identiteta. Sve su to njihove bitke. I požar, dakako.

– Podnijeli smo zahtjev za pristup informacijama na šest institucija, Ministarstvu unutarnjih poslova odnosno Ravnateljstvu civilne zaštite, Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, Hrvatskim cestama, Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici, Splitsko-dalmatinskoj županiji i Gradu Omišu. Svima smo poslali upit da nam daju točne podatke kako se i što se dešavalo od početka požara do samog kraja, kazuje Barišić.

Pitaju oni i tko je proglasio evakuaciju i na koji način, baš kao i to zašto nije aktiviran SRUUK. Evakuacija je, kaže, išla tako da je policija išla naokolo i par automobila civilne zaštite. Pa se traže odgovori zašto. A za sada su odgovori, kako kaže, tako općeniti da su ponovili traženje.

– Doslovno se radi o prebacivanju loptice odgovornosti i nadležnosti s jednog na drugog, veli Barišić.

– Nećete stati dok ne dobijete odgovor tko je odgovoran, pitamo.

– Nije bitno tko će odgovarati, ne treba nitko kazneno odgovarati, ali je bitno da se na ovom primjeru uspostave protokoli postupanja za buduće krizne situacije, kako u Omišu tako i bilo gdje na obali gdje imamo borove šume. Preventiva je jako bitna. Jer, ovdje je vladao kaos, nije se znalo tko zapovijeda ni što se radi, tvrdi Barišić.

Barišić je stoga mišljenja da bi, iz moralnih razloga, ostavke morali redom dati glavni vatrogasni zapovjednik, načelnik Policijske postaje Omiš, načelnik PU splitsko-dalmatinske, županijski vatrogasni zapovjednik i župan splitsko dalmatinski.

– Odgovorni ljudi pokazali su nesposobnost. Zbog te nesposobnosti oni više ne smiju raditi taj posao, rezolutan je Barišić, umirovljeni pirotehničar specijalne policije s iskustvom dobrovoljnog vatrogasca.