'Ženo, nemoj se ustručavati, nego pivaj!': Izvedbe raspjevane obitelj iz Petrčana postale su pravi hit

Neki ljudi vole glazbu, a neki je – žive. Upravo je to slučaj s najraspjevanijim bračnim parom naše županije Valentinom i Nediljkom – Nedom Stura. U njihovoj obitelji dan ne prolazi bez glazbe, pa makar stigli samo malo uhvatiti gitaru u ruke, pa dok kuhaju za obitelj zasvirati i zapjevati. A obitelj, ona je, govore nam – najvažnija. Svaku nedjelju obavezno objeduju s već odraslom djecom – sinom Marinom, kćerima Anitom, Ivanom i svojim unucima. Ti trenuci uvijek su praćeni pjesmom, što Nedo i zabilježi na svojim društvenim mrežama.

A njegovi kratki glazbeni videi bilježe i po milijune pregleda, jer kad se njih petero spoji u savršenu harmoniju glasova, teško je odoljeti i jednostavno se ne prepustiti onoj čistoj, iskonskoj emociji i ljubavi prema glazbi koja, bez obzira na glazbeni ukus – dira u srce. A iako su radi pjesme postali poznati širom zemlje, pa i regije, ostaju čvrsto na zemlji i skromno nam govore – »Ma mi smo amateri, samo volimo glazbu«. Ipak, imali smo sreće da nas ugoste i da nam zapjevaju u svojoj slavnoj konobi u Petrčanima, gdje su između ostalog ugostili brojna poznata lica naše glazbene scene.

Na brojke pregleda ne obaziru se previše, no priznaju da ih one ponekad iznenade. O takvoj popularnosti nisu ni sanjali niti im je to ikada bio cilj. Ipak, drago im je što ljudi prepoznaju njihovu ljubav prema pjesmi, koja ih prati još od malih nogu.

– Uživao sam slušajući majku i oca dok su zajedno pjevali dvoglasno. To mi se jednostavno usadilo u srce. Odrastao sam uz pjesmu i nekako sam odmalena osjećao da imam sluha. Kasnije sam se oženio ženom koja također voli pjesmu. Zapravo, imao sam sreće što sam pronašao osobu s kojom mogu dijeliti tu ljubav, kazao je Nedo.

Počelo na Kalelargi

Valentina je inače uvijek pjevala u crkvi i u školskom zboru, a kada su se tek upoznali gotovo su svaku večer provodili uz pjesmu i zajedničko vježbanje.

– Na početku, on je uvijek bio taj koji bi prvi zapjevao. Ja sam prije pjevala u školskom zboru i crkvi, ali kada smo počeli zajedno izlaziti i družiti se s ljudima koji su odlično pjevali, pomalo sam se ustručavala pustiti glas. Imala sam osjećaj da se ne uklapam. Jednom smo ispred kuće zajedno pjevali i on mi je rekao: »Ženo, nemoj se ustručavati, nego pivaj!« Tada sam se opustila i pustila svoj glas. Od toga je sve krenulo, govori nam Valentina.

– Znali smo noću ponavljati jednu kiticu dok ne bismo bili zadovoljni. Važno nam je da sve što objavimo bude dobro uvježbano. Iako smo amateri, trudimo se da svaka pjesma bude pristojno izvedena, govore nam.

Zapravo, prisjećaju se, sve je počelo na Kalelargi, kroz druženja po zadarskim kafićima. U ono vrijeme nije bilo mobitela, ali se znalo gdje će se i kada ekipa okupiti.

– Znalo se da ćemo se, primjerice, u osam sati navečer naći u Hobiju, Leutu ili nekom drugom kafiću. Pjevalo se po gradu, ispred portuna, kafića i u konobama. Kada bi se okupilo nekoliko prijatelja, započela bi pjesma. Posebno pamtim jednu konobu u Diklu kroz koju su prošli brojni glazbenici, a među njima i Vinko Coce i Toni Cetinski. Ljudi bi jednostavno sjedili, družili se i zapjevali. Inače, nekada su ljudi imali drukčiji odnos prema pjesmi. Kada bi jedan stol zapjevao, ili se prihvati pa pjeva, ili se ne priča i samo sluša. Takvi su nam trenuci ostali duboko urezani u sjećanje, kazao nam je Nedo dok je Valentina dodala kako su se često družili s kumovima, pokojnim Frankom Gazićem i njegovom suprugom Sandrom, koji su također neizmjerno voljeli pjesmu. Znali su do jutra sjediti i uvježbavati pojedine pjesme, pazeći čak i na izgovor svake riječi.

– Znali smo isto tako poći na izlet u neki drugi grad, gdje bismo spontano na ulici zapjevali, a ljudi bi se okupljali oko nas kao da smo organizirali koncert, govori nam Valentina kroz smijeh objašnjavajući kako je tada sve to bilo sasvim prirodno i pjesma je bila dio svakodnevice.

Dvojnik Mate Miše Kovača

A kada razgovaramo o glazbenom repertoaru, ističu kako ne prelaze hrvatske granice i kako vole sve hrvatske pjesme – od dalmatinskih klapa do slavonske pjesme. No, posebno mjesto za Nedu zauzima Mate Mišo Kovač. Štoviše, za Nedu kažu kako je bio najbolji njegov imitator, što je bilo i službeno potvrđeno na natjecanju za najboljeg dvojnika legendarnog Mišu Kovača u Tribunju 2021. godine. To potvrđuje i Valentina uz riječi – Mišo mu je idol.

– Dok sam bio mlađi, bio sam zaljubljenik u Mišu Kovača, a stjecajem okolnosti smo se i družili dok su ga naši prijatelji iz Grupe Galeb pratili na nastupima po Zadarskoj županiji. Sjećam se, kada je supruga jednom išla u bolnicu roditi, mi smo otišli pjevati s Mišom u Oskarov restoran. Mišo je za mene uvijek bio poseban i njegove pjesme jednostavno mi leže. U njima ima puno emocije, tuge i životnih priča. Možda ih upravo zato toliko volim. I sam sam tijekom života prošao kroz teške trenutke, a čovjek neke pjesme doživljava na svoj način, kroz vlastita iskustva i uspomene. Mišo je imao poseban glas i posebnu emociju. Nije čudno što njegove pjesme i danas toliko ljudi diraju u srce, naglašava Nedo koji je čak i svoju prvu kćer nazvao Anita, po Mišinoj supruzi, a stjecajem okolnosti, druga kćer Ivana rođena je na isti datum kao i Mišo.

Inače, njihova su djeca također naslijedila glazbeni gen, pa čak i unuci. Svako je njihovo okupljanje prava fešta.

– Mi smo amateri, samouki, a volimo višeglasno pjevanje. Supruga i jedna kći pjevaju, Ivana preuzima bariton, ja bas i tako zajedno složimo četveroglas. To nam je posebno zadovoljstvo. Recimo, kod nas je nedjelja rezervirana za obitelj. Bilo da je riječ o roštilju, pečenju ili nekom drugom zajedničkom ručku, važno je da smo svi na okupu. A uz ručak, naravno, mora biti i pjesme, ona nam dođe kao desert, govore nam.

Posebno im je draga pjesma Klape Intrade »Što bi moja duša bila«, a tu je i Mišina »Samo nas nebo rastaviti može«.

– Uvijek govorim da sam se s Mišom rodio, a s Intrade ću umrijeti, govori nam Nedo.

Sjećanje na Petrčane

Inače, Nedo je zajedno sa sumještankom Snježanom Bogeljić napisao pjesmu »Sjećanje na Petrčane«, posvećenu svima onima koji su odselili u Ameriku. Drugu pjesmu koju je uglazbio mu je napisao don Zdenko Dundović »Kako mi je, tko me pita« na temu pomoraca, a on sam je napisao pjesmu o svojoj konobi, a na kojoj trenutačno radi. Iako naglašavaju kako su amateri koji jednostavno vole pjevati, drago im je što ljudi prepoznaju trud i što ih sve više prate.

– Drago mi je jer imam osjećaj da ljudima donosimo radost. Danas je sve manje ovakvih pjesama, posebno onih koje se pjevaju višeglasno i koje su pomalo zaboravljene. Ljudi ih se prisjećaju i često nam pišu dirljive komentare. Neki kažu da smo ih rasplakali, drugi da ih određena pjesma podsjeća na njihova oca, majku ili neka davna vremena. To je zapravo najveća nagrada. Ako smo nekoga uspjeli vratiti u lijepu uspomenu ili mu uljepšati dan, onda smo napravili nešto vrijedno, ističe Valentina dok se Nedo prisjeća kako su ih radi društvenih mreža znali prepoznati i u Ljubljani, Crnoj Gori i diljem Hrvatske, a neki od slučajnih susreta doveli su i do velikih prijateljstava koje veže upravo glazba.

I dok razgovaramo, dok se prisjećaju nekih situacija gdje su zapjevali, primjećujemo kako nema pravila. Pjeva se na ulici, u konobi, u polju na traktoru ili brodiću dok love lignje, ali najdraže im je zapjevati s djecom. O profesionalnoj karijeri, govore nam, nisu nikad puno razmišljali jer ovako imaju puno slobodu da pjevaju gdje god, kad god i što god žele jer jednostavno to vole – pjevati, družiti se i čuvati pjesme koje su obilježile njihove živote.

– Dok god budemo imali volje i glasa, nastavit ćemo to raditi. Jer pjesma je kod nas oduvijek bila više od glazbe. Ona je dio obitelji, prijateljstva, ljubavi i života, ističe Nedo.